U Italiji gotički stil nikada nije bio posve prihvaćen. U toj zemlji, izgrađenoj na klasičnoj antici, na gotiku se gledalo kao na nešto čudno, strano i netalijansko, pa se na gotičku arhitekturu sve više gledalo s prijezirom. Filarete (1400. – 1469.), talijanski arhitekt iz petnaestoga stoljeća, jednom je izjavio: „Prokleti bili oni koji su izmislili takvo smeće! Samo su barbari mogli to donijeti u Italiju.”

U sljedećemu stoljeću te se barbare nazivalo „Gotima”, po germanskim plemenima koja su tisuću godina ranije opustošila Rim. Kada je Alberti pisao o arhitekturi koju poznajemo pod tim imenom,  koristio je termin „gotički” kao sinonim za „neprofinjeno”, a nekoliko godina kasnije Vasari je smatrao da gotičke oblike treba izbjegavati, i nazivao ih je „čudovišnima i barbarskima”.

Ponovno otkrivanje antike

Arhitektura slomljenoga luka, križno-rebrastoga svoda i lebdećih kontrafora tek se u šesnaestome stoljeću službeno počela nazivati gotičkom. Leon Battista Alberti i Giorgio Vasari, vodeći intelektualci talijanske renesanse, tu su srednjovjekovnu arhitekturu vidjeli samo kao nešto barbarsko, nedostojni preludij ponovnome rođenju klasične antike. S njihova gledišta, maniera dei Goti bila je u suprotnosti zdravim tradicijama antičkoga Rima, koje su utjecale na umjetnike i arhitekte u petnaestome i šesnaestome stoljeću. No osvit renesanse nije prvenstveno bio reakcija na „barbarsku” arhitekturu prijašnjih stoljeća, nego je u još većoj mjeri bio ponovno otkrivanje antičkih načela koja su tijekom prethodnoga tisućljeća bila gotovo zaboravljena.

Bazilika San Lorenzo u Firenci, Foto: Wikipedia

To oživljavanje klasičnih ideja u graditeljstvu i umjetnosti svoje je središte imalo u Firenci, no na njega su utjecali uglavnom arheološki ostaci koji su još postojali u Rimu. Životopisac Filippa Bruneleschija 1430. godine je pisao: „I tako je otišao u Rim, gdje je […] promatrao antički način gradnje i njegove zakone simetrije. Činilo mu se da u njihovu rasporedu može raspoznati određeni raspored, poput udova i kostiju, i da je to bilo kao da ga je Bog prosvijetlio.” Firentinski kipar i arhitekt bio je otputovao u Rim radi proučavanja graditeljskih metoda starih Rimljana, a kako bi pobijedio na natječaju za osmišljavanje i izgradnju kupole firentinske katedrale. Bruneleschiju se pripisuju zasluge za ponovno otkrivanje antičkih mjera i proporcija, i on je prvi ta načela primijenio na okolnosti vremena u kojemu je živio.

Što se tiče sakralne arhitekture, njegov je glavni cilj bio ponovno stvoriti oblik ranokršćanske bazilike, no „usavršavajući” ga, tako što će na njega primijeniti novootkrivene matematičke razmjere i rasporede klasične antike. Za starije kršćanske bazilike smatralo se da im je oblik nespretan i neuredan. Brunelleschi je uvidio potrebu da se baziliku vrati na njezino davno savršenstvo. Njegovi nacrti za bazilike San Lorenzo (1419.) i Santo Spirito (1434.) – obje u Firenci – odražavaju njegov ideal „usavršene bazilikalne crkve”.

Tijelo građevine

Najznačajnije je to što je sustav razmjera što ga je firentinski arhitekt nanovo otkrio bio utemeljen na razmjerima ljudskoga tijela. Tako je u konačnici tijekom renesanse upravo ljudsko tijelo oblikovalo raspored, veličine, hijerarhiju i razmjere nove sakralne arhitekture. Vitruvije, rimski arhitekt koji je svoja djela pisao tri desetljeća prije Utjelovljenja Isusova, podsjetio je na grčko razumijevanje ljudskoga tijela kao mjere za svu pravu arhitekturu, budući da je ono reafirmiralo određene matematičke omjere kao odraze harmonije svemira. Za Grke, kao i za Rimljane klasične antike, dorski, jonski i korintski raspored u svojim su proporcijama elemenata predstavljali savršen izraz harmonije i ljepote. Smatralo ih se odrazom Božjega reda.

Crtež Leonarda da Vincija „Homo ad Circulum” („Vitruvijev čovjek”)

Renesansni umjetnici i arhitekti, na koje su utjecale Vitruvijeve teorije, ponovno su naglasili važnost ljudskoga tijela u materijalnoj arhitekturi. Crtež Leonarda da Vincija „Homo ad Circulum” („Vitruvijev čovjek”) i  „vitruvijanska figura” Francesca di Giorgija također izražavaju jednako divljenje. Ali ipak je Vignola, jedan od začetnika baroka, taj koji je tijekom posljednjih godina renesanse kodificirao sustav proporcija u klasičnim rasporedima. Arhitekturu koja je odatle proizašla obilježavala je jednostavnost, red i harmonija.

Veličina njihove umjetnosti

Mnoge značajne promjene tijekom desetljeća petnaestoga i šesnaestoga stoljeća renesansnoj arhitekturi daju bogatstvo i raznolikost s kojima se prethodna stoljeća ne mogu mjeriti (a u velikoj mjeri se s njom ne mogu mjeriti ni stoljeća koja su uslijedila). Majstori ovoga razdoblja stvorili su neka od najvećih djela sakralne umjetnosti i arhitekture u povijesti kršćanskoga svijeta. Arhitekti poput Albertija, Vignole i Michelangela neizmjerno su pridonijeli vremenu u kojemu su živjeli, kao i predstojećemu razvoju sakralne arhitekture. Ne zanemarujući i ne odbacujući tradicionalne oblike i metode izgradnje, ti su pioniri bili svjesni da stvaraju nešto drugačije i bolje.

Bazilikalni oblik bio je najčešća klasična adaptacija crkava tijekom tih godina, ali ponovno se pojavio i ranokršćanski oblik martyriona. Ta centralizirana građevina, s kupolom, koju su rani kršćani koristili kako bi obilježili grobnice mučenika, postala je popularnom formom za renesansne arhitekte. No vrijedi napomenuti da se ti nacrti u liturgiji nisu mogli smatrati uistinu „centraliziranima”. Prema tradiciji od pamtivijeka, glavni oltar misne žrtve uvijek se smješta na istočni kraj građevine, a sjedala se postavljaju u jednome smjeru, linearno.

Bazilika svetog Petra i nacrt koji je predložio papin arhitekt Carlo Maderno

No taj četvrtasti nacrt nikada nije bio stvarno prikladan za rimsku liturgiju, i zato nije bila rijetka pojava da renesansni naručitelji odbace nacrte svojih arhitekata, na koje je utjecao martyrion, i odluče se radije za longitudinalni, bazilikalni oblik. Početni dizajn nove bazilike svetoga Petra, što je osmislio Bramante, temeljio se na obliku grčkoga križa. Nakon Bramanteove smrti 1516. godine, izbilo je neslaganje oko toga treba li se tu crkvu nastaviti graditi u obliku grčkoga križa, kako je namjeravao Bramante, ili u obliku latinskoga križa, kako je to predlagao njegov nasljednik Rafael. Godinama kasnije, papa Pavao VI. odlučio je prihvatiti oblik latinskoga križa, koji je predložio Papin novi arhitekt Carlo Maderno. I Papa i arhitekt smatrali su da će se to više nalikovati ranokršćanskim i srednjovjekovnim crkvama, jer je nova bazilika bila predodređena postati matičnom crkvom kršćanskoga svijeta, a ne jednostavno martyrionom.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.