Ono kad smo suzdržani od potpune radosti

Prečesto nam unatoč svoj sili pozitivnih događaja fali „ono nešto“, nedostaje nam ona sigurnost da se ne moramo bojati biti potpuno sretnima i to da nismo uplašeni kako će nam nakon tog ushićenja kao „kazna“ ili „ravnoteža“ poslije doći nešto loše… Zapravo nam nedostaje smirenje i smisao u praksi Božje ljubavi koja jedina oslobađa potpunu radost i najjače je nadahnuće u našim životima – nadahnuće koje traje, s vremenom raste, postaje savršeno u dijeljenju s drugima i uklanja svaki strah…

Dok god smo navezani, bilo na ljude, poslove, nešto što smatramo sigurnim i solidnim osjećajima, nešto što nas u bilo kojem intenzitetu sputava ili povremeno pokloni koji dašak sreće, nećemo moći ostvariti tu potpunu radost, koja pak ne ovisi ni o čemu osim o pravom okusu života koji dolazi kao rezultat prihvaćanja Božje ljubavi. Takvoj radosti zavidimo ako je nemamo, a vidjeli smo je negdje drugdje. Ona je uistinu prepoznatljiva i ako je nismo ostvarili, ljutit ćemo se, ustručavati ili napadati (izravno ili neizravno) onda kada je vidimo na djelu. U tim svojim blokadama zapravo možemo pronaći poziv da se pročistimo i ponovno samorealiziramo u potpunosti.

Velika je razlika između sreće, ushićenja, uzbuđenja i onoga što je radost koja dolazi iznutra, koja traje i koja daje potpunost i mir. Ovo prvo je vrlo lagano ostvariti raznim sitnicama kroz život, uz pomoć ljudi i očekivanja prema njima, uz brojne događaje, aktivnosti, zabavu i slično… Ova pak profinjenija (čitaj: prava) radost je stvar otkrivanja i primjene duhovnosti i spoznaja Božjeg u našim životima. Ta radost koja daje puninu, mir i oslobađa ono najbolje u nama, pravi je okus života zbog kojeg sve drugo, što se nadograđuje na to, postaje bolje, kvalitetnije i smislenije.

Prava radost ne traži opravdanje u drugima, nije navezana na druge, nego daje prostora stvaranju prave ljubavi i kvalitetnih odnosa, ne zarobljavajući nikoga.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Istinska radost nije prisilna, ne varira, uvijek se odražava mirno, a nekad i sasvim tiho.

Kako bi ostala „nahranjena“, ne traži puno. Dolazi u jednostavnosti i poniznosti srca, bez previše pravila i razloga, a ostvaruje se kroz slobodu i ljubav.

Radost je umijeće slobodnih i ne pozna uzbuđenje uspjeha ili neuspjeha… Prirodno je usađena u nama i prilika za nju je u svima zasađena jednako. To je naše životno pravo i priroda koja teži biti oslobođena i istinski življena.

Zavapimo, stoga, Najboljem kako bismo živjeli i dijelili ono što istinski jest najbolje i najvrijednije.

„To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (Iv 15,11)

Sanja Martinović