Cijeloga moga djetinjstva, ali i dok sam bio tinejdžer, u krevet sam morao točno u osam navečer. To nije bio prijedlog, nego strogi zakon, i jao onome tko bi ga prekršio.

Još se sjećam „trikova” koje smo moja braća, sestre i ja izvodili kako bismo ostali dokasna budni. Najpodliji trik bio je razgovarati baš onda kada zvoni naš digitalni sat kako bi mama i tata zaboravili koliko je sati. To nam je zapravo često znalo upaliti, i zato mislim da pravilo možda i nije bilo tako strogo kako smo mislili, ali nije stvar u tome.

Stvar je u tome da se sjećam kada smo točno morali na spavanje, i zahvaljujući tome, jako se dobro sjećam kada mi je bilo dopušteno prekršiti „policijski sat”. Na Badnjak, Silvestrovo, i onoga puta kada su Pacersi pobijedili Knickse i prošli u finale.

No jedna se prigoda posebno ističe u mome sjećanju – onda kada me je tata probudio u 11 navečer, navukao mi cipele preko moje jednodijelne pidžame, stavio me u auto, zakopčao mi sigurnosni pojas, i odveo me na klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu.

Bilo mi je osam ili devet godina, i možete samo zamisliti kakav je to dojam ostavilo na mene. Kapelica je bila posve zamračena, i vidjela se samo pokaznica osvijetljena svijećama i jednim jedinim svjetlom. Vidio sam kako se tata poklanja, kleči pred našim Gospodinom, moli i čita Bibliju. Čak mi je dao svoju krunicu kako bih mu se mogao pridružiti.

Tih je sat vremena proletjelo i činilo mi se kao 10 ili 15 minuta, vjerojatno zato što sam većinu klanjanja prespavao. No tata je opet išao, i ja sam to znao. Uvijek sam htio znati kada ćemo opet ići zajedno.

Sedamnaest godina kasnije ta mi je uspomena još duboko urezana u pamćenje. Ne mogu se sjetiti svih stvari koje mi je tata govorio dok sam odrastao – svih ovih godina proveli smo na tisuće sati razgovarajući, i sve se to nekako slilo u općenitu predodžbu toga tko je on, tko sam ja bio, i tko sam postao – ali tu sam noć zapamtio.

Zbog toga čvrsto vjerujem da je najmoćnija stvar koju otac može napraviti za svoju djecu to da ih izdvoji, da se osjećaju posebnima, i da svojoj djeci pokaže važnost vjere. Ne da im samo govori, ne samo da im kaže prave stvari, nego da im to pokaže time kako je on odlučio živjeti svoj život.

Budeći me tri sata nakon što sam morao otići na spavanje samo da me povede sa sobom na svoju Svetu uru klanjanja, moj mi je tata usadio pojam o tome koliko je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu važno, i to je nešto što nikada neću zaboraviti.

Izvor:  Strong Catholic Dad

Prijevod: Ana Naletilić