„Prava bračna ljubav uzeta je u božansku ljubav te se otkupiteljskom Kristovom snagom i spasonosnim djelovanjem Crkve upravlja i obogaćuje da tako supruge uspješno privede Bogu […]” (pastoralna konstitucija Gaudium et spes – „O Crkvi u suvremenom svijetu”)

U judaizmu i kršćanstvu jedna je stvar izrazito jasna – Bog želi biti ljubljen prvenstveno u bližnjemu i preko njega. Točka.

Bog je to zapečatio time što je i sâm postao čovjekom, čime je, u sasvim doslovnom smislu, nemoguće ljubiti ga osim u ljudskim bićima i preko njih – a nikada odvojeno od njih. I tako Bogočovjek kaže: „[…] nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14,6) To znači da kršćanin nikada ne traži ispunjenje u „samo Bogu“. Ući u „jedinstvo ljubavi“ s Bogom nužno znači ući u jedinstvo ljubavi s čovječanstvom, tj. sa stvarnim ljudima oko sebe. Posebno s onima koje je najteže voljeti.

Upravo je to značenje 1 Iv 4,20: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.”

Brak je najekstremniji i najradikalniji oblik ljubavi prema bližnjemu u svemu stvorenom, jer obećavate cijelost sebe jednom ljudskom biću, obećavajući na dan vjenčanja da ćete krenuti na putovanje kako biste postali jedno tijelo-um-duh sa svojim supružnikom. Papa Benedikt potvrdio je da je „brak zajednica za cijeli život, sve dok muškarac i žena ne postanu i jedan duh“. Iz biblijske perspektive ta je tvrdnja zapanjujuća. Duh je najdublja dubina ljudske osobe, naša sposobnost za sjedinjenje s beskonačnim Bogom – „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh.” (1 Kor 6,17)

I tako sam pozvan da sa svojom suprugom podijelim svoje najintimnije sjedinjenje s Bogom u dubini svog duha. Za Patti se odričem svakog „privatnog vlasništva“ svojega tijela (1 Kor 7,4), čak do prostorâ mojih tajnih dubina, mojega duha. Ja nisam svoj. Sâmo moje zajedništvo s Bogom je njezino, i njezino je moje (1 Kor 7,14).

„Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” (Mk 10,9) ne odnosi se samo na ugovorni sporazum da par ostane zajedno cijeloga života. To je savezničko „da” Kristu, čiji Duh želi biti vezivna snaga našeg jednog tijela, jednog uma, jednog srca i jednog duha. To „združivanje“ nije samo međusobno povezivanje supružnika, nego i njihovo zajedničko sjedinjenje s Bogom.

Zato smo kao evanđeoski odlomak za našu svadbenu misu odabrali Iv 17,21–27:

„[…] da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. […]”

Za mene je, međutim, najveličanstvenije od svega to što ovaj visoki poziv na tako zapanjujuću dubinu mističnog bračnog jedinstva nije neka slatka i sentimentalna pobožna fantazija za rijetke parove koji se sjajno slažu ili provode svoje spojeve na svetim urama. Ne! To je za bilo koji par, ili čak bilo kojeg supružnika, koji je spreman svakodnevno predati Kristu neuništivu odlučnost da voli kroz sve radosti i boli srca, plesove i svađe, ekstaze i agonije; zabavne, smiješne, iritantne, monotone, tmurne, sanjive, energične, iscrpljujuće trenutke, koji pulsiraju u srcu pravoga braka i prave obitelji. To je suština pravog sjedinjenja.

Zašto? Zato što je Kristovo putovanje do sjedinjenja ljubavi s njegovom družicom – ljudskim rodom – bilo obilježeno radostima i boli srca, plesovima i svađama, ekstazama i agonijama; zabavnim, smiješnim, iritantnim, monotonim, tmurnim, sanjivim, energičnim, iscrpljujućim trenucima. Zbog ovoga (kakvo olakšanje!) Patti i moja bračno-obiteljska kombinacija biva uzeta u božansku ljubav – pashalnu ljubav – i služi kao naš kraljevski put do sjedinjenja s Bogom.

Gdje god je stvarna Isusova prisutnost, tamo je i stvarnost – otkupljena.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.