Odgovor na pitalicu iz naslova možemo pronaći u Bibliji: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago“, piše u Svetome pismu (Sir 6, 14).

Nekima na prvu to može zvučati kao floskula ili rečenica koja se napiše prijatelju u rođendansku čestitku kada ponestane nadahnuća za neku osobniju poruku.

To nipošto nije tako.

Evo i rečenica koje govori sam Isus: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15, 13-15)

Ako tome pridodamo i Isusov plač kada je njegov prijatelj Lazar umro, dolazimo do zaključka: Isusu su prijatelji bili zaista važni.

U Knjizi Sirahovoj pouzdan prijatelj uspoređuje se s blagom. Zar nije blago imati u svome životu osobu koja nije prijatelj iz neke koristi, nego iz iskrene privrženosti? Osobu koja se raduje u vremenu radosti i tuguje u vremenu žalosti, bodri svoga prijatelja kada mu je teško, javlja se na telefon u kasno u noć samo da po tko zna koji put bude rame za plakanje? Prijatelj koji nikoga ne ogovara i koji ne odaje tajnu, prijatelj koji ne plane čim naiđe na drugačije mišljenje, prijatelj koji se ne zaboravlja pitati: „Kako si?“ – i zaista čekati odgovor.

Nažalost, ponekad izgleda da se prijateljstvo shvaća samo kao neka odskočna daska ili usputna stanica dok se čeka „ono bolje“ – nekome su to brak i djeca, a nekome karijera ili nešto treće.

A druga krajnost je: htjeti biti prijatelj sa svakime. No, je li to doista moguće? I je li to doista potrebno?

Sirah kaže: „Neka su ti mnogi poznanici, ali pouzdanik samo jedan od tisuću.“ (Sir 6,6)

Vjernik nije dužan biti prijatelj sa svima. Dobri i pouzdani prijatelji uglavnom se mogu nabrojati na prste. I to je sasvim normalno.

Nije lako biti u nekom kolektivu – bilo na poslu, bilo na studiju ili u školi, a možda čak i u nekoj zajednici – gdje se ispostavi da se osoba baš ni s kim ne može zbližiti. To su teški trenutci usamljenosti, jer se s drugima ne mogu podijeliti ni male radosti ni male žalosti.

Ali, kada se izdrži taj period i kada se stvari pogledaju unazad, iz druge perspektive, uglavnom se dođe do zaključka da je i bolje u nekim situacijama biti sam, nego s neiskrenim prijateljima.

Prijateljstvo nije kašica koje bebe jedu prije nego im narastu zubi da mogu jesti krutu hranu, odnosno dok se ne nađe osoba s kojom će se potom zasnivati obitelj.

Pravi prijatelji su istinsko blago. Oni ne moraju biti usputna postaja u životu – ali često to postanu, iz različitih razloga koji mogu doći i s jedne i s druge strane.

Za razliku od veza, prijateljstva nisu strogo definirana – bliski prijatelji koji se odjednom iz nekih razloga udalje za par godina mogu se ponovo družiti kao da ništa nije bilo.

To ponekad zna biti tužno – udaljiti se bez nekog posebnog razloga – ali tu je i snažna nada koja ispunja vedrinom: dobro prijateljstvo lako se obnavlja. Naravno, bolje je spriječiti nego liječiti – i u prijateljstvo se treba ulagati, baš kao što se treba ulagati u romantične odnose.

Vrijeme u kojem osoba nije u vezi ili braku ne mora biti vrijeme tuge zbog neispunjene čežnje. U tom se „slobodnom“ vremenu može više vremena uložiti u prijateljstva – ne iz dosade ili neke druge koristi, nego zato što su prijatelji zaista vrijedni.

Zajednice i kampovi također mogu biti mjesta gdje se stvaraju iskrena i snažna prijateljstva. Uostalom, zašto se ne bi molile devetnice i za prijatelje (ili s njima)?

I zaista, nije lako pronaći iskrenog prijatelja. Kada ga se nađe, bolje bi bilo čuvati ga kao dragocjeni biser, s dubokom zahvalnošću. A dobrog prijatelja najlakše možemo sačuvati ako smo dobri prijatelji mi sami.