Ono kad smo suzdržani od potpune radosti
Često smo pozitivni, ushićeni, zadovoljni, nekim stvarima ispunjeni… No je li to TO? Jesu li to oni osjećaji koji traju i ispunjavaju, ili su to prolazna oduševljenja nakon kojih padamo, te opet tragamo za nekim sličnim „popravkom raspoloženja“?
Prečesto nam unatoč svoj sili pozitivnih događaja fali „ono nešto“, nedostaje nam ona sigurnost da se ne moramo bojati biti potpuno sretnima i to da nismo uplašeni kako će nam nakon tog ushićenja kao „kazna“ ili „ravnoteža“ poslije doći nešto loše… Zapravo nam nedostaje smirenje i smisao u praksi Božje ljubavi koja jedina oslobađa potpunu radost i najjače je nadahnuće u našim životima – nadahnuće koje traje, s vremenom raste, postaje savršeno u dijeljenju s drugima i uklanja svaki strah…
Dok god smo navezani, bilo na ljude, poslove, nešto što smatramo sigurnim i solidnim osjećajima, nešto što nas u bilo kojem intenzitetu sputava ili povremeno pokloni koji dašak sreće, nećemo moći ostvariti tu potpunu radost, koja pak ne ovisi ni o čemu osim o pravom okusu života koji dolazi kao rezultat prihvaćanja Božje ljubavi. Takvoj radosti zavidimo ako je nemamo, a vidjeli smo je negdje drugdje. Ona je uistinu prepoznatljiva i ako je nismo ostvarili, ljutit ćemo se, ustručavati ili napadati (izravno ili neizravno) onda kada je vidimo na djelu. U tim svojim blokadama zapravo možemo pronaći poziv da se pročistimo i ponovno samorealiziramo u potpunosti.
Velika je razlika između sreće, ushićenja, uzbuđenja i onoga što je radost koja dolazi iznutra, koja traje i koja daje potpunost i mir. Ovo prvo je vrlo lagano ostvariti raznim sitnicama kroz život, uz pomoć ljudi i očekivanja prema njima, uz brojne događaje, aktivnosti, zabavu i slično… Ova pak profinjenija (čitaj: prava) radost je stvar otkrivanja i primjene duhovnosti i spoznaja Božjeg u našim životima. Ta radost koja daje puninu, mir i oslobađa ono najbolje u nama, pravi je okus života zbog kojeg sve drugo, što se nadograđuje na to, postaje bolje, kvalitetnije i smislenije.
Prava radost ne traži opravdanje u drugima, nije navezana na druge, nego daje prostora stvaranju prave ljubavi i kvalitetnih odnosa, ne zarobljavajući nikoga.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:
Istinska radost nije prisilna, ne varira, uvijek se odražava mirno, a nekad i sasvim tiho.
Kako bi ostala „nahranjena“, ne traži puno. Dolazi u jednostavnosti i poniznosti srca, bez previše pravila i razloga, a ostvaruje se kroz slobodu i ljubav.
Radost je umijeće slobodnih i ne pozna uzbuđenje uspjeha ili neuspjeha… Prirodno je usađena u nama i prilika za nju je u svima zasađena jednako. To je naše životno pravo i priroda koja teži biti oslobođena i istinski življena.
Zavapimo, stoga, Najboljem kako bismo živjeli i dijelili ono što istinski jest najbolje i najvrijednije.
„To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (Iv 15,11)
Sanja Martinović