Starost je vrijeme osiromašivanja: čovjek se pomalo povlači iz takozvanog “aktivnog” života, mlađima prepušta odgovornosti koje bi volio sačuvati, mora priznati svoje granice koje su iz godine i godinu sve skučenije, gubi neovisnost; u njegovoj blizini umire bračni drug, prijatelji, braća i sestre; prečesto se osjeća isključenim, odbačenim iz svijeta u kojem se isplativost nalazi na prvom mjestu. Boji se smrti koja postaje bliska stvarnost. “Imaginacija i slabost dovode staru osobu do velike nesigurnosti i tjeskobe koje su bitne značajke tih godina. Stara osoba ne zna hoće li moći dovršiti ono što je započela na početku godine, mjeseca ili dana!”1

To je i vrijeme uspomena koje se iskazuju katkad u obliku gorkog žaljenja, a katkad u obliku zahvalnosti. Neki imaju dojam da su promašili život i to je vrlo teško. Drugi u sebi nose bolno žaljenje, teret neprimljenog ili uskraćenog oprosta, pogrješaka koje se čine nepopravljivima. Zahvaljujući kušnjama, mnogi postanu sposobni uvidjeti sve što je bilo lijepo i dobro, sve Božje darove koje su primili. Jedna od praunuka Marcelle koja je dobrano prešla osamdesetu kaže: “Ako vam treba ohrabrenje, samo idite k njoj. Imala je vrlo težak život u svakom smislu te riječi, sada je gotovo potpuno ovisna o tuđoj pomoći, ali divi se svemu što je lijepo, a žaljenje pokapa u tišini svoje molitve.”

“Bez pomoći Duha Svetoga starost je doista teška dob.”2 Ako naš svijet strahuje pred tom životnom dobi, to je zato što je izgubio smisao za nadnaravne stvarnosti. Ljudski gledano, starenje nema smisla i sve poteškoće koje proizlaze iz starenja izgledaju kao zlo koje treba ukloniti ili barem podnositi. Evanđelje nas pak poziva na obraćenje od tog načina gledanja. Kad Isus kaže: “Blago siromasima” (Mt 5,3), to se može neposredno primijeniti na sve one koji su zbog godina izgubili fizičku snagu, pamćenje, neovisnost. Zbog toga je sveta Terezija od Djeteta Isusa, slomljena bolešću, mogla reći: “Moje potpuno siromaštvo daje mi tako dubok mir zato što se mogu osloniti jedino na dobrog Boga!”

Starenje je poziv na nadu. Nada “po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom”3 oslanja se jedino na Boga. Što više osjećamo da nas napuštaju snage, to smo više u položaju − ako to želimo − uzdati se samo u Boga, posebno kad se bliži smrt. “A ipak se mi, starije osobe, teško mirimo sa sviješću o tome prijelazu. Jer u njemu, kad je riječ o položaju čovjeka obilježenoga grijehom, ima nešto mračno što nas mora rastuživati i plašiti.”4 Ali “u Kristu se smrt – ta dramatična i potresna zbiljnost – otkupljuje i preobražava sve dok se ne očituje kao ‘sestra’ koja nas vodi u Očevo naručje”5.

Starost je vrijeme ispunjavanja obećanja: vidimo da se približava trenutak pune zrelosti za koju smo sve učinili i koja će se ostvariti s onu stranu smrti. “Te godine valja proživjeti prepuštajući se u vjeri rukama Boga Oca i njegovoj milosrdnoj Providnosti; to je doba koje valja uporabiti za produbljivanje svojega duhovnog života, moleći još usrdnije i posvećujući se svojoj braći u milosrđu.”6 To služenje može se izraziti na vrlo skriven i siromašan način − počinje s prikazivanjem vlastitih granica − ali plodnost jednog života ne mjeri se vanjštinom. Da bi se donosilo ploda, jedini je uvjet cijelim bićem prianjati uz Krista kao što loza prianja uz trs. Naše godine i naša slabost nisu važni: jedino je važno naše “da” Božjoj ljubavi, ovdje i sada.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

1 O. Thomas Philippe, Une nouvelle maturité chez nos aînés, Éditions Saint-Paul, 1994., str. 10.

2 Isto, str. 11.

3 Katekizam Katoličke Crkve, 1817.

4 Pismo pape Ivana Pavla II. starijim osobama, 1. listopada 1999., 14.

5 Isto, 15.

6 Isto, 16.