RAVENNA
Neonova krstionica – biser starokršćanske arhitekture
„Krist je zaronio u Jordan kako bi posvetio naše krštenje, kako bi, putem njihova ponovnog rođenja, uzdignuo na nebo one koje je primio na zemlji pri njihovom rođenju“ (Petar Krizolog, Propovijed br. 167,6).
Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života: po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja (KKC 1213). Krstionica je mjesto vjere, spomen-prostor uskrsnuća. To je mjesto slavlja gdje zajednica prima one koji se nanovo rađaju u Kristu.
Neonova krstionica svjedoči o prisutnosti kršćanstva u Ravenni još od antičkog vremena. Prva faza krstionice pripisuje se ravenskom biskupu Ursusu (399. – 426.), u čiju čast i katedrala nosi ime. Kupola ukrašena mozaicima potječe iz vremena biskupa Neona (451. – 468.) koji je „veličanstveno ukrasio krstionicu Ursusove crkve: naložio je da se mozaicima ukrasi sve okolo svoda sa slikama i imenima apostola na pozlaćenim pločicama, obložio je zidove raznovrsnim mramorom“ (Liber Pontificalis ravenske crkve).
Nekada se u nju ulazilo s četiri ulaza koji su danas jedva vidljivi, kako unutar, tako i izvan zdanja: jedini koji je uvijek ostao prohodan jest onaj koji pruža izravnu vezu s katedralom kako bi se naglasila bliska veza između Krštenja i Euharistije.
U središtu svoda prikazana je evanđeoska scena Isusova krštenja. Slika Krista, usmjerena na putanji Istok-Zapad, kao i os katedrale, „ukazuje na vjeru u Isusa svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem. Oni koji primaju krštenje, fotismoi, prosvijećeni, tako su bili nazivani novokrštenici – pristaju uz Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka, mlado sunce koje pohodi „da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79).
Drugi prikaz na kupoli predstavlja dvanaest apostola uzvišenog i dinamičnog držanja. Odjeveni u zlatne i bijele haljine drže vijenac slave: „Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1Pt 5,4). Dvanaestoricu treba čitati u bliskoj svezi s velikim središnjim štitom, jer su prema njemu usmjereni: pod vodstvom Petra i Pavla, apostoli hode prema Onome koji dolazi s Istoka, prema Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku, kralju slave.
Treći prikaz, jedva malo ispod apostola, u svečanom prikazu donosi četiri trona i, naizmjence s njima nasuprot strana oktogona, jednaki broj oltara na kojima se nalaze evanđelja. Biljke, cvijeće, ptice nebeske ispunjaju prostor i podsjećaju na Rajski vrt (Post 2,8), vrt Krista uskrsloga (Iv 19, 41). Često, u patrističkim razmišljanjima i u liturgijskim tekstovima, krstionica je mišljena kao vrt stvaranja u kojemu je čovjeku, po milosti sakramenta, ponovno dozvoljen ulaz. Grgur iz Nise piše: „Ti, katekumen, izvan si raja, sudrug u izgnanstvu našeg oca Adama; ali sada se vrata otvaraju, uđi odakle si izašao i nemoj kasniti.“
Četiri posvetna zapisa koja se nalaze u lukovima apsidiola ukazuju na četiri biblijska citata. Zapis koji se nalazi na istoku (jug-istok), citat iz Psalma 32, pokazuje očitu vezu s liturgijom krštenja u njenoj pokorničkoj dimenziji: „Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju“ (Ps 32 , 1-2). Na osi s ovim zapisom, prema zapadu (sjever-zapad), ponovno jedan psalam ukazuje na duboki smisao sakramenta: „Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju“ (Ps 23, 2). Preostala dva zapisa, na osi istok-zapad i sjever-istok, donose dva evanđeoska ulomka: „Isus odmah pruži ruku, dohvati ga: kada uđoše u lađu utihnu vjetar“ (Mt 14, 26-33) i „Usta od večere, nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge“ (Iv 13, 4-5).
Ikonografski ciklus krstionice, divan izraz liturgijske umjetnosti, prikazuje otajstva koja se slave. U ovoj perspektivi, prikazi na mozaicima dio su šire ikonografije koja svoj najviši izraz i vidljivost nalazi tijekom slavlja: upravo tu dolazi do jasnog zrcaljenja između onoga što se vrši u obredu i onoga što je prikazano na slikama, između onoga što se vrši na zemlji i onoga što se vrši na nebu: zemaljska i nebeska liturgija su jednoglasna hvala Bogu živih.
Slijedeći ovaj poticaj, možemo primijetiti kako vjernicima okupljenima na slavlje i smještenima oko krstionice, zemaljskoj crkvi, odgovaraju dvanaestorica apostola, slika nebeske crkve, dok biskup predslavitelj odgovara figuri Ivana Krstitelja. U središtu krstionice, novokrštenik, gol uronjen u vodu, u potpunosti odgovara Kristu i u Njemu prima svoj lik sina: „Ili zar ne znate: koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grješno tijelo te više ne robujemo grijehu (Rim 6, 3-6).
Izvor: diocesiravennacervia.it |Prijevod: Mislav Vušković
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.