U Knjizi Postanka, čak i nakon što je rajski vrt postao stvar prošlosti, Eva pjeva pjesmu radosnicu kada na svijet donese Kaina, svoje prvo dijete: “Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!” (Post 4,1) A u Ivanovu evanđelju Isus kaže: “Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.” (Iv 16,21)

U utrobi žene oblikuju se ljudska bića. Po­slje­dica te njezine uloge duboki su fizički, emocionalni i duhovni procesi koji neprimjetno djeluju u samoj srži njezina života kao žene. Osnovni se ciklus njezina tjelesnog života mijenja; njezine grudi postaju osjetljivije, dijete u njezinoj utrobi crpi iz njezina tijela potrebnu hranu, raste i pokreće se. Ona u sebi nosi neprocjenjivo blago, strpljivo čekajući “puninu vremena”. Njezin prisan kontakt s ovim misterijem pun je značenja koje se ne da iskazati. U središtu njezina bića duboko je more tišine, tišine kontemplativnog zajedništva – u jednom trenu prepune radosti i poštovanja, u drugom tjeskobe i nesigurnosti. To je tišina slična onoj na nebesima kada se otvarao sedmi pečat (usp. Otk 6,1–7,8), jer se pečat novog života otvara u njoj, a ta se vizija ne može izreći.

Otac nema takvog iskustva svog očinstva. Štoviše, onaj jedinstveni čin sudjelovanja u začeću ovoga posebnog djeteta za njega je možda ostao izgubljen u prošlosti. Može se dogoditi da ponekad tek s trudom shvaća odgovornost za promjenu koja se zbiva u njegovoj bračnoj družici. Rijetko će njegov osjećaj očinstva u potpunosti zaživjeti prije rođenja djeteta, prije nego što se ono oslobodi iz majčina tijela i vizualno pripadne i jednom i drugom. Čak i tada će njegovo prepoznavanje očinstva biti postupno upućivanje. Srećom, danas mnogi očevi žele biti nazočni rođenju svog djeteta, što u velikoj mjeri pomaže da započne takozvani “proces vezivanja” između oca i djeteta.

U većini slučajeva majka nastavlja igrati jedinstvenu ulogu u djetetovu životu, posebice stoga što se većina žena danas mudro odlučuje za dojenje svoje novorođenčadi. Ali i očevi igraju sve aktivniju ulogu u skrbi za svoju djecu i za njihov odgoj. Najbolji savjet koji se može dati jednom ocu jest da iskoristi svaku mogućnost za maksimalno uključivanje u život svoga djeteta, počevši od samog trenutka rađanja. Muškarac koji svjesno prepušta svu brigu za dijete svojoj ženi čini pogrješku, a njegov život tako biva osiromašen.

Nakon rođenja prvog djeteta odnos muškarca prema ženi postaje puno bogatiji nego onda kada je bio samo suprug: jer sada je on otac njihova djeteta. Ona je sada majka, i prvih mjeseci njezina novog majčinstva on će joj biti potreban na drukčiji način nego dosad. Nove dubine nježnosti i brižnosti koje je on probudio u njoj moraju sada biti uzvraćene jednakom nježnošću i brižnošću s njegove strane. On je pomogao stvoriti novu ženu, majku – a ona sada stvara novog muškarca, oca.

Njihov odnos više nije samo odnos muža i žene jer je Bog blagoslovio njihovu ljubav i utjelovio je u novo biće, njihovo dijete. Svako od njih dalo je onomu drugom sliku svoje ljubavi. Oni neopisivi, neizrecivi osjećaji koje su jedno drugom zamuckujući pokušavali prenijeti – a koji nikada nisu bili izrečeni kako treba – sada su utjelovljeni. Dijete je, uz ostale dragocjenosti, personifikacija njihove ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Glava obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.