Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života: po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja (KKC 1213). Krstionica je mjesto vjere, spomen-prostor uskrsnuća. To je mjesto slavlja gdje zajednica prima one koji se nanovo rađaju u Kristu.

Neonova krstionica svjedoči o prisutnosti kršćanstva u Ravenni još od antičkog vremena. Prva faza krstionice pripisuje se ravenskom biskupu Ursusu (399. – 426.), u čiju čast i katedrala nosi ime. Kupola ukrašena mozaicima potječe iz vremena biskupa Neona (451. – 468.) koji je „veličanstveno ukrasio krstionicu Ursusove crkve: naložio je da se mozaicima ukrasi sve okolo svoda sa slikama i imenima apostola na pozlaćenim pločicama, obložio je zidove raznovrsnim mramorom“ (Liber Pontificalis ravenske crkve).

Nekada se u nju ulazilo s četiri ulaza koji su danas jedva vidljivi, kako unutar, tako i izvan zdanja: jedini koji je uvijek ostao prohodan jest onaj koji pruža izravnu vezu s katedralom kako bi se naglasila bliska veza između Krštenja i Euharistije.

U središtu svoda prikazana je evanđeoska scena Isusova krštenja. Slika Krista, usmjerena na putanji Istok-Zapad, kao i os katedrale, „ukazuje na vjeru u Isusa svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem. Oni koji primaju krštenje, fotismoi, prosvijećeni, tako su bili nazivani novokrštenici – pristaju uz Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka, mlado sunce koje pohodi „da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79).

Drugi prikaz na kupoli predstavlja dvanaest apostola uzvišenog i dinamičnog držanja. Odjeveni u zlatne i bijele haljine drže vijenac slave: „Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1Pt 5,4). Dvanaestoricu treba čitati u bliskoj svezi s velikim središnjim štitom, jer su prema njemu usmjereni: pod vodstvom Petra i Pavla, apostoli hode prema Onome koji dolazi s Istoka, prema Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku, kralju slave.

Treći prikaz, jedva malo ispod apostola, u svečanom prikazu donosi četiri trona i, naizmjence s njima nasuprot strana oktogona, jednaki broj oltara na kojima se nalaze evanđelja. Biljke, cvijeće, ptice nebeske ispunjaju prostor i podsjećaju na Rajski vrt (Post 2,8), vrt Krista uskrsloga (Iv 19, 41). Često, u patrističkim razmišljanjima i u liturgijskim tekstovima, krstionica je mišljena kao vrt stvaranja u kojemu je čovjeku, po milosti sakramenta, ponovno dozvoljen ulaz. Grgur iz Nise piše: „Ti, katekumen, izvan si raja, sudrug u izgnanstvu našeg oca Adama; ali sada se vrata otvaraju, uđi odakle si izašao i nemoj kasniti.“

Četiri posvetna zapisa koja se nalaze u lukovima apsidiola ukazuju na četiri biblijska citata. Zapis koji se nalazi na istoku (jug-istok), citat iz Psalma 32, pokazuje očitu vezu s liturgijom krštenja u njenoj pokorničkoj dimenziji: „Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju“ (Ps 32 , 1-2). Na osi s ovim zapisom, prema zapadu (sjever-zapad), ponovno jedan psalam ukazuje na duboki smisao sakramenta: „Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju“ (Ps 23, 2). Preostala dva zapisa, na osi istok-zapad i sjever-istok, donose dva evanđeoska ulomka: „Isus odmah pruži ruku, dohvati ga: kada uđoše u lađu utihnu vjetar“ (Mt 14, 26-33) i „Usta od večere, nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge“ (Iv 13, 4-5).

Ikonografski ciklus krstionice, divan izraz liturgijske umjetnosti, prikazuje otajstva koja se slave. U ovoj perspektivi, prikazi na mozaicima dio su šire ikonografije koja svoj najviši izraz i vidljivost nalazi tijekom slavlja: upravo tu dolazi do jasnog zrcaljenja između onoga što se vrši u obredu i onoga što je prikazano na slikama, između onoga što se vrši na zemlji i onoga što se vrši na nebu: zemaljska i nebeska liturgija su jednoglasna hvala Bogu živih.

Foto: Sharmanka Kinetic Theatre | Flickr.com

Slijedeći ovaj poticaj, možemo primijetiti kako vjernicima okupljenima na slavlje i smještenima oko krstionice, zemaljskoj crkvi, odgovaraju dvanaestorica apostola, slika nebeske crkve, dok biskup predslavitelj odgovara figuri Ivana Krstitelja. U središtu krstionice, novokrštenik, gol uronjen u vodu, u potpunosti odgovara Kristu i u Njemu prima svoj lik sina: „Ili zar ne znate: koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grješno tijelo te više ne robujemo grijehu (Rim 6, 3-6).

Izvor: diocesiravennacervia.it |Prijevod: Mislav Vušković

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.