Ovaj tehnološki i utilitaristički svijet pobuđuje reakciju koja nije odgovor: kult osjećaja. Suočeni s robotom uzvikujemo: „Ma, dajte malo nježnosti!”… pa od drugoga stroja tražimo da nam emitira melodramu. Kult osjećaja reagira protiv moći manipulacije, ali je i podupire, jer, i u jednom i u drugom slučaju, u patocentrizmu, kao i u tehnokraciji, izgleda kao da mjera svih stvari pripada nama. U patocentrizmu to se postiže na temelju subjektivnoga osjećaja, u tehnokraciji na temelju objektivne manipulacije. U prvom slučaju zbiljsko je ono što osjećam, u potonjem ono što konstruiram, no i u jednom i u drugom, sentimentalnim stapanjem ili tehničko-komercijalnim iskorištavanjem, biće se uvijek svodi na moje blagostanje i moje projekte.

Zanimljivo je primijetiti s kojom lakoćom mladi Zapadnjaci mogu prijeći s izračunavanja računalnoga algoritma na neobuzdan izljev nezrele afektivnosti. Visokorazvijena tehnologija pogoduje bestijalnosti. Dok rukovanje oruđem zahtijeva određenu strpljivost i tjelesnu stegu, navika postizanja spektakularnih rezultata pritiskanjem na tipku stimulira našu impulzivnost.

Upravo se tako lako prelazi i s interneta na terorizam jer društvena se promjena postiže i pritiskanjem na tipku, okidač ili detonator.

Propast svih političkih utopija i razvitak tehnološke moći udruženo pružaju vrlo pogodan teren za uspon fundamentalizama. Ti su fundamentalizmi junačko-mistična verzija kulta osjećaja. To su i religijski utilitarizmi, koji poimaju kraljevstvo Božje u skladu s modelom tehnološke, vojne ili medijske dominacije. Oni zapravo shvaćaju duhovnu djelotvornost kao push-button, po tom nagonskom redu koji dovodi do neobična poklapanja tehnokratskoga i patocentričnog – tipke i nagona.

Suočeno s tim fenomenom, poslanje mora imati „odvažnosti otvoriti se širini razuma”, da preuzmemo izraz Benedikta XVI. Ta širina razuma omogućuje da se iziđe iz dvostruka kulta hira i računice ili sučeljenosti ateističkoga racionalizma i slijepoga fideizma – a za taj izlazak potrebno je prihvatiti pomoćnu, ali nužnu ulogu filozofije te konceptualni, ali kontemplativni rad teologije.

U biti kult emocije pokušava nadoknaditi ograničavanje racionalnosti na posve bestrasnu moć korištenja i managementa. Razum je naime, u svojim dubinama, ponajprije sposobnost za zajedništvo i hvalu. On je euharistijski prije nego logički i, utoliko više, prije nego logistički: razbijamo glavu samo onim čemu smo se prethodno divili. Platon i Aristotel primjećuju da filozofija počinje zadivljenjem. A sveti Ivan svjedoči da je Logos i ime Sina, što znači da razum u svojoj biti nije računalački, već sinovski: on se ostvaruje u okretanju Ocu stvoritelju i stoga u komunikaciji s braćom i stvaralaštvu u suglasju sa stvorenjem. Štoviše, Logos, koji je Sin, podnio je „blagoslovljenu muku” tako da patos nije bitno iracionalan, nego otkupiteljski: on je činjenica bivanja ranjenim od drugoga, bolno i s ljubavlju, iz čega proizlazi poziv na opće Spasenje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabricea Hadjadja “Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.