Treba dobro razumjeti jednu stvar: Kad prolazimo kroz neku patnju, više nas boli odbijanje patnje nego patnja sama po sebi, zato što boli pridodajemo breme odbijanja, pobune, srdžbe i brige što patnja u nama izaziva. Postajemo napeti i ukočeni jer ne prihvaćamo patnju, pa ona postaje još veća. Ako, naprotiv, imamo milost prihvatiti patnju i pristati na nju, ona postaje mnogo manje bolna. „Mirna patnja više nije patnja“, govorio je arški župnik.

Kad nas zadesi neka bol, normalno je da ćemo učiniti sve što je moguće kako bismo je uklonili. Ako me boli glava, uzet ću aspirin, ako mi to može pomoći, no uvijek će biti patnje za koju nema lijeka; nju treba smireno prihvatiti. To nije ni mazohizam ni dolorizam, naprotiv: Ako pristanemo na patnju, ona će biti mnogo lakše podnošljiva nego ako je grčevito odbijamo. Ovo vrijedi i za tjelesne boli: Udarac koji primimo u krutom i napetom stavu mnogo je bolniji od udarca koji primimo kad smo opušteni. Ako pod svaku cijenu hoćemo ukloniti neku patnju, može se dogoditi da izazovemo neku dodatnu patnju koju je još teže nositi. Uvijek se čudim kad vidim kako u svakodnevnom životu ljudi postaju nesretni zbog hedonističkog mentaliteta našega društva, koje na svaku patnju gleda kao na zlo koje treba pod svaku cijenu izbjegavati. Čovjek kojemu je životno pravilo da treba izbjegavati svaku bol, prihvaćati samo ono što je zadovoljavajuće i ugodno, a odbijati sve ostalo, prije ili kasnije, sebi će natovariti mnogo teže križeve od čovjeka koji dragovoljno pristaje na patnju koju realno ne može ukloniti. 

U pristajanju na patnju nalazimo snagu. Zar Sveto pismo ne govori o „kruhu suza“? 1 Bog je vjeran i uvijek nam daje potrebnu snagu kako bismo iz dana u dan mogli nositi sve što je tegobno i teško u životu. Etty Hillesum kaže: „Kad god sam bila spremna suočiti se s poteškoćama, one su se pretvarale u ljepotu.“2 

Tu milost nemamo za onu dodatnu patnju koju sami sebi stvaramo kad odbijamo normalne poteškoće koje život sa sobom nosi.

Dodajmo još i ovo: „Ono što najviše boli, nije patnja kao takva, nego strah od patnje.“ Ako patnju prihvatimo s povjerenjem i u miru, onda po njoj rastemo, ona nas odgaja, čisti, uči nas ljubiti na nezainteresiran način, čini nas siromašnima, poniznima, blagima i punima sućuti prema bližnjemu. Strah od trpljenja, naprotiv, čini nas krutima, grčevito se štitimo i branimo, često nas tjera na iracionalne odluke sa zlokobnim posljedicama. „Najgora patnja je ona koje se čovjek boji“, kaže Etty Hillesum 3. Loša patnja nije ona koju čovjek proživljava, nego ona koju zamišlja, koja mu obuzima maštu i tjera ga na krive korake. Problem nije u stvarnosti (koja je u srži pozitivna, čak i ako sadrži patnju), nego u našoj predodžbi o stvarnosti. 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Unutarnja sloboda”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Ps 80, 6
  2. Etty Hillesum, op. cit., str. 199.
  3.  Etty Hillesum, op. cit., str. 230.