Ta eno: tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim  darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo…  (2 Kor 9,6-8)

Dok čitam te riječi, na pamet mi pada jedan drugi redak: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati…” (Lk 12,48). I sveti Pavao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima i sveti Luka u svojemu Evanđelju dijele sličan stav – Božje obilje treba nas potaknuti na velikodušnost.

Toliki su mi svih ovih godina rekli da bi voljeli da su imali više – više talenata, više novca, bolji posao – a i ja sama često sam tako razmišljala o svojemu životu. No odmah se prisjećam da je odgovornost veća što je god blagoslov veći.

Kada nam se dogodi da dođemo do neočekivane svote novca, naše bi prvo pitanje trebalo biti: „Gospodine, što bih mogao s ovim učiniti, a da to bude Tebi drago?” Možemo nešto slično reći i za neki specifičan talent koji bi nas možda doveo do promaknuća na poslu. Kako se taj posao, ta povećana odgovornost, odražava u ono što mogu vratiti Bogu?

Uvijek sam osjećala težinu velike odgovornosti, čak i kada sam sazrela kao žena, supruga, majka i spisateljica. Prijateljice su mi znale reći: „Ti si tako sretna. Kad bih barem ja pisala tako dobre stvari da ih se može objavljivati.” A ja sam nekada bila na tome mjestu. Ono što one ne znaju – i što ja često ne govorim naglas – koliko je zapravo teško breme na osobi koja dijeli svoju priču i svoje srce.

Mi ponekad ne shvaćamo koliko je velik učinak našega života – onoga što kažemo i kako to kažemo, odluka koje donosimo, našega načina života. Kada su vam povjereni umovi i srca posve nepoznatih ljudi, vi ste (a ja kao spisateljica) kao javni glas u jednome smislu odgovorniji za svoje riječi i odluke.

Obilje od Boga – veći darovi – trebali bi nas potaknuti na veću velikodušnost.

Ne smijemo olako shvaćati činjenicu da je Bog i previše velikodušan s nama, jer On želi da mi naučimo kako davati Njemu i drugim ljudima. Nije da On očekuje uzvrat za svoj dar, i nije da je Njegova ljubav utemeljena na specifičnim zahtjevima. Radi se o tome da On zna što smo mi sposobni učiniti, i da On želi raširiti naše srce, kako bismo bili sposobniji ljubiti.

Naša velikodušnost može se očitovati na razne načine. Moja se kuma jednom prilikom divila skupoj patchwork torbici šarenoga cvjetnoga uzorka, koju sam dugo vremena nosila i održavala ju. Bez razmišljanja sam rekla: „Toliko ti se sviđa? Tvoja je.”

Nekada prije ne bih tako reagirala na njezin kompliment, ili bih joj jednostavno zahvalila i krenula dalje, unatoč osjećaju da Bog od mene traži da u tome trenutku budemo velikodušna. To znači da čin davanja nije nužno svakome prirodan. Tu je potrebna naročita svijest o tome kako se Duh Sveti kreće u našoj duši, i u srcu nas blago potiče da damo više.

Biti velikodušan ne znači uvijek davati svoj materijalni imetak ili novac. Najčešće se radi o davanju sebe – svojega vremena, svoje usredotočenosti. Postoje duhovni darovi koji su drugima potrebni, a koje samo vi možete dati svijetu. Te je darove često najteže dijeliti, jer mi možemo ljubomorno  svoje vrijeme držati za sebe, ili se pak na kraju dugoga i teškoga dana osjećamo emocionalno praznima.

Kada me mojih petero djece bez prestanka bombardira pitanjima i čitav dan čavrljaju, potrebna mi je mrvica nesebičnosti kako bih uistinu mogla saslušati svojega muža kada treba nekome ispričati o problemima na poslu.

Kod velikodušnosti je bitno spoznati da sve što imamo, i sve što jesmo, dolazi od Boga, i da se to treba Bogu vraćati s radošću.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.