„Ako živiš ono za što si stvoren, zapalit ćeš svijet.“ (sv. Katarina Sijenska)

Za izjaviti ovako nešto, sv. Katarina Sijenska morala je u sebi gajiti nekakvu snažnu „nutarnju vatru“. Što je to? Stari Grci su na karminama nakon pogreba, govoreći o preminulome, pitali rodbinu i znance jedno ključno pitanje, vezanu uz tu „nutarnju vatru“: „Je li pokojni imao/pokazivao strast za životom?“. Strast za životom je nešto čemu teži i suvremeni čovjek. Psihološka istraživanja pokazuju kako u pozadini onog za čim ljudi danas (u vremenu informatičke revolucije, neoliberalnog kapitalizma i diktature relativizma) najviše teže nije uspjeti u životu nego osjećati se živim. Postojanje (duhovne) strasti u nečijem životu, ljudskim jezikom izraženo, znači da je taj netko pronašao i pokušava živjeti svoju svrhu, svoj smisao. Evolucijska psihologija taj fenomen spolno polarizira na sljedeći način: muškarci se bore za neku svrhu, žene pripadaju nekoj svrsi. Uključimo li biološki terminologiju u ovu priču o osjećaju živosti, možemo reći: život je iritabilan (odgovoran). Znak života je odgovor na podražaj. Činjenica zadanosti i potrebe otkrivanja vlastite svrhe (a ne njeno proizvoljno samokreiranje) i osobina iritabilnosti otkriva nam dvije bitne karakteristike nas ljudi kao bića: stvoreni smo i komunikativni smo. Imamo svoj izvor izvan nas samih i sebe same komuniciramo prema vani, prema okolini, prema drugim bićima. I u konačnici, prema drugim ljudima i Onome koji nas je stvorio. Aristotel je davno čovjeka nazvao društvenim bićem, a Martin Buber ne tako davno ga je definirao kao biće koje se ostvaruje nužno i jedino u odnosu s drugim bićem. Nema „ja“ bez nekog „ti“ i/ili onog krajnjeg „Ti“.

Najviši i najpotpuniji oblik te ljudske komunikativne sposobnosti je življena ljubav. Ljubav je temeljna definirajuća karakteristika čovjeka. U srži samog kršćanske vjere stoji sljedeće: Bog je ljubav; on je u sebi zajedništvo osoba u ljubavnom samopredanju jedne drugoj; kao takav stvorio je čovjeka na (takvu) svoju sliku, otkupio ga je (od otpada od ljubavi) ljubavlju i posvećuje ga ljubavlju. Iz ove perspektive, čak i razum, ta razvikana odlika homo sapiensa u funkciji je ljubavi. Pojednostavljeno i slikovito rečeno: ptice lete, ribe plivaju, ljudi vole. Drugim riječima, autentično živjeti ljudski znači voljeti; živjeti sličnost sa svojim Stvoriteljem, u zajedništvu s tim Stvoriteljem i svim stvorenim.

Većina nas mladih, kad zamišljamo naš praktični svakodnevni život nakon završetka studija, u glavi imamo otprilike sljedeću sliku: zanimljiv a dovoljno plaćen posao, nekakvo pristojno vozilo kojim ćemo se s toga posla vratiti u (vlastiti ili bar iznajmljeni) stan ili kuću, gdje će nas čekati oni za koje radimo i stječemo; naše voljene osobe – bračni drug, djeca, obitelj. Zapravo, ako bolje promislimo, prvi dio ove slike (posao i imovina) samo su u službi življene ljubavi prema ljubavnom partneru i novom životu koji iz toga odnosa može proizići. Brak bi trebao biti izraz ljubavi. Najviši i najpotpuniji oblik ljudskog komuniciranja, konačni sliv, ušće u koje se ulijeva i strast za životom. Ušće životne svrhe. Živjeti strastveno, imati svrhu, komunicirati u punini, znači izgarati tom ljubavlju kroz svoje specifične sposobnosti i darove u potpunom samopredanju za one koje volimo. I praksa je pokazala da se to najneposrednije u punini ostvaruje u braku.

A što je s onima koji nisu u braku?

Praksa, naime, također pokazuje kako na ovom svijetu postoji veliki broj ljudi koji gore navedene zamisli i čežnje ne uspije realizirati i ne ulaze u brak s osobom suprotnog spola. Oni se mogu, pojednostavljeno rečeno, podijeliti u tri skupine. Prvu čine oni koji zbog raznoraznih trauma i psihofizičkih poremećaja to nisu u stanju učiniti. Drugu skupinu čine oni koji zbog neadekvatnih životnih okolnosti nisu u mogućnosti takvo nešto ostvariti. Treću skupinu čine oni koji slobodno, kao psihički i fizički zdrave osobe biraju živjeti u celibatu.

Upravo treća skupina nas ovdje interesira.

I sv. Katarina Sijenska spada u skupinu ovakvih ljudi, a čini se kako joj nije nedostajalo strasti za životom, svrhe, komunikacije, življene ljubavi u praksi. Kako to? Jesu li ti i takvi ljudi (redovnici i redovnice, svećenici, osobe posvećenog života) uopće u stanju živjeti autentično ljudski? Kako uopće ostvaruju svoj svrhu? Kako vole? Kako komuniciraju u punini dušom i tijelom? Odakle im strast za životom i kamo se ona ulijeva? Zar i oni ne čeznu za bračnim drugom, djecom, obitelji? Kako žive normalno izvan braka?

U tom i jest kvaka. Oni ne žive izvan braka, oni jesu u braku. Ali malo drukčijem braku.

O čemu je riječ?

Sv. Ivan Pavao II. u svojoj Teologiji tijela (TT 15;19) primjećuje kako je temeljna komponenta ljudske egzistencije na ovom svijetu nupcijalna narav tijela. Pod nupcijalnom (bračnom, supružničkom) naravi tijela podrazumijeva se sposobnost tijela da izrazi ljubav. U toj ljubavi čovjek (kao društveno biće, biće odnosa) postaje darom, i kroz to samodarivanje ostvaruje smisao, svrhu svog postojanja. Zašto je tijelo tako važno? Zato što je ono sposobno izraziti vidljivim ono što je nevidljivo – kroz tijelo se u vidljivu stvarnost svijeta „prebacuje“ naša nevidljiva narav, naša srž, tj. očituje se činjenica da smo stvoreni na sliku Božju. Stvoreni kao seksualna bića, svojom bračnom naravi „imitiramo“ nutrinu Božju – međusobno ljubavno samopredanje Prve božanske osobe (ljudskim rječnikom: Otac) Drugoj (ljudskim rječnikom: Sin), i obratno. Iz ovog međusobnog samopredanja proizlazi Treća osoba – Duh Sveti. Nupcijalnu narav tijela na sliku ovo unutarbožjeg odnosa imaju i oženjeni/udane i oni koji žive u celibatu, samo to izražavaju na dva različita načina. Ključno je sljedeće: i jedno i drugo, brak muškarca i žene kao i život u celibatu svojevrsno su nasljedovanje utjelovljenja (ulaska u svijet) ovog unutarbožanskog odnosa, tj. imitacija odnosa Krista i Crkve (usp. Ef 5, 21-32). Muškarac u braku radikalno predaje ženi čitavo svoje biće kao što se Krist predao Crkvi; on time raste u svetosti. Žena je pozvana primiti muževo samopredanje i uzvratiti svetošću vlastitog života, otvoriti mu čitavo svoje biće. Iz tog međuodnosa nastaje, rađa se novi život, a to je njihovo zajedništvo, koje se u punini ostvaruje otvaranjem novom životu i mogućem rađanju djece. I osobe posvećenog života, kroz celibat, ostvaruju slično „bračno“ sjedinjenje; muškarci se daruju ne jednoj ženi nego Crkvi kao zajednici, i rastu u svetosti iz odnosa prema Crkvi, živeći samopredanje nupcijalno kroz celibat. Žene se otvaraju ne „običnom“ muškarcu iz svoje životne sredine, nego samom Kristu, koji postaje njihov zaručnik i u supružničkom odnosu s njime rastu svetosti, nupcijalno kroz celibat. Muškarci na ovaj način postaju duhovni očevi djeci Crkve, a žene duhovne majke te iste djece.

Narav jedne (bračne) i druge (posvećene, celibatarske) ljubavi je supružnička. Potrebno je samo izabrati onu u kojoj se ta ljubav, u skladu s jedinstvenošću naše osobe na najbolji način usavršuje. Dogmatska konstitucija o Crkvi, Lumen gentium (LG 40) nas uči kako su svi kršćani bez obzira na staležno stanje i područje rada i djelovanja pozvani na puninu kršćanskog života i usavršavanje ljubavi.

Stoga, imajući sve ovo na umu, pravo pitanje koje sebi trebaš postaviti čitajući ovaj članak nije je li brak najbolji izbor za tebe (brak nije izbor, nego datost ljudske naravi), nego koji brak, koji supružnički odnos je najbolji izbor za tebe – brak sa muškarcem/ženom ili „brak“ sa Kristom/Crkvom?

Svaki mladi čovjek je u potrazi za puninom. Svaki želi živjeti iz sve snage. Svatko od nas, kao sv. Katarina Sijenska, u dubini svoje duše želi živjeti ono za što je stvoren i zapaliti svijet.

Ali, gdje je zapravo tvoja punina, gdje je tvoje usavršenje? Što je bolje za tebe, brak ili posvećeni život? Prema sv. Ivanu Pavlu II. (Vita Consecrata, 32) posvećeni život je objektivno superiorniji (ne i subjektivno) braku muškarca i žene jer „anticipira budući vijek, kada će punina Kraljevstva Božjeg, već ovdje prisutna u u prvinama svojih plodova i u otajstvu, biti postignuta u cijelosti; tada se djeca uskrsnuća neće ni ženiti ni udavati, već će biti kao anđeli Božji (usp. Mt 22,30).“ Osobe posvećenog života također osjećaju sklonost prema braku s muškarcem/ženom i vlastitom biološkom djecom. Ali u posvećenom životu vide kao nekakvu duhovnu manifestaciju zakona poluge, ono što sv. Ignacije zove magis (više), način da na jedan objektivno (a u njihovom slučaju i subjektivno) potpuniji način budu suprug/a, otac/majka. Posvećeni život na neki način jasnije predočava našu buduću stvarnost, nakon smrti i uskrsnuća na novi život. Tada će svatko od nas biti u „braku“ s Bogom (odnos potpunog samopredanja u ljubavi); tu stvarnost počinjemo živjeti već danas i ovdje, a brak i posvećeni život služe u tu svrhu kao nekakva „vježbališta“, „generalne probe“ za ono što nas čeka. To nipošto ne umanjuje vrijednost braka, već prema KKC 1620) samo ukazuje na činjenicu da postoji nešto dobro (brak) i nešto jako dobro (posvećeni život). Netko ima veću šansu za svetost u braku, a netko u posvećenom životu. Oboje pretpostavljaju, supružnički život (samopredanje u ljubavi) a donose (svaki „brak“na svoj način) zajedništvo (obitelj) i plodnost (djecu).

Možda nikad nisi razmišljao/la o posvećenom životu na ovaj način. A upravo se nalazimo u godini koju je papa Franjo proglasio Godinom posvećenog života. Ove godine smo baš pozvani na dublje razmišljanje o životu posvećenih osoba. Sveti Bernard iz Clairvauxa je ustvrdio kako čak jedna trećina svih krštenika ima duhovni poziv, poziv na posvećeni život. Puno je zvanih…a malo ih se odaziva. Milijuni mladih katolika nikad nisu i neće otkriti da je najbolji način da žive nupcijalnu narav svoga bića upravo posvećeni život. Možda si ti jedan/jedna od njih.

Da bismo ti olakšali promišljanje o posvećenom životu kao tvome mogućem životnom izboru, sastavili smo sljedeći upitnik. Pokušaj iskreno promisliti o pitanjima koja slijede i u svojoj nutrini nazrijeti odgovor.

Želiš li živjeti iz sve snage? Privlači li te posvećeni život? Plaši li te? Izbjegavaš li odgovor na pitanje o svom pravom pozivu? Smatraš li se nedostojnim za takav život? Osjećaš li mir kad se zamišljaš u posvećenom životu, kao redovnik/ca, svećenik/ca, posvećeni laik/ca? Imaš li visoko mišljenje o osobama posvećenog života? Jesi li ikad u djetinjstvu osjetio/la želju da postaneš svećenik ili redovnik/ca? Diviš li se Crkvi? Osjećaš li strast prema evangelizaciji i potrebu da odeš do nakraj zemlje ako treba u širenju Radosne vijesti? Jesi li ikad poželio/la biti misionar? Jesi li ikad u nekom društvu gorljivo branio kršćanske stavove i svjetonazor? Uživaš li u čitanju knjiga duhovnog sadržaja, slušanju duhovne glazbe, pohađanju duhovnih obnova? Osjećaš li snažnu potrebu za molitvom i kontemplacijom? Osjećaš li strast i zanimanje za studij teologije? Imaš li vještine i sposobnosti pogodne za takav studij i rad (npr. elokvenciju, glazbeni sluh)? Imaš li sklonost radu s ljudima? Imaš li izraženu osjetljivost za društvene nepravde i neravnopravnosti? Osjećaš li da tvoja potreba za samopredanjem nadilazi samo jednu osobu? Vidiš li poslušnost, celibat, siromaštvo kao izraz nevjerojatne slobode za ljubav, a ne teških okova i zatvora? Jesu li ti ljudi koji te poznaju ikad rekli da bi bio/la dobar/ra svećenik ili redovnik/ca?

Upadaš li stalno i neobjašnjivo u situacije i okolnosti koje ti nameću misli o duhovnom pozivu? Zamisli trenutak: nalaziš se u disko klubu; bi li večer radije proveo/la plešući u zagrljaju s voljenom osobom ili za DJ pultom kreirajući glazbeni i svjetlosni ugođaj koji će usrećiti sve nazočne? Zamisli situaciju: kad bi se ujutro probudio(la) i znao(la) da ćeš večeras umrijeti, kako bi radije proveo(la) ostatak svog dana: u zagrljaju muža/žene ili kao svećenik/redovnik(ca)? Zamisli sebe za 30-40 godina, na smrtnoj postelji; gledajući na život koji si proživio/la, koja ti misao donosi veću radost i mir: život proživljen u braku ili kao svećenik/redovnik(ca)?

Ako si na ijedno od ovih pitanja odgovorio/la potvrdno (a na posljednja tri odabrao/la drugu od ponuđenih opcija), možda imaš poziv na posvećeni život.

Što ćeš poduzeti?

Tekst je izvorno objavljen u časopisu “Odraz” – god X., 2015., br. 1.