DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

Kako odgojiti odlučno i samopouzdano dijete

Među sposobnostima koje roditelji najviše žele svojoj djeci obično se ističe “sposobnost odlučivanja”, shvaćena ne samo kao sposobnost izbora između različitih mogućnosti nego i kao spremnost i pravovremeno stupanje u akciju.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Tko vječito odgađa, nesiguran je, oklijeva, uvijek kasni, pokazuje se neodlučnim i, ponajviše, u obitelji ne preuzima nikakve odgovornosti, taj stvara napeta raspoloženja i nemir. Takvo dijete je za roditelje veliko razočaranje: takvo dijete ne održava riječ, kvari planove i očekivanja. Frustracije mogu probuditi osjećaj nemoći i navesti na odustajanje: “Radi kako hoćeš, mene više nije briga!” Onaj tko neprestano odgađa i ne zna se odlučiti, svojim ponašanjem pokazuje da su posrijedi neki problemi, a kad je riječ o mladima, prva stvar koju treba poduzeti jest otkriti koji su to problemi.

Neki danas najčešći problemi imaju korijene u samoj sredini. To su: nejasna i nesigurna budućnost, kad su perspektive nikakve, čovjek si ne može postaviti konkretne ciljeve, nije u stanju uspostaviti red i snaći se, te početi od prave stvari; mnogi mladi nemaju informacija i zdravorazumske sigurnosti glede toga što je važno, a što nije.

Ostali problemi dolaze od straha pred rizicima, od tjeskobe, depresije, odbacivanja odgovornosti. Studenti nastoje produžiti studij, jer im se ne da tražiti posao. Zaručnici odgađaju ženidbu da izbjegnu obiteljske odgovornosti. To je strah pred osamostaljivanjem.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugi problemi nastaju zbog osobne nezrelosti: mladi koji previše ovise o drugima postaju predmetom manipulacije i pritisaka sa strane koji opet nameću gotovo nedohvatljive stupnjeve savršenstva. Strah od promašaja mnoge jednostavno zakoči.

Ostali razlozi, napokon, mogu biti monotonija obaveza, bezvoljnost, zaborav, dosada, fizički i psihički napor. Čest slučaj je strah da se ne razočara roditelje. Slutnja koja se obično obistini.

Osjetljiva rješenja

Ne treba nikad reći: “Idi i učini kako znaš!” To je najgori savjet koji djeci možemo dati. Većina djece koja su nešto “odgađala” u životu čula je tu rečenicu tisuću puta; budu li je i dalje slušala, ona će kod njih izazvati negodovanje, frustracije i tjeskobu. Loše je već to što im se ponavljaju uvijek iste stvari: osjećat će sam oda ih netko uhodi i kontrolira. Kad netko neodlučan bude primoran da nešto učini, doživjet će neku vrstu nelagode koja će sve više rasti. Ne preporučuje se prevelika kritičnost, ne treba ih zadirkivati i ne smije im se prijetiti. Na prijetnje bi možda reagirali, ali onda bi se posve odvojili od nas.

Drugi savjet je da se nikada ne čini posao koji nije obavilo neodlučno dijete. Ako roditelji za nj postanu čarobno rješenje, njegov problem odgađaju unedogled, ono će vjerojatno i u budućnosti nastaviti odgađati, očekujući da će roditelji ili netko drugi posredovati čarobnim rješenjem da ga spase.

Kako odgajati dijete koje je sklono prevelikim odgađanjima?

Prva stvar koju treba učiniti jest hrabriti neodlučnu djecu da otkriju i svladaju eventualne probleme. Moraju naučiti da sami odlučuju, plaćajući osobno sve posljedice. Treba im pomoći da nadvladaju najčešće strahove, razgovarajući s njima mirno o svemu. Oni trebaju savjetnika, nekoga tko će ih ohrabriti a da ih ne osuđuje.

Važno je neodlučnom djetetu pomoći programirati neki posao, uspostaviti jasne granice, pojedine dionice, ciljeve; razgovarati i o posljedicama ukoliko posao ne bi bio učinjen u predviđenom roku. Zajednički odrediti što je važnije i što treba prije načiniti.

Neodlučnom djetetu treba pomoći da zna sebi postaviti konkretne, stvarne i dostižne ciljeve. Ono se ne zna snaći u količini posla koji može ili ne može obaviti kad ga preuzima, ne polazi mu za rukom pravilno procijeniti vrijeme koje mu je potrebno.

Nagraditi djecu koja se trude da odaberu ciljeve. Neodlučni ne misle nikad da su nešto ostvarili, sve dok ne završe posao. Vide samo ono što je još ostalo da se učini, a ne ono što su već učinili. Treba ih nagraditi i onda kada su manje načinili: tako će postati svjesniji svojih sposobnosti.

Treba uvijek objasniti razloge zbog kojih se ljutimo i razgovarati otvoreno, bez grubosti i kažnjavanja. Ne bi se smjela osjetiti srdžba i ne treba se izražavati podrugljivo niti pokazivati naizvan što osjećamo.

Važno je djeci dati do znanja da su vrijedna zbog drugih osobina koje su isto tako vrijedne kao i one produktivne. I onda kada ne postižu vidljive rezultate, treba ih cijeniti i voljeti. Roditelji trebaju istaći pozitivne strane njihova značaja: velikodušnost, vedrinu, osjetljivost za druge, uravnoteženost, neka umijeća. Nažalost, danas i djeca sebe vrednuju samo po tome koliko su naizvan uspješna i koliko su materijalno privrijedila. Treba naučiti djecu da je važno imati velike i jake osobne kvalitete, da je važnije više biti nego više činiti i posjedovati, a to je poruka koja zahtijeva vremena da bi bila shvaćena; ona je nešto najdragocjenije što im se može dati.

Zadatak: Naučit ću svoju djecu cijeniti vrijeme.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. prosinca 2015.

Možda vam se svidi