U jednom od svojih najčestertonijanskih zapažanja, Chesterton je zapisao: „Postoji zakon upisan u najtamnije stranice Knjige života, a glasi: ako nešto pogledaš devetsto devedeset i devet puta, posve si siguran; ako to pogledaš tisućiti put, u strašnoj si opasnosti da to vidiš prvi put.“ „Zvjezdana noć“ Vincenta van Gogha možda je najreproduciranije umjetničko djelo, ono koje smo svi vidjeli stotine puta. Samo u mojoj kući možete je naći u knjigama, kalendarima i na brojnim crtežima moje djece. Pomažući svojoj šestogodišnjoj kćeri da sastavi LEGO verziju slike koju je dobila za Božić (koja uključuje i LEGO verziju Van Gogha, s minijaturnim platnom „Zvjezdane noći“), pogledao sam je tisućiti put, to jest – prvi put.

„Zvjezdana noć“ naslikana u lipnju 1889., dok je Van Gogh bio pacijent u psihijatrijskoj bolnici Saint-Paul-de-Mausole u Saint-Rémyju, no čini se da je nije previše cijenio. Spominjao ju je usputno u nekim svojim pismima, u jednom slučaju čak i s omalovažavanjem: „Ipak, opet si dopuštam da zvijezde učinim prevelikima, itd., novi zastoj, a dosta mi je toga.“ Van Gogh nikada ne bi pomislio da će njegova noćna scena postati jedno od njegovih najomiljenijih djela. Umjetnička vrijednost ove slike je neupitna – vrtložni potezi kistom koji nadilaze statičan medij i prožimaju sliku pokretom; majstorska uporaba nijansi i komplementarnih kontrasta boja pomoću kojih se čini da su zvijezde izrađene od stvarne svjetlosti; kompozicija koja suprotstavlja spokojno i uspavano selo živom, plamtećem noćnom nebu – ali sve sam to vidio devetsto devedeset i devet puta. Ono što se ukazalo pred mojim očima tisućiti put bila je dublja istina koja je isijavala iz nje, istina koja je toliko puta bila skrivena.

Postoji određeni pogled na svijet koji se ponosi time što je znanstveni, ali koji je više utemeljen na lažnoj filozofiji nego na znanosti. J. R. R. Tolkien opisao je taj pogled ovako:

Hodaš po zemlji, stupaš ozbiljnim korakom,
Jednim od mnogih sićušnih svjetova svemirskih:
Zvijezda je zvijezda, tek tvar u kugli jednoj,
Što matematičkim stazama mora kročiti,
U uređenom, hladnom ništavilu,
Gdje atomi sudbinom vođeni bivaju ubijeni.

Tvrdnja ovog redukcionističkog scijentizma jest da je Zemlja beznačajna stijena koja juri kroz beskonačan, hladan vakuum. Nema ničeg posebnog u Zemlji, niti ičeg posebnog u ljudskim bićima. Sam svemir plod je nasumičnih fluktuacija, sila koje vuku i guraju stvari, čestica koje se sudaraju u beskrajnom, nasumičnom procesu kojim upravljaju neumoljivi zakoni prirode. Red kozmosa, njegova ljepota, obična je slučajnost, besmisleni nusprodukt.

C. S. Lewis, u prvom romanu svoje „Svemirske trilogije“, nudi divno sročenu kritiku ovog gledišta:

Noćna mora, koju je u duhu suvremenoga čovjeka dugo izazivala mitologija proistekla od moderne znanosti, prestala ga je proganjati. Čitao je bio o „svemiru“: negdje u njegovoj podsvijesti godinama je vrebala turobna slika crne i hladne praznine, posvemašnjega mrtvila koje po općem uvjerenju razdvaja svjetove. Sve dosad nije ni znao koliko je ta slika utjecala na njega – sada kad mu se sam naziv „svemir“ doimao bogohulnom klevetom za ovaj nebeski ocean blještavila u kojem su plivali. (…) Ne, svemir je pogrešan naziv. Stariji mislioci bili su mudriji kad su ga nazvali jednostavno nebeskim svodom – nebeskim svodom koji objavljuje slavu:

„… sretan kraj što leži
ondje gdje dan nikad ne zatvara svoje oko
gore u široku prostranstvu neba.“

Van Gogh je u svojoj slici „uhvatio“ upravo taj „nebeski ocean blještavila“. U njemu vidimo da nebesa nisu mračna i prazna pustoš, već da vrve svjetlošću – čak i ako većina te svjetlosti nije vidljiva golim okom. Vladimir Solovjev, ruski filozof, teolog i učenik Fjodora M. Dostojevskog, smatrao je da je ljepota utjelovljenje onoga što je nazivao „Ideja“, misleći pod time na „apsolutnu slobodu konstitutivnih dijelova savršeno jedinstvene cjeline“. Sve što utjelovljuje ovo jedinstvo u raznolikosti, ovu skladnu cjelinu, lijepo je. Za Solovjeva, svjetlost je znak ovog „univerzalnog svejedinstva“ i stoga je nebo „lijepo prije svega kao slika univerzalnog jedinstva, kao izraz vedrog ushita, vječne pobjede svjetlosnog načela nad kaotičnom pomutnjom“. Zvjezdano nebo na uzvišen način ostvaruje idealnu igru jedinstva i raznolikosti: „Univerzalno svejedinstvo i njezin znak, svjetlost, u svom elementarnom razdvajanju u mnoštvo neovisnih žarišta, obuhvaćenih, međutim, općom harmonijom – pojavljuju se u ljepoti zvjezdane noći.“

Možemo ići korak dalje. Da, nebesa nisu mračna i prazna; u njihovoj svjetlosti nam je namijenjeno vidjeti „pobjedu svjetlosnog načela nad kaotičnom pomutnjom“ – to jest, namijenjeno nam je vidjeti da svemir nije nasumična i proizvoljna slučajnost, već namjerna kreacija i da, stoga, u njemu možemo vidjeti mudrost njegova stvoritelja, kao što psalmist pjeva:

Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.
Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al’ po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do nakraj svijeta sežu.

(Ps 19,2–5)

Ne moći uvidjeti da sve stvari upućuju izvan sebe samih, da imaju značenje koje nadilazi puku činjeničnost, ne znači napredovati u objektivnosti i u znanstvenom razumijevanju. Riječ je zapravo o zatvaranju ušiju bezglasnoj poruci o kojoj psalmist govori. To znači vidjeti pogrešno: propustiti vidjeti, imati lošu percepciju. Tolkien to objašnjava poetski:

Ne vidi zvijezde tko ne vidi najprije
Živo srebro što u plam naglo sine,
Poput cvijeća pod drevnom pjesmom, čiji jek
Dugo, kao odjek glazbe, proganja vijek.
Nema svoda neba, već samo praznina,
Osim šatora draguljnog, mitskog tkanja,
I vilenjačkog lika; ni zemlje nema,
Osim majčine utrobe iz koje sve počinje.

Ovo nije odbacivanje znanosti, već oslobađanje znanosti od lažne filozofije i pogrešne teologije. Ova materijalistička filozofija zavladala je zapadnim svijetom tijekom Van Goghova života, a Van Gogh nije bio slobodan od njezina utjecaja. „Zvjezdana noć“ nije bez svoje ambivalentnosti. Bilo bi pogrešno tvrditi da je to religiozno djelo. Van Gogh je napustio religiozne ideje svoje mladosti i izričito je izjavio da „Zvjezdana noć“ ne implicira povratak religiji. Pa ipak, Van Gogh je također priznao da ga progone religiozne ideje: „Začuđuje me da s modernim idejama koje gajim, budući da sam takav gorljivi obožavatelj Zole, De Goncourta i umjetničkih stvari koje toliko osjećam, imam krize poput neke praznovjerne osobe, i da me opsjedaju zbrkane, užasne religiozne ideje kakve nikada nisam imao na sjeveru.“ Njegov boravak u psihijatrijskoj bolnici, koja je bila smještena u bivšem samostanu, izazvao je ponovno rasplamsavanje nekih od Van Goghovih mladenačkih religioznih sklonosti.

U „Zvjezdanoj noći“ nalazimo ova dva proturječna i sukobljena pogleda. Čempres, koji dominira lijevom stranom platna, bio je, u mediteranskom okruženju Saint-Rémyja, simbol smrti. To je drvo koje se nalazi na grobljima. Njegova prijeteća prisutnost nad mirnim, usnulim selom baca sjenu smrti nad njim i podsjeća nas na Van Goghovu osobnu borbu s depresijom i suicidalnim mislima, borbu koju je tragično izgubio malo više od godinu dana nakon što je naslikao „Zvjezdanu noć“.

A ipak, tu je zvjezdano nebo – nebo koje je izvan dosega smrti. Nebo koje nije crnilo vakuuma i ništavila, već beskonačnost nijansi plave koje odbijaju popustiti tami: ocean svjetlosti. Budući da je „Zvjezdana noć“ istinski lijepo umjetničko djelo, ono ne može a da ne govori istinu – čak i istinu koju njezin tvorac možda nije u potpunosti namjeravao izreći, jer je riječ o religioznoj istini. To bi moglo zbuniti one koji misle da je u umjetnosti isključivo riječ o „osobnom izražavanju“ i izlijevanju umjetnikove individualnosti. Grci su bolje razumjeli umjetnički pothvat u svom vjerovanju da u umjetniku postoji dodir božanskog. Umjetnik nije izražavao sebe, već ono na što su ga Muze nadahnule. Umjetnik je u tom pogledu bio blizak proroku. Možemo se vratiti Solovjevu radi kršćanskog izlaganja iste ideje: „Sada možemo dati opću definiciju prave umjetnosti u njezinoj biti: svaka opipljiva predodžba bilo kojeg objekta i fenomena s gledišta njegova konačnog, definitivnog statusa, ili u svjetlu svijeta koji dolazi, umjetničko je djelo.“

Pravo umjetničko djelo pokazuje nam stvari onakvima kako ih Bog vidi. Ono što je Van Gogh naslutio u svojoj mašti i prenio potezima kista, ista je ona istina koju je psalmist opjevao, Lewis opisao, a Tolkien proglasio. Prikazao je nebesa iz nebeske perspektive. Pokazuje nam kako ona uistinu izgledaju, pruža nam njihov „konačni, definitivni status“. Ipak, ova je vizija bila filtrirana njegovim iskustvom, prošla je kroz njegovu duševnu bolest, kroz njegovu izgubljenu vjeru. Pitao se ono isto što se nekoć pitao i psalmist: „Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“ (Ps 8,4–5) Nažalost, Van Goghovo samoubojstvo pokazuje nam da je njegov odgovor na to pitanje bio drugačiji od odgovora psalmista: „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.“ (Ps 8,6–7) Pod teretom čempresa, svladalo ga je ništavilo te iz vida izgubio zvijezde, no ostavio nam je svjedočanstvo o istini koju je, nažalost, samo na trenutak bio sposoban vidjeti.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Miodrag Vojvodić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.