Prošle godine ozbiljno sam počeo kupovati i slušati glazbu na vinilu. Sjećam se kako smo moj tata i ja nekada slušali gramofonske ploče, a prošloga sam Božića od svojih roditelja dobio gramofon. Od tada zalazim u trgovine pločama i kupujem na internetu, tražeći neke od svojih najdražih albuma. 

Zapravo – i donekle iznenađujuće – nisam jedini koji ima tu želju vratiti se u vremenu i slušati ploče. Jako mnogo ljudi – naročito mladih – vraća se slušanju ploča. Kroz proteklih nekoliko godina glazbena industrija bilježi porast potražnje ploča na vinilu. 2016. godine na tržištu je došlo do porasta prodaje LP-jeva/vinila od gotovo dva milijuna (porast se nastavio i sljedećih godina, op. Bitno.net). Neke diskografske kuće bile su prisiljene otvoriti tvornice za tiskanje ploča kako bi držale korak s potražnjom ljubitelja glazbe i skupljača ploča. Diskografskim je kućama čak i uz nove tvornice teško držati korak s potražnjom.

Dakle, pitanje je: Što znači ta glazbena revolucija, i zašto se ona događa?

Ne mislim da se čitav taj pokret sastoji od hipstera i audiofila, nego da on predstavlja pojačanu želju ljudi koji traže autentičnost i ritual u modernome svijetu, koji se nekada može činiti podosta pluralističkim i površnim.

Zašto su ploče autentičnije? Kao prvo, ima nešto uistinu autentično u opipljivoj i kompleksnoj stvarnosti ploča. Ploča je doslovno glazba utisnuta na površinu okrugloga plastičnoga diska. Za razliku od praktične i podosta utilitarističke naravi zvučnih datoteka u digitalnome dobu, držanje u ruci opipljivoga komada glazbe, a ne klikanje kroz tisuće pjesama na internetu, iskustvo je koje mnogo više ispunjava čovjeka. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ja stvarno uživam u praktičnosti iTunesa, Pandore, Spotifya itd., ali njihova se kvaliteta – i što se tiče zvuka i što se tiče doživljaja – ne može usporediti s pločama.

Kao drugo, vinili su autentičniji jer od slušatelja zahtijevaju izvjesnu predanost. Ta predanost očituje se u odlasku u trgovinu da kupite dotični album, financijskoj investiciji u cijeli album (što također govori o albumu kao umjetničkome djelu, a ne samo nasumičnome nizu pjesama), u ulaganju u opremu da možete puštati ploče, a u konačnici i u čitavome postupku puštanja ploče. U digitalnome vremenu – naročito uz poplavu piratstva i torrente – od slušatelja se ne traži mnogo predanosti. Slušanje glazbe znači klikanje kroz beskrajne popise zvučnih datoteka, a zatim – možda – kupovanje pjesme.

Kao treće, puštanje glazbe s vinila autentičnije je zbog svoje ritualne prirode. Ljudska su bića po sebi bića rituala. Samo pomislite na proces ustajanja ujutro. Ljudska su bića sklona djelovati na određen način. Slično tome, ploče zahtijevaju određeni ritual. Kada je vinil nov, mora ga se izvaditi iz plastičnog omota. Zatim se disk mora izvaditi iz kutije i iz unutarnjega omotača koji štiti ploču. Kada ga izvadite iz pakiranja, disk se mora staviti na gramofon, a zatim očistiti antistatičnom četkom kako bi ispravno svirao. Na kraju morate staviti iglu na ploču i namjestiti razinu glasnoće – i tada možete slušati glazbu.

Ritual je važan dio ljudskog postojanja, a u ovome je slučaju važan ne samo zato što vinil zahtijeva određeni ritual, nego zato što je slušateljima taj ritual zadovoljstvo. Unatoč svemu što se tu traži, ljudi uživaju u koracima stavljanja ploče da svira. Klikanje na zvučne datoteke u modernome vremenu nije veoma jedinstvena aktivnost, a sviranje ploče podosta je jedinstveno. Ovaj ritual zahtijeva od slušatelja mnogo više vremena i truda nego što se ikada zahtijeva od slušatelja digitalne glazbe na internetu. Mislim da razina predanosti i ritualna narav vinila svjedoče i doprinose kvaliteti glazbenoga iskustva.

Budući da ja vjerujem u duboko i transcendentno shvaćanje stvarnosti, ne mislim da je revolucija s pločama – kao značajka kretanja prema autentičnosti i ritualu – tek izoliran događaj. Mislim da ta kretanja – intimno povezana sa samom naravi čovještva – djeluju i u drugim dijelovima čovjekova života. Ljudi čeznu za onime što ih uistinu ispunjava.

Unatoč činjenici da u našemu vremenu živimo u stvarnosti relativizma i osobnih preferencija, ironično je da ljudi neprestano čeznu za autentičnošću i ritualom. Očito je da to mnogi ljudi čine s glazbom na gramofonskim pločama, pa nije pretjerano zaključiti da čovjeka tako temeljno autentično ljudsko kretanje može dovesti i na neka druga mjesta.

Mislim da danas mnogi ljudi – naročito mladi – što se tiče vjere imaju ili traže autentičnost i ritual. Kada mladi odu na fakultet, oni često izgube vjeru iz mode – djelomično zato što ni prije nisu bili posebno uključeni u vjeru, ili nisu imali pravo znanje o tome u što se u njihovoj vjeri uopće vjeruje. I tako, kada stignu u relativističku i pluralističku arenu fakulteta – a bez čvrste ukorijenjenosti u svojim uvjerenjima i spoznajama – brzo se utope u oceanu mišljenja, ideja i religijskih tradicija drugih ljudi.

No u konačnici, iz više mogućih razloga, neki ljudi otkriju da im u životu nešto nedostaje. Imaju potrebu za ispunjenjem i autentičnošću, a mnogi to pronađu u ritualističnoj liturgiji katoličanstva. Jedinstvenost ritualne naravi svete mise doprinosi njezinoj izdvojenosti unutar društvenoga pluralizma i ponekad površne naravi drugih vrsta štovanja. Liturgija sa svojom upotrebom tamjana, zvona, svijeća, misnoga ruha i knjiga, križeva, pokaznica i sličnoga omogućava dinamično iskustvo, koje angažira sva osjetila koja nam je Boga dao.

Upotreba na misi svih ovih sakramentalnih predmeta, koji nam pomažu sudjelovati u ritualu Crkve, pored toga nam i omogućavaju da budemo autentično privučeni i uključeni u misterij Božanskoga – u život Kristov. Sâm Isus koristio je kruh i vino na Posljednjoj večeri. „Zvona i mirisi” rituala Crkve privlače i uključuju ljude zbog svoje povezanosti s autentičnim štovanjem Boga, i to preko stvorenja koja nam je On dao. Odlazak na svetu misu ispunjava čovjeka poput nijednoga drugoga oblika molitve jer je njezina upotreba fizičkoga stvorenoga svijeta autentična u odnosu na to kako ljudi teže prema Božanskome i štuju ga. Svatko može moliti, ali molitva svete mise nije poput ijedne druge vrste molitvenog iskustva što ga čovjek može naći. 

Liturgija Crkve također je autentična i ispunjava jer – ako se obavlja kako treba – zahtijeva određeno odvajanje vremena i ulaganje napora da se obavi. No slično puštanju ploča, ritual je vrijedan vremena i truda jer ispunjava sâm po sebi. Sve više sam sklon mišljenju da se ljudi jednim dijelom vraćaju Crkvi zbog te duboke želje za autentičnošću, i ritual Crkve ih privlači. Svatko može nedjeljom ujutro poći nekamo i sâm moliti, ali to ne ispunjava, jer se ne čini u odnosu na autentičan ritual, pogotovo onaj koji se događa u zajednici vjernika.

Baš kao što se kod osobe koja sluša gramofonske ploče pronalazi određeno autentično iskustvo, tako se autentično iskustvo pronalazi i kod onoga tko sudjeluje u štovanju Boga u liturgijskome ritualu Crkve. Možemo se nadati da ova nova popularnost vinila ukazuje ne samo na dobra vremena za glazbenu industriju, nego i za budućnost Crkve, budući da mladi ljudi neprestano čeznu za onime što je uistinu autentično i ispunjava.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.