Elisabeth Woolley osnivačica je organizacije Online Gamers Anonymous (Anonimni internetski igrači, op.prev.) i otvorena je protivnica ovisničkih videoigara. Gospođu Woolley su intervjuirali Catholic Herald Citizen, CBC, CBS i BBC. Putovala je diljem svijeta i držala govore na konferencijama o opasnostima igara. Osnovala je internetsku stranicu 2002. godine da bi društvo upozorila na „mračnu“ stranu igara, te kako bi ponudila pomoć i savjetovanje onima koji su već postali ovisnici o videoigrama. U cijelosti prenosimo razgovor s gđom Woolley koji je objavljen u časopisu Crusade.

Časopis Crusade: Možete li, molim Vas, objasniti zašto ste osnovali Online Gamers Anonymous?

Gđa Woolley: Moj je sin Shawn 2000. godine postao ovisan o internetskoj videoigri Everquest. Unutar tri mjeseca je dao otkaz na poslu, deložiran je iz svog doma i ostajao je budan cijele noći igrajući. Unatoč našim naporima da mu pomognemo vratiti njegov život u normalu, on je počinio samoubojstvo samo godinu i pol nakon što je otkrio tu igru.

Nedugo nakon Shawnova samoubojstva dala sam intervju za Milwaukee Journal Sentinel i tada sam shvatila koliko je mnogo obitelji koje se raspadaju i pate poput nas. 2002. sam osnovala internetsku stranicu Online Gamers Anonymous, tako da bi ljudi mogli tu doći i znati da nisu sami.

Želim upozoriti ljude da ove igre mogu preuzeti njihove živote poput droge ili alkohola. Neki igrači su mi rekli da se može postati ovisan za manje od 24 sata. Jednom kad igrač prijeđe s društvenog igranja na ovisničko, nema povratka. Igre mogu biti droga izbora i na njih se tako treba gledati.

Naša stranica www.olganon.org širi istraživanje o tome kako igranje utječe na djecu, zaustavlja njihov mentalni i društveni razvoj i pomaže upozoriti roditelje. Organiziramo nekoliko sastanaka tjedno, na kojima igrači ovisnici mogu govoriti i pružati potporu jedni drugima da naprave zaokret u svojim životima. Također imamo i vrlo aktivan forum na kojem se raspravlja o različitim temama.

Časopis Crusade: Imate li neke savjete za roditelje koji imaju videoigre u kući?

Gđa Woolley: Najvažnija je stvar biti siguran da je život vašeg djeteta stabilan. Djecu ne možemo odgajati samo jednom aktivnošću, inače će naići na poteškoće. Čak i ako se dijete buni. Vaš je roditeljski posao reći „ne“ i usmjeriti ga na druge aktivnosti.

Nije lako biti roditelj, ali, vjerujte mi, život je postojao i prije videoigara i kao roditelji moramo otkriti ili osmisliti aktivnosti koje ćemo dati svom djetetu, umjesto da im dozvolimo sjediti ispred monitora. To znači uključiti ih u sport, društvena događanja i obrazovne aktivnosti. Morate imati alternative. Ako dijete kaže da ne želi prestati igrati, vi morati postaviti ograničenja, u suprotnom će se s vremenom pojaviti problemi.

Časopis Crusade: Tko sve može postati ovisan i koje su posljedice?

Gđa Woolley: Bilo tko može postati ovisnikom. Uočeno je da zbog ovisnosti o videoigrama velik broj studenata odustaje od fakulteta. Mnogi sada uvode savjetnike koji će raditi s onima koji igraju previše. Neki pitaju studente igraju li videoigre prije nego im ponude stipendiju. Znaju da se stipendija može potratiti na igrača. Poznajem više roditelja koji su zbog svoje djece igrača ostali bez sredstava namijenjenih za njihov fakultet.

Mnogi tinejdžeri koji se uvuku u te igre su zapravo geniji. Vrlo su inteligentni i motivirani. Dokaz za to je činjenica da mnoge igre zahtijevaju sate mukotrpnog truda, koncentracije i strpljenja. Jako je žalosno gledati kako se sva ta briljantna snaga uma troši uzalud.

Osim razmatranja kako ove igre utječu na njihove privatne živote i obrazovanje, trebamo i zamisliti što bi se događalo kad bi ovi vrlo sposobni ljudi rješavali stvarne probleme društva. Videoigre su postale važan dio zatupljivanja našeg društva.

I marljivi odrasli ljudi mogu postati ovisni. Znam više njih koji su imali i posao i kuću, ali su sve izgubili zbog igara. Jedan ekstreman slučaj je slučaj čovjeka iz Floride koji je izgubio posao i počeo živjeti na ulici. Sada radi u jednom restoranu i zarađuje upravo onoliko koliko mu je potrebno za troškove u internet caféu za igranje video igara, u kojem provodi ostatak dana. Kad se café zatvori, on spava na ulici i sve isto radi ponovno sljedeći dan.

Mnogi očevi napuštaju svoje obitelji da bi imali više vremena za igranje igara. Ne brinu se o djeci jer osjećaju da samo mogu igrati.

Odrasle žene su sklone igrati društvene igre tipa Farmville, SIMS i Second Life, jer one vole raditi stvari u suradnji s drugima. To često dovodi do problema jer udane žene završavaju tako da napuste supruga i obitelj i odbace svoju djecu, da bi provodile vrijeme s nekim u igri. Ima dosta takvih primjera. Ima jedan ekstremni slučaj korejskog para čija su djeca umrla od pothranjenosti jer su oni provodili sve svoje vrijeme brinući se o virtualnoj bebi.

Časopis Crusade: Većina videoigara daje djeci osjećaj vrijednosti i postignuća. Što je u tome loše?

Gđa Woolley: Jedna od glavnih opasnosti je upravo ta da je jako lako stvoriti osjećaj vrijednosti i postignuća iz igre. I ako ne uspiješ ili ti se ne sviđa to što si napravio, možeš jednostavno započeti ponovno dok ne budeš zadovoljan. A stvarni život nije takav. Stvarni život nije lak i rijetko se dobije druga prilika. Pa dijete odrasta razočarano stvarnim životom i odustaje od truda. Ono kaže: „Ovo je isuviše teško,“ i vrati se natrag igrama.

Ovo predstavlja veliku opasnost za djetetov društveni život. Umjesto da zadovoljava svoju želju za stvarima koje su vrijedne, i postignućima kroz socijalnu interakciju, dijete to dobiva kroz igre. A pri tom ne stječe iskustva koja mu trebaju u stvarnom životu, naročito kroz patnju i učenje kako se nositi i s lošim i s dobrim vremenima. Stvarni život nikome nije lak, ali dozvoliti djetetu da koristi igre kao drogu pomoću koje bježi od stvarnosti ga neće naučiti kao da se nosi sa stvarnim životom.

Ja sam to vidjela kod mog sina. U igri je lako mogao raditi što god je htio i osjećao se kao da nešto postiže. U međuvremenu, nije trošio vrijeme na brigu o svom stvarnom životu, pa nije bilo ničega što bi ga održalo. Više mu nije bilo stalo do budućnosti i napretka u njegovom stvarnom životu. Ako većinu vašeg vremena trošite na video igre, onda nemate dovoljno vremena da poboljšate obrazovanje, vještine i prijateljstva u stvarnom životu. Svatko tko želi stvarna postignuća se treba izvući iz igara i početi djelovati u stvarnom životu.

Časopis Crusade: Što biste rekli roditeljima koji koriste videoigre da zabave svoju djecu?

Gđa Woolley: Vidjela sam mnogo roditelja koji se neodgovorno ponašaju i žele koristiti igre da im čuvaju djecu. Nažalost, mnogim takvim primjerima je uzrok u tome što su roditelji i sami igrači.

Kao prvo, dati djetetu da igra videoigru da vam se makne s puta nije primjer dobrog roditeljskog ponašanja. Budite sa svojom djecom u stvarnom životu! Poznajem oca koji je svog trogodišnjaka naučio igrati World of Warcraft jer je mislio da ako svog sina navikne na igru, da će onda moći s njim komunicirati kroz nju. Dajem roditeljima do znanja da igranje videoigara sa svojom djecom nije nikakva komunikacija jer riječi gotovo uopće ne koriste; djetetova jedina komunikacija s bilo čim je pomoću kontrolnih tipki.

Kao drugo, preporučujem roditeljima da ne dozvole ni jednom djetetu ispod 16 godina igrati igre preko interneta i točka. Nikada ne znate protiv koga igraju, a pedofili smišljaju načine kako da se povežu s djecom preko ovih igara. Roditelji misle da je sigurno jer se sve odvija u kući, ali nije. Dati im da igraju internetske videoigre je kao da ste ih ostavili same u javnom baru.

Također, puno puta su mi roditelji rekli da nemaju drugog izbora nego djeci dati ono što žele, te da ne pogledaju pažljivo o čemu se u igri radi. Ove igre mogu sadržavati eksplicitni seksualni materijal, psovke, drogiranje, bezobzirno nasilje i destrukciju. Da se te stvari nalaze u nekom filmu, on bi samo zbog nasilja bio zabranjen za maloljetnike. Većina kršćanskih obitelji koje ja poznajem ne bi nikad dozvolila svom djetetu da gleda takav film, ali im dozvoljavaju da igraju takve videoigre. To je vrlo loše.

Časopis Crusade: Što ako igre nisu nasilne i ako nisu na internetu?

Gđa Woolley: Samo zato što igra nije nasilna i nije online ne znači da ne može biti štetna. To bi bilo kao da kažete da je u redu davati djeci droge koje ne izazivaju nasilje. Opet ponavljam, videoigre se treba promatrati kao potencijalne droge i nitko ne bi smio postati ovisan o njima.

Smatramo da kada igrač prijeđe crtu od toga da ima izbor igrati ili ne, do osjećaja primoranosti da igra, njegov mozak je već potpuno reprogramiran igranjem. On više ne igra zato što želi, već zato što mora. Zatim počne mrziti videoigre, ali ne može prestati. A nakon toga, kako mu se život počinje urušavati, ulazi u začarani krug osjećaja krivnje i euforije koju mu pruža igra, samo da bi opet pao i vratio se igri od koje opet sve počinje. I, dok lupka po kontrolnim tipkama, on postaje dehumaniziran, pridaje sve manje važnosti svojim osjećajima, ne izlazi van, ne bavi se tjelovježbom, ne vidi sunce, ne jede finu hranu; pretvara se u ljudsku školjku.

Također vjerujem da su potrebna dodatna istraživanja, ali već postoji dovoljno informacija o tome kako igranje videoigara naročito utječe na mlade ljude, zatupljujući njihov mentalni i društveni razvoj. Upravo to je bila stvar koja me je šokirala kod mog sina. Prestao je razgovarati s ljudima, čak i sa mnom, svojom majkom.

Prije nego je počeo igrati tu igru bio je poput svih nas. Imao je budućnost, planove, prijatelje i posao. Nakon što je postao ovisan, to je bilo kao da je ugašeno svjetlo u njegovoj glavi. Više mu nije bilo stalo kako će provesti svoj život, više nije vidio stvarnu budućnost i više nije imao ciljeva ni principa. Jednostavno je prestao razmišljati o stvarnosti i postao depresivan. Cijela njegova osobnost se promijenila i postao je asocijalan. Zato uvijek kažem da ove igre mogu reprogramirati mozak i da se igrač može promijeniti i postati druga osoba. Prijatelji moga sina su bili zapanjeni koliko se on stvarno promijenio.

Časopis Crusade: Možete li dati primjer nekih roditelja koji su reagirali prekasno?

Gđa Woolley: Poznavala sam dečka, petnaestogodišnjeg Kanađanina Brandona. Igrao je igru Call of Duty i njegovi roditelji su se borili s njim da prestane, jer su znali da to uzrokuje probleme. Brandon je pridavao previše pozornosti tome što je on moćna osoba u toj igri i htio je nastaviti igrati zbog sve lažne moći i pozornosti koju je igrom dobivao. 2008. godine su njegovi roditelji konačno odlučili djelovati oštro i oduzeli su mu igru. Brandon je pobjegao od kuće i nekoliko tjedana kasnije su neki lovci pronašli njegovo mrtvo tijelo oko 11 km dalje od kuće. Misli se da je skočio sa stabla.

Časopis Crusade: Je li vam itko od igrača govorio o uzbuđenju pri igranju koje izaziva ispraznost u stvarnom životu?

Gđa Woolley: Da, apsolutno, i to posve ima smisla jer u igrama uvijek postoji još „misija“ i još zanimljivih izazova. Igrači dobivaju navalu adrenalina da bi mogli doseći sljedeći nivo i shvatiti što dalje trebaju raditi. Praćenje potraga i planiranje gradova je vrlo uzbudljivo, i kad se vratite u stvarni život, čega tamo ima? Roditelji vam govore da pobrišete pod, napravite zadaću, operete posuđe i jedete za stolom, razgovarate sa sestrom. A onda se roditelji čude kad djeca kažu da je „život depresivan“, „sve je dosadno“, i „nemam prijatelja“. To je sve posljedica toga što provode svoje vrijeme na igre i stječu iskustvo stvarnoga života. Da se djeca bave aktivnostima, vlastitim grupama i prijateljima stvarni život bi im bio puno zanimljiviji.

Časopis Crusade: Koje igre koje ne stvaraju ovisnost preporučujete obiteljima?

Gđa Woolley: Dobro pravilo je igrati igre koje imaju početak i kraj. Bilo bi još bolje igrati aktivne igre poput tzv. wii igara jer se u njima ljudi kreću uokolo. Kretanje omogućava vašem tijelu signal kada je vrijeme da se igra završi preko fizičkog umora. Igre također mogu biti društvena aktivnost i igrati se protiv drugih u kući, a ne protiv stroja, a wii igre vam to također omogućuju. Naravno, ipak se treba držati pravila. Poput drugih igara, i s wii igrama se može pretjerati. Opet kažem, sve aktivnosti treba izbalansirati.

Časopis Crusade: Možete li nam ispričati još ponešto o ovisnosti Vašeg sina?

Gđa Woolley: Da. Nakon što je moj sin postao ovisan o igri Everquest i dijagnosticirani su mu psihički problemi, započeo je s dugoročnim programom potpore. Živio je u jednoj zajedničkoj kući 8 km od mog doma. Tijekom jedne noći sam se probudila, i nisam mogla zaspati, što je bilo neobično, pa sam išla provjeriti elektronsku poštu i čula sam da netko ulazi u kuću. Tek je bila prošla ponoć. Misleći da je provalnik, uzela sam palicu da mu se suprotstavim. A onda je ušao moj sin, ovisnik o videoigrama. Prehodao je 8 km da dođe igrati igru. Tko zna koliko je puta ustao po noći da to napravi? Djeca često na mom forumu priznaju da provode noći igrajući, a da to njihovi roditelji ne znaju.

Još jednom prigodom je moj sin bio na vjenčanju svoga brata, prvom vjenčanju u obitelji. Napustio je ceremoniju da bi otišao igrati i nije se uopće vraćao ostatak dana. Ljudi su primijetili da ga nema na proslavi kasnije i ja sam saznala da je napustio vjenčanje da bi otišao igrati. Moj sin to nikad ne bi napravio u periodu prije ovisnosti. Volio je zabave i druženja.

Prijevod: Sanja Š. | Bitno.net