Sliku „Starica s krunicom” slikar Paul Cézanne poklonio je pjesniku Joachimu Gasquetu, koji ju je opisao kao sliku „siromašne, zgurene žene, tvrdoglave, rezignirane, nepopustljive, čije su velike seljačke ruke, nepravilne poput starih opeka, sklopljene i čvrsto drže krunicu. […] No zraka svjetla puna nade, jedna sjena samilosti ostavila je notu utjehe na njezinom spuštenom čelu. Smežurana i prkosna kakva jest, ipak ju je obavijala neka dobrota. Njezina je ostarjela duša i dalje treperila, našavši utočište u njezinim rukama.”

„Dobrota koja ju je obavijala” možda je potjecala iz dobrote samoga umjetnika. Ispostavilo se da je starica jedna redovnica koja je izgubila vjeru i pobjegla iz samostana (koristeći ljestve da skoči preko zida!) u dobi od 70 godina. Kako je lutala bez doma i obitelji, umjetnik ju je primio u svoju kuću i iz samilosti joj dao da radi za njega kao služavka. Slika je bila hit na prvoj izložbi suvremene umjetnosti Armory Show u New Yorku, 1913. godine, gdje ju je pozorno promatrao Theodore Roosevelt, i gotovo ju je kupio industrijalac i mecena Henry Clay Frick.

Naslikana između 1895. i 1896. godine, na vrhuncu slikareva kreativnoga života, „Starica s krunicom” nije tipično Cézanneovo djelo. Ozbiljna je i stroga, podsjeća na Rembrandta, a Cézanne, rođen 1839. godine u južnoj Francuskoj, najpoznatiji je po svojim prozračnim, žarkim bojama, koje poput glazbe odzvanjaju gore i dolje po obroncima Mont Sainte-Victoirea, planine s kojom je imao nešto poput mističnoga odnosa. No Cézanne nije uvijek bio slikar svjetla i boje. Putanja njegova kreativnoga života može se ugrubo podijeliti na tri razdoblja što se kreću od tame do svjetlosti, a “Starica s krunicom” dnevnik je čitavoga putovanja.

Cézanneove rane crne slike

Na njegovim ranim slikama, naslikanima u njegovim dvadesetima, crna nije samo dominantna boja, nego i prevladavajuća tema. Većina tih slika prikazuje pogrebe, lubanje, otmice ili umorstva. To je bio odraz duha vremena. Postoji razlog zašto je toliko crkvenih redova – naročito ženskih – utemeljeno u Francuskoj u 19. stoljeću. Francuska revolucija ostavila je zemlju u neredu –  političkome i vjerskome – i bijeda je bila na svačijemu pragu. Kako bi se reagiralo na potrebe, osnivane su karitativne kongregacije koje su se posvećivale brizi za siromahe, siročad, zatvorenike itd. Kako se vidi i iz tragične priče o nastanku ove slike, to je također bilo vrijeme velike vjerske pomutnje. Stvarajući lažnu opreku između vjere i razuma, prosvjetiteljstvo je oslabilo vjeru i otvorilo put modernome sekularizmu.

Slikanje kao milosrđe

Poput svih pravih umjetnika, Cézanne je učinio više od odražavanja duha svojega vremena – nastojao ga je zaliječiti. Kako je primijetio likovni kritičar John Berger, sedamdesetih godina 19. stoljeća boja se pojavila u Cézanneovim djelima kao „pokrivalo”. Njegove su boje „poput otkane tkanine, samo što su, umjesto vlakana i pamuka, napravljene od tragova koje kist ili nož za paletu ostavlja u uljanoj boji”. Cézanne na svoj način čini djelo milosrđa. „Gol bijah i zaogrnuste me” (Mt 25,36), rekao je Isus, ali u Cézanneovu slučaju redak bi trebao biti: „Sjedio sam u tami, a ti si mi donio boju i svjetlost.” Cézanneovo milosrđe nije bilo izraženo samo u činjenici da je pružio dom bivšoj redovnici, beskućnici. Njegovo je milosrđe aktivno i u načinu na koji ju je naslikao, navukavši preko njezina grijeha i usamljenosti veo tuge, pokore i molitve.

Na slikama koje je Cézanne naslikao sedamdesetih godina 19. stoljeća boja nikada ne miruje, uvijek je u ratu. Neprestano se bori protiv crnoga, koje se povlači iza zavjesa i ispod stolova, u nabore stolnjaka i odjevnih predmeta. „Starica s krunicom” slika je koja je proizašla iz velike borbe. Bolnih je osamnaest mjeseci stajala na stalku u slikarevu ateljeu. Taj intenzivan i dugotrajan napor dovršen je uz takvu akumulaciju pigmenta da on, naročito na području oko staričina lica, tvori jednu vrstu površinske kore. Usto, na njezinu lijevome ramenu vide se znakovi nekoliko izmjena – slikar ga je stalno prilagođavao, dodajući težinu na njezina leđa, kao što se na vagu stavljaju utezi, sve dok nije pronašao željenu ravnotežu.

Pobjeda svjetla

Treći i posljednji dio Cézanneova života – njegova posljednja dva desetljeća, sve do njegove smrti 1906. godine – obilježen je pobjedom svjetla. Cézanneova boja postaje slobodnijom, vibrira i pjeva poput himna zahvalnosti. Tijekom toga razdoblja Cézanne u pismu kaže svojemu prijatelju Louisu Aurencheu da je jedina tema njegovih slika „veličanstvo koje Pater Omnipotens Aeterne Deus („Svemogući Bog, Vječni Otac”) prostire pred našim očima”. Veličanstveni pogledi na Mont Sainte-Victoire, pri vrhu dotaknut nebeskim svjetlom, sažetak su te pobjede svjetla na kraju Cézanneova života.

Sa svojim teškim ramenima, zaobljenim, prenaglašenim leđima, i blago pognutom glavom, silueta starice s krunicom neobično podsjeća na jedinstven oblik planine. U isto vrijeme, ženina nabrana bijela kapa što obavija njezino od vremena ostarjelo lice podsjeća nas na planinski vrhunac okupan svjetlom. Naniže na slici crvena zrnca krunice blago blistaju na plavoj, trokutastoj pregači. S njezinih ruku sklopljenih u molitvi svjetlo se slijeva poput vodopada što izvire ispod stijena na kamenitim obroncima planine. Zrnca se spuštaju niz njezine izranjene ruke poput kapljica krvi, poput krvi iz vode što su potekli iz boka Raspetoga. Od slike tame i grijeha „Starica s krunicom” postala je slikom svjetlosti i otkupljenja.

Izvor: Catholic Education Resource Center | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.