U bogatome simbolizmu kršćanske tradicije izuzetno mjesto zauzimaju bića iz biljnoga i životinjskoga svijeta. Riječ je o dvama strukturiranim i osmišljenim sustavima simbola unutar kojih susrećemo gotovo sve »velike teme«: rađanje, život, umiranje i smrt, obnovu života, objavu onostranosti, svjetlo i tamu, dobro i zlo, besmrtnost, vječnost… Slojevitost i razvijenost značenja ipak podliježe razvrstavanju na »rodove«, pa je moguće govoriti o vlastitostima simbolizma cvijeća, drveća, divljih životinja, ptica, ri­ba, čudovišnih bića i slično. Životinje su uključene u svetopisamsko pripovijedanje ljudske povijesti i povijesti spasenja: počevši od zmije iz vrta stvaranja (usp. Post 3, 1-4), preko goluba koji prenosi Božju odluku Noi (Post 8, 6-12) i kita iz čije utrobe Bog spašava proroka Jonu (Jona 2, 1-11) do Isusovih prispodoba o izgubljenoj ovci (usp. Mt 18, 12-13) i zmaja iz Knjige Otkrivenja (usp. Otk 12).

S osloncem na tu tradiciju te na patrističku misao srednjovjekovna je literatura razvila kršćanske i kristološke bestiarije (bestiarium), kao specifični smjer srednjovjekovne didaktičke književnosti. Bestiariji su (u ana­logiji prema herbarijima) općenito bile zbirke poema ili priča, često s likovnim prikazima, u kojima su primjeri i alegorije iz životinjskoga svijeta služili za pouku o ispravnome moralnom i vjerskom životu, a nerijetko i za interpretaciju kršćanske povijesti spasenja. Jedan od najstarijih i najpoznatijih sastavio je početkom 12. stoljeća Filip iz Thaona (Normandija), koji u trideset i osam poglavlja opisuje svi­jet životinja prema njihovim odabranim vrstama. Najveći razvoj, osobito glede umjetničkih prikaza, bestiariji su doživjeli na područ­ju Engleske. Osim književno-alegorijske i didaktičke usmjerenosti, s naglaskom na moralne pouke, bestiariji su svojevrsnim enciklo­pedijskim pristupom donosili i razvijali ondašnje kozmološke spo­znaje, a bili su poznati i »specijalizirani« bestiariji, kao na primjer aviarium, u kojemu su bile prikazane samo ptičje vrste.

Ipak, srednjovjekovni bestiariji imaju i svoje prethodnike. Za izvor i nadahnuće osobito im je služio Physiologus, djelo nepozna­toga autora na grčkome jeziku, nastalo u 2. stoljeću, vjerojatno u aleksandrijskome kulturalnom krugu, kao zbirka pučkih predaja i alegorija vezanih uz životinje koje se spominju u grčkome prijevodu Svetoga pisma. Prijevodom te zbirke na latinski jezik (5. st.) izvršen je utjecaj na zapadnu kršćansku misao, pa tematiku bestiarija nalazimo i u kasnootačkoj literaturi te kod kršćanskih pisaca srednjega vijeka (Izidor Seviljski, Rabanus Maurus, Hugo od Sv. Viktora).

Osjetljivost za alegorijski govor otvorila je, navlastito u romaničkome i gotičkome razdoblju, prostor prikazivanju raznovrsnih životinjskih bića, pa i onih izmišljenih ili mitskih (sirene, grifoni, zmajevi, himere, čudovišna bića), prisutnih u minijaturama i ilustracijama kodeksa, u fresko umjetno­sti te u arhitekturi, osobito u detaljima portala i kapitela, ili pak u kamenoj plastici tornjeva gotičkih crkava i katedrala.

Iz raznolikosti likovnih i skulptorskih prikaza životinja te iz slojevitosti njihovoga simbolizma izdvojili smo za ovo razmišljanje svijet ptica i nje­gov simbolički ustroj, ograničujući se na tri ptice koje najčešće susrećemo u govoru kršćanske ikonografije. Golubica je tijesno vezana uz objavu Bož­jih poruka i očitovanje njegove blizine (objava Noi, silazak Duha na Isusa kod njegova krštenja), a orao je drevni simbol »božanskoga glasnika« te je, osim općenitoga nositelja Božje objave i nadahnuća, našao mjesto i među simboličkim likovima četiriju evanđelja. Pelikan je, čuvajući drevni simbo­lizam sebedarne žrtve, u kršćanstvu postao nositeljem značenja Kristova darivanja, slavljenoga u otajstvu euharistije. Prije razmišljanja o tim oda­branim kršćanskim simbolima, pokušajmo vidjeti zajednička im značenja, vezana uz pripadnost svijetu ptica.

Kršćanska žudnja za nebom

Ptica i nebo dva su značenjski i simbolički vezana pojma. Latinska riječ avis, ptica (od čega, preko deminutiva avicula, dolaze tal. uccello, franc. oiseau, i španj. ave), nastala je, čini se, iz sanskrtskoga korijena va, gdje vami znači disati, puhati. Na isti korijen naslanjaju se grčki glagol ao (disati), imenica aetes (vjetar) te latinska imenica aer (zrak). U sanskrtskome jeziku vis označava pticu i nebo, pa bi ptica značila »biće koje nastanjuje nebo«. Drugdje je ta poveznica istaknuta na drukčiji način. Tako se njemački Vogel naslanja nafliegen, letjeti, pa bi ptica bila »biće koje leti«.

Ptica je, ne samo životno, vezana uz prostor i značenje neba. Neograni­čena nebeskim prostranstvom ona je simbol slobode (»Prosto zrakom ptica leti, prosto gore zver prolazi«, pjeva D. Demeter), a iznimna ljepota i razno­likost njihova pjeva vezana je uz dar govora. Uz pticu, koja gleda odozgor, veže se mudrost otkrivanja istine, a poveznice neba i vječnoga života oblikovala je metafore u kojima se ljudska duša predstavlja u slikama ptice. Neke drevne mitologije (osobito u hinduističkoj predaji) govore o mitskoj ptici iz čijega je jajeta, položena u kaos, nastao kozmos. U Japanu su šintoistički hramovi i »portali« koji vode prema njima urešeni arhitektonskim formama (torii) pre­poznatljivima po blago zakrivljenim i u crveno obo­jenim arhitravima, kojih je prvotna funkcija privući ptice da se ondje spuste i odmore, čime se postiže iskonski sklad zemaljskih i nebeskih energija (Yin i Yang). I sam pojam torii, kako neki tumače, ozna­čava »mjesto gdje se ptice (tori) odmaraju«. (Dru­gi, pak, taj pojam izvode iz tooriiru, ući i proći.) U etruščanskoj i rimskoj civilizaciji pticama su pripisi­vane odlike božanskoga života, pa se promatranjem njihova kretanja otkrivala budućnost (auguri). Mit­ska bića koja očituju snagu božanskoga, objavljujući obećanje ili prijetnju božanstva, redovito su prikazi­vana s krilima: helenska Gorgona, egipatske sfinge…

U svetopisamskoj predaji i kršćanskome govoru svijet ptica pokazuje se u različitim značenjima. Katkada se govori o njihovoj uzvišenosti i ljepoti, a kat­kada o njihovoj malenosti i nevrijednosti; drugdje ih susrećemo u iznimnome umijeću preživljavanja, ali i u njihovoj krhkosti i bespomoćnosti. Značenja su izvedena iz povezanosti ptica s beskrajnošću neba i sposobnošću letenja, iz njihova oblika i boje perja, iz načina ponašanja vlastita pojedinim vrstama. »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju, niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih?« (Mt 6, 26) Tim riječima Isus poučava svoje učenike o pouzdanju u Božju providnost, opominjući ih da se ne brinu tjeskobno za ono što će biti sutra, nego da se u slobodi povjere Bogu tražeći »najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravednost (usp. Mt 6, 33). Tako je život ptica, na neki način, za sve kršćane velika škola čvrstoga pouzdanja u Boga. Život ptica na jedinstven način otkriva trajnu Božju brigu za svako stvorenje, pa se i spasenje čovjeka, koji je kruna stvaranja, ne događa bez Božje brige i mimo njegova promisla: »Ne prodaju li se dva vrapca za nov­čić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. […] Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.« (Mt 10, 29.31) Iz duhovnosti te škole sv. Hilarije iz Poitiersa poučava kršćane prisličujući ih vrapcima (passer domesticus) koji grade gnijezda uz ljudske nastambe i na istome mjestu ostaju čitavoga života, otporni na sve uvjete života: »Tako i mi osta­jemo u Crkvi, ne strahujući pred mijenama vremena, uzdržavajući se od grijeha i uzmičući svakoj zamci.« (Tractatus in Psalmos, CXXIII, 9) Sveti Ambrozije služi se još izravnijom slikom: »Tko ne umije letjeti poput orla, neka ‘leta’ barem kao vrabac«, (»Qui non potest ut aquila volare, volitet ut passer«, De fuga saeculi, V, 31). Ptice su slike života svetih jer prebivaju u visinama i jer uvijek teže »za onim što je gore«.

Metafore koje ljudsku dušu predstavljaju u slikama uzetim iz života pti­ca ne moraju imati uvijek religijsko značenje. Lakoća kojom ptice prevla­davaju prostranstva i kojom lebde »nad zemljom« doima se kao oslobođenost od sile teže, pa se u metaforama ptica predstavlja iskonska čovjekova žudnja za oslobođenjem od usuda zemlje, prolaznoga života i smrtnosti. »Dobiti krila« znači osloboditi se, steći hrabrost, pronaći pouzdanje, biti slobodan »kao ptica na grani«.

»Pjev« kršćanskoga simbolizma ptica ‘harmonizira’ i u naraštaje ucjepljuje evanđeosku istinu o pomirenosti zemlje i Neba, čovjeka i Boga. U pro­mišljanju o značenjima triju odabranih ptica, goluba, orla i pelikana, slijedit ćemo poglavito istraživanja koja su priredili L. Frigerio (Bestiario medievale, Milano 2014.) i M. P. Ciccarese (Animali simbolici, Bologna 2002.).

Golubica: u posluhu i poniznosti

Simbol goluba (ili golubice) u značenju mira i zajedništva među ljudima i narodima danas je poznat kao međukulturalni i općeprihvaćeni znak, pa se nerijetko zaboravlja judeokršćanska potka toga značenja. Vrijedno je pri­znati da je golubica još i prije kršćanske interpretacije i proširenosti motiva golubice s listom (ili grančicom) masline iz Knjige Postanka (8, 6-12), bila poznat simbol sa širim značenjem čistoće, nježnosti i vjerne ljubavi, pa se čini logičnim da je u prikazima i opisima bila vezana uz »božice ljubavi«: feničku Aštartu, grčku Afroditu i rimsku Veneru. Ta su značenja, međutim, izrasla najvećim dijelom iz onoga što je ljudsko opažanje moglo zamijetiti kao jedinstveno u životu tih ptica.

Noa šalje golubicu. Mozaik iz katedrale u Monrealeu (Sicilija). Foto: Walwyn | Flickr.com

Kršćanska je predaja u svome simbolizmu dala golubu (i golubici) mjesto ispred svih drugih ptičjih porodica. Ivan Krstitelj svjedoči: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu.« (Iv 1, 32). I sinoptici daju isto svjedočanstvo: »dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba« (Lk 3, 22; usp. Mt 3, 13-17; Mk 1, 9-11). U Lukinu opisu ne nalazimo metaforičnost ili simbolizam koji bi izrastao iz kulturalne predaje ili iz mitoloških značenja goluba; riječ je o opisu događa­ja prema Krstiteljevu viđenju: Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba (grč. somatikò, os peristeràn, Vulgata: corporali specie, sicut columba). Ti­me je otvoren put novomu i jedinstvenomu značenju u kršćanstvu: golub je nositelj nadahnuća i silaska Duha Svetoga. Stoga kršćanska ikonografija otajstvo Isusova utjelovljenja, u prizoru anđelova objavljenja Mariji iz Nazareta, redovito prikazuje s motivom goluba koji silazi nad Mariju, premda evanđelja taj događaj ne opisuju na takav način. Slično se ponavlja i u prika­zu dvanaestorice apostola i Blažene Djevice Marije, okupljenih na dan Pedesetnice u Jeruzalemu, kod primanja obećanoga dara uskrsloga Gospodina – Duha Svetoga, unatoč tomu što Djela apostolska svjedoče o drukčijemu viđenju toga događaja (Duh silazi u obliku ognjenih jezika).

Prizor goluba koji lebdi nad Isusom kod njegova krštenja, prema Evan­đelju po Luki, bit će toliko snažan u kršćanskoj umjetnosti da će se golub početi prikazivati općenito kao znak Božje objave i nadahnuća, bilo da je ri­ječ o novozavjetnim događajima, bilo da je riječ o prizorima iz starozavjet­ne povijesti spasenja ili pak iz života svetaca. Značenje objave i prisutnosti Duha u simbolu goluba postalo je i znatno ši­re pa će se u zapadnoj tradiciji motiv goluba redovito pojavljivati nad mjestom s kojega se naviješta i tumači Božja riječ, nad ambonima i pulpitima (propovjedaonicama). Duboka ukorijenjenost takvoga simbolizma doprinijet će da u prikazima Presvetoga Trojstva golub bude jedan od redovitih elemenata.

Odakle tolika naklonost kršćanstva simbo­lu goluba? U pripovijesti o Noi i potopu golub, donoseći maslinov list (ili grančicu) kao znak da su se potopne vode počele povlačiti, znak je obnovljenoga saveza Boga s čovjekom te otada postaje univerzalnim simbolom pomi­renja. Za kršćanske je pisce Krist »novi Noa«, posrednik novoga i konačno­ga pomirbenog saveza s Bogom (Tertulijan, Ćiril Jeruzalemski). Takvim se objavljuje kod krštenja na Jordanu: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!« (Mt 3, 17). U tome okviru produbljuje se značenje goluba kao modela vjerne i pouzdane ljubavi, što se pak oslanja na pučka vjerovanja da golubovi žive u paru, ostajući vjerni jedno drugomu do kraja života, da zajedno podižu mlade i skrbe se za njih…

Golubice u slici dušâ pokojnikâ koje se napajaju Božjom slavom u njegovoj vjecnosti. Motiv mozaika nad ulaznim vratima mauzoleja Galle Placidije, Ravenna, 5. st. Foto: Nick Thompson | Flickr.com

Iz tih se zamjedaba mogu interpretirati i stihovi iz Pjesme nad pje­smama o zaručnici koju zaručnik, zadivljen njezinom ljepotom, naziva golubicom. Ljepota o kojoj pjeva, ne odnosi se samo na tjelesnu, nego i na duhovnu ljepotu, pa su kršćanski egzegete u tim opisima zaručnice vi­djeli nagovještaj Crkve koja živi mistično zaručništvo s Kristom-Zaručnikom. Stih da su zaručničine oči poput dviju golubica, Origen interpretira kao posjedovanje Duha Svetoga za ispravno (ili duhovno, kako kaže Grgur Nazijanski) razumijevanje i tumačenje Svetoga pisma. Taj »duhovni vid« i povezanost s mudrošću, o čemu govori Grgur Nazijanski, oslanja se na tada rašireno uvjerenje da golubica iz visine može u odrazu na površini vode vidjeti prijeti li joj opasnost od ptica grabljivica koje lete znatno iznad nje, a čime se produbljuje razmišljanje o Duhu Branitelju. Tako prirodna pla­host goluba otvara prostor snazi Duha Svetoga, kojom se krštenik odupire svakoj prijetnji zla.

Susrećemo i književne slike u kojima je sam Krist nazvan golubicom, ili je pak opisan slikama koje su vlastite životu golubice. Prudencije pjeva: tu mihi Christe columba potens. Kod prikazanja prvorođenca Isusa u hramu (usp. Lk 2, 21-24) za žrtvu su bile prikazane dvije grlice i dva golubića, u čemu crkveni oci čitaju najavak Kristove poniznosti i blagosti.

U otačkim poticajima Crkva je pozvana biti poput golubice, ponajpri­je zbog toga što je: prodahnuta Duhom Svetim, čuvarica objavljene Božje riječi, zaručnica Kristova, urešena ljepotom jer nosi odsjaj Božje ljubavi. Ekleziološku obojenost simbolizma golubice kršćani pronalaze i u Kristovu pozivu apostolima da budu »bezazleni kao golubovi« (Mt 10, 16), a isto­vremeno mudri poput zmija. Golubinja bezazlenost počiva na drevnome pučkom vjerovanju da je golub ptica bez žuči, koja je shvaćana kao izvori­šte gorčine i ljutnje. Oslonac takvome vjerovanju ne nalazimo u ondašnjim spoznajama iz antičkih zooloških i sličnih priručnika. Tek se ponegdje tvrdi (kao kod Aristotela) da je kod nekih ptica, pa i kod goluba, žuč veličinom jedva zamjetljiva. Zaključuje se, stoga, da je takva predaja nastala u kontek­stu kršćanske interpretacije goluba u značenju Duha Svetoga, koji je izvor mira i blagosti, te je tome simbolizmu, u pučkoj interpretaciji, »trebalo« potražiti i određenije uporište u stvarnome životu goluba. Tako Augustin opominje: »Želiš li, čovječe, biti golubica, trebaš biti u Crkvi Gospodnjoj bez ikakve žučljivosti i opakosti. Živi bez gorčine grijeha i imat ćeš pravo bi­ti nazvan golubicom Gospodinovom.« (Ennar. in Ps., LIV, 8) Slične tvrdnje i poticaje nalazimo kod Tertulijana, Ciprijana, Kromacija i drugih.

S tim razumijevanjem apostoli su prikazivani u formi golubica, kao na primjer na oltaru u Vauclusu ili na svodu baptisterija u Albengi, 5. st. Na isti su način predstavljani i katekumeni koji u krštenju unaprijed gledaju očišćenje od svojih grijeha i želju da, poput »bijelih golubica«, budu oprani i urešeni pomirenošću s Bogom. Na kraju, to je i svaki krštenik. »Vlastitosti golubice« osobito su zahtijevane od svećenika, kršćanskih učitelja i navje­stitelja Riječi te od svih koji se žele posvetiti životu kontemplacije ili meditiranja Svetoga pisma (Origen, Jeronim). Oslonac takvome tumačenju možemo pronaći u riječima proroka Izaije: »poput laste ja pijučem, zapomažem kao golubica« (38, 14), uz napomenu da Vulgata te riječi prevodi: »razmatrat ću kao golubica« (meditabor ut columba).

Krstionica u Albengi. Apostoli su prikazani u obliku golubica. Foto: By Erik den yngre – Own work, CC BY-SA 4.0

Iz ovoga širokoga spektra značenja, povezanih s Kristom i njegovim da­rom Duha Svetoga, na kršćanskim su grobovima golubice, uz križ ili Kri­stov monogram, čest znak. Nalazimo ih u povezanosti s raznim motivima: s grančicom masline ili s krunom mučeničke pobjede u kljunu; uz grozd, sa zrnom grožđa u kljunu, što govori o životu koji kršćanin nalazi u euharistiji; drugdje dvije golubice piju vodu iz posude, što je znak kršćanskih duša koje se, po snazi Kristova uskrsnuća, napajaju vječnim životom (kao na primjer u mauzoleju Galle Placidije u Ravenni). Takve su interpretacije već rano utjecale na poimanje ljudske duše u formi golubice, pa je tako i sv. Benedikt, ka­ko pripovijeda Legenda aurea Jacopa iz Varazzea, u viđenju gledao dušu umrle sestre Skolastike kako lebdi u obliku golubice. Slično nalazimo i u Prudencijevu opisu smrti mučenice Eulalije, te na skulptorskome prikazu mučeništva sv. Juste, na jednome kapitelu katedrale u Bresci.

Kristološki i euharistijski simboli­zam golubice dosegnuo je svoj najjasniji izraz u srednjovjekovnoj praksi izrade tzv. euharistijskih golubica ili malenih svetohraništa u formi golubica, izrađenih od mjedi te po­zlaćenih ili emajliranih, s otvorom na leđima, a u njima bi se, obješenima nad oltarom, čuvale hostije za pričest vjernika. Kao liturgijski predmet spominje ih već papa Silvestar na početku IV. stoljeća, a posebnu umjetničku vrijednost zadobit će na franačkome području, posebice u poznatim zlatarskim radionicama u Limogesu.

Euharistija je susret s Kristom i njegovim mirom. Kolumbarij, posuda u obliku golubice za čuvanje euharistije. Foto: Marie-Lan Nguyen (rujan 2009), CC BY 2.5

Široki spektar kršćanskoga značenja golubice danas je uvelike zaborav­ljen ili sveden na (katkada neumjesno naturalističan) prikaz, osobito uz slavlja sakramenta potvrde. Usuđujem se reći da bi katkada o Duhu Sve­tom, o njegovoj darovanosti i preobrazbenoj snazi, bilo lakše razmatrati bez takvih izravnih »slika« koje ‘zaustavljaju’ misao i pogled na ‘vjernome’ prikazu goluba, lišenu svake simboličke snage i vlastitu znakovlju ornito­loških društava ili golubarskih udruga. Riječ je o zamjeni simbološke ko­munikacijske dinamike pukim prikazom ili znakom koji nije kadar unijeti nas u zbiljnost otajstva i u dubine njegove događajnosti. Ovdje ponuđeni uvidi u blago kršćanskoga nadahnuća imat će opravdanja ako nas barem oslobode suvremene opasnosti izjednačavanja simbola i znaka, pa taman nam bogatstvo prošlosti i dubina kršćanske misli ostali i dalje nedohvatljivi i nerazumljivi.

Orao: pod zaštitom Kristovih krila

»Kralj među pticama«, orao, na prvu pomisao izmamljuje divljenje lakoći i veličanstvenosti njegova leta, umijeću lebdenja, oštrini pogleda, brzini kojom se sunovraćuje prema zemlji, vještini i snazi u lovu… Udivljenje pred tim vještinama i vlastitostima dalo je orlu mjesta na vojničkim zastavama i štitovima (kod Perzijanaca, Grka, Rimljana., sve do velikih vojski iz no­vije povijesti), na grbovima i zastavama kraljevstava i država, na grbovi­ma plemićkih obitelji. Znakovlje s motivom orla govori o snazi i moći koju ljudi i kraljevstva žele pokazati pred drugima. Znak orla, jednoglavoga ili dvoglavoga, crnoga ili crvenoga, nosi prijetnju, ulijeva strah i time iziskuje poštovanje pred onima koji se njime rese. Ne čudi da se na tragu značenja nepobjedive moći orao veže i uz božanska bića, uz Zeusa i Jupitera.

Premda je orao u kršćanskoj ikonografiji čest znak, njegova kršćanska interpretacija nije oblikovana na značenjskim matricama grabežljivosti i pri­jetnje, kakve susrećemo u vojničkoj, imperijalnoj ili plemićkoj heraldici. Što­više, kršćanski simbolizam orla stoji na značenjski sasvim suprotnoj strani. U Svetome pismu orao se pojavljuje u kontekstu govora o Božjoj zaštiti najma­njih i najslabijih. Predaja, naime, govori o poslovičnoj brizi orla za mlade koje brižno čuva, dugo othranjuje u gnijezdu i naposljetku ih uči letjeti podupirući ih svojim krilima. Mojsije, prije nego što narodu predaje Gospodnje zapovi­jedi, prenosi Božju riječ: »Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjer­no pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve na­rode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.« (Izl 19, 4-6) Prije svoje smrti Mojsije saziva narodne starješine podsjećajući ih na Božju vjernosti i brigu prema Izabranome narodu: »Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima.« (Pnz 32, 11) Slično i Izaija poučava: »Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.« (Iz 40, 31)

Slijedeći te metafore, crkveni oci značenje orla primjenjuju na Krista, osobito kada je riječ o interpretiranju starozavjetnih tekstova u kojima se spominje orao. Kristološki simbolizam orla, osobito u govoru o Kristovu uskrsnuću i pobjedi, oslanja se na spoznaje o visini do koje se orao uzdiže, brzini kojom leti, snazi kojom pobjeđuje neprijatelja, širini krila kojom lebdi ili zakriljuje mlade … Tako sveti Jeronim govori da nas je Krist »na križu zaštitio svojim krilima«. Maksim Torinski je još izravniji: »Kao što orao ostavlja nizine i diže se u visinu, dosežući nebo, tako je i Spasitelj napustio dubine podzemlja i uzdigao se u visine, prodrijevši u sama nebesa.« Hilarije iz Poitiersa kršćane naziva orlovima jer po daru uskrsnuća zadobivaju »duhovno tijelo«. Crkva je predstavljena u slici gnijezda koje Krist orao štiti svojim krilima, a »neprijatelje« odbija prijetnjom svojih kandža i kljuna (Grgur iz Elvire).

Na temelju raznih predaja kršćani su u stara vremena bili prispodobljivani orlovima. Tadašnja su vjerovanja povezivala značenje orla sa solarnim simbolima, ističući da orao ima sposobnost mirno gledati u sunce, bez opasnosti da bude zaslijepljen. Orao je, prema istome vjerovanju, svoje mlade »kušao« upravo sposobnošću ustrajnoga gledanja u sunce; oni koji ne bi mogli podnijeti tu kušnju bili bi odbacivani. Kršćani su pozvani uprijeti pogled gore, prema nebesima, prema »Suncu pravde« (Mal 3, 20), Kristu Gospodinu. Tko nije zagledan u svjetlo, »svjetlo istinsko koje rasvjetljuje svakoga čovjeka« (Iv 1, 19), očituje se kao »sin tame«. Tako je orao oblikovao simbolički govor o nebeskome Ocu kao pravednome sudcu.

Brončani orao s pročelja katedrale u Orvietu. Foto: Slices of Light | Flickr.com

Ista predaja utjecala je i na formiranje tetramorfnoga predstavljanja četiriju evanđelista, gdje je znak orla dodijeljen evanđelistu Ivanu, koji se u svojim spisima pokazao zagledanim i uronjenim u Kristovo božanstvo. »Ko orlu ti se mladost obnavlja«, pjeva psalmist (Ps 103, 5). I ta slika, izrasla iz pseudoznanstvenih predaja, našla je mjesto u kršćanskoj interpretaciji. Već Aristotel spominje orlovsku dugovječnost (makrobios), a prije spomenuta zbirka Physiologus prenosi da se orao, nakon što osjeti da su mu od starosti krila otežala i vid izgubio oštrinu, iz visine velikom brzinom strovaljuje u čistu izvorsku vodu, u koju uranja tri puta, da bi se potom uzdigao obnovljen i pomlađen, pobjeđujući smrt. (Slična vjerovanja vežu se i uz jednu drugu pticu, feniksa, uvelike zastupljenog u zoološkom simbolizmu.) Čovjek, odjeven u odijelo stareži i grijeha, osjeća smrtnost, nalazi »izvor života«, krsni zdenac, gdje odlaže »staroga čovjeka«, biva uronjen u život Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i odjeven u novost života, u život koji ne umire, Augustin potvrđuje: »in Christo renovabitur sicut aquilae iuventus nostra« (Ennar. in Ps. LXVI, 10). Te simbološke poveznice s otajstvom krštenja pomažu crkvenim ocima u obliko­vanju novih značenja, kao na primjer onih vezanih uz snagu kršćanske pokore.

Istinu da je orao ptica grabežljivica Biblija ne skri­va (usp. Job, 39, 29-30), ali srednjovjekovna kršćanska umjetnost takvoj naravi orla redovito daje drukčiji predznak: orao koji nosi »plijen« predstavlja Krista koji duše vjernika izbavlja iz zla i nosi ih u nebeski mir te pokazuju Gospodinovu uzvišenost nad svim stvorenjem. Takvome interpretiranju pridružuje se posebice motiv orla koji grabi zmiju, čime se izravno otvara tema Kristove eshatološke pobjede nad Zlom i čovjekova izbavljenja iz moći grijeha i smrti. Može se reći da kršćanski simbolizam orla čuva njegovu dvoznačnost, ponegdje jasno pokazanu motivom dvoglavoga orla, povezujući teme očinske blagosti i sudačke strogosti, roditeljske zaštite i neprijateljske okrutnosti… U toj napetosti i suprotstavljenosti predstavljena je sva povijest spasenja, otkana susretom sa zlom i pobjedom nad njim, po snazi Kristove smrti i uskrsnuća.

Pelikan: nježnost Kristove žrtve

»Pelikane nježni (Pie Pelicane), Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri pre­svetoj.«, pjeva euharistijski himan Klanjam ti se smjerno, kojega se li­terarno očinstvo pripisuje svetomu Tomi Akvinskom ili nekomu bliskom sljedbeniku njegove misli. Kristološki i euharistijski simbolizam pelikana ne pronalazi oslonca u svetopisamskoj predaji jer je ondje samo uzgredno spomenut (usp. Lev 11, 1; Ps 102, 7; Iz 34, 11; Sof 2, 13); u Novome Zavjetu ne nalazimo mu spomena. Značenja pelikana u interpretaciji euharistijskoga simbolizma izrasla su, čini se, iz pogrješnoga zaključivanja o načinu kako pelikan hrani svoje mlade. Pelikan, naime, donosi mladima hranu u kljunu, odnosno u rastezljivoj membrani formiranoj poput vrećice ispod donjega dijela kljuna, te ju polagano »daje« mladima da ju kljucaju. Budući da mladi stoje ispod pelikana i kljucanjem hrane (najčešće ribe) ostavljaju krvavu mrlju na bijelome perju pelikana, promatrač može lako zaključiti da je pelikan svojim kljunom otvorio prsa dajući samoga sebe mladima za jelo. Tako su iz jednoga privida stvoreni slika i zaključak o pelikanovoj nesebič­noj ljubavi i očinskomu samodarivanju, što je postalo metaforom Kristova sebedarja, očitovanoga na križu i aktualiziranoga u otajstvu euharistije. No, prije nego se rodila ta metafora, sveti Ivan Zlatousti istu je misao izrekao drugim riječima: »Kao što žena hrani vlasti­tom krvlju i mlijekom onoga koga je rodila, tako i Krist neprestano hrani vlastitom krvlju onoga koga je sam rodio.« (Krsne kateheze, III, 19).

Slika iz koje je nastala metafora o pelikanovoj nesebičnoj žrtvi ima i jednu drugu, slojevitiju predaju: pelikan, vjerovalo se, če­sto svoje mlade u gnijezdu ubija kljunom, a njihova ih majka oplakuje u gnijezdu tri dana te se nakon toga samoranjava da bi njezini mladi, poliveni njezinom krvlju, oživjeli. Po­stojale su i druge, slične predaje, ali uvijek s istim završetkom: pelikanovim samoranjavanjem i oživljavanjem mladih vlastitom krvlju. Tako se u jednom Komentaru Psalama, pripisivanom Euzebiju Cezarejskom, spominje vjerovanje da smrt mladih u pelikanovu gnijezdu dolazi od zmijskoga otrova, čime se otvara prostor simbolizmu zla koje je pobijeđeno Kristovom žrtvom. Sveti Augustin navodi takve predaje među pukom i ne skriva svoju sumnju u njiho­vu istinitost, ali ih rabi kao metaforu da bi iskazao snagu Kristove ljubavi, očitovane prolijevanjem krvi u žrtvi križa radi otkupljenja čovjeka od smrti (Ennar. in Ps., CI, I, 8).

Kršćanski simbolizam preoblikovao je grabežljivoga pelikana u sliku Kristova sebedarja, očitovanoga na križu i darovanoga u otajstvu euharistije. Pelikan u dominikanskom samostanu u Stoneu (Engleska). Foto: Fr Lawrence Lew | Flickr.com

Metafora pelikana priziva na jednu od »velikih« tema i starih religijskih ‘matrica’ o podrijetlu zla i način njegova prevladavanja: u prvotni red ne­kim oblikom pobune ulazi zlo koje rađa nasiljem, prepoznatljivim po borbi »svih protiv svih«; nasilje biva razriješeno novim oblikom »nasilja«, strukturiranim i »uređenim« kao borba »svih protiv jednoga«, pri čemu taj »je­dan« postaje »žrtvom otkupnine«, umiranja za druge, što pak daje razlog obožanstvenju i kultu onoga koji je žrtvovan… Te je teme na poseban način istraživao Rene Girard, koji naposljetku, nakon svoga vraćanja kršćanstvu, pokazuje da se pobjeda nad zlom ne razrješuje nekim oblikom saveza izme­đu dobra i zla, nego Božjim promislom ostvarenim u Isusu Kristu, koji »dekonstruira« i uništava zlo i time prekida lanac zla i nasilja, čime se otklanja teorija o povezanosti svetoga i nasilja.

U Kristovoj žrtvi potrebno je vidjeti vrijednost njegova sebedarja. On nije žrtva tek zbog nasilja koje je nad njim izvedeno niti je postao »božan­stvom« po žrtvi kojom se darovao za spas ljudi, nego je Bog koji se iz ljubavi žrtvovao, uzevši krivicu drugih na sebe. Ljubav je suprotstavljena nasilju, sebedarje nasilno odabranoj žrtvi. Time je izokrenut red starih mitoloških i religijskih matrica o otkupljenju. Molitveni vapaj »Pelikane nježni« (Pie Pelikane) čuva tu »Božju nježnost« u kojoj je pobijeđeno svako zlo i nasilje. Prolivena Kristova otkupiteljska krv nije tek trag nasilja, nego svjedočan­stvo izlivene ljubavi i darovanoga života, koji je zalog življenja svih onih koji se po vjeri povjeravaju njegovu daru otkupljenja.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.