U povijesti svijeta nema događaja koji je ostavio dublji ili snažniji dojam na srce čovječanstva od muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Njegovo pashalno otajstvo traje kao definitivni trenutak svih vremena, koji je nadahnuo bezbrojne umjetničke izražaje, kojim se svima želi očitovati i razumjeti pashalni misterij. Umjetnici svih vremena nastojali su prenijeti neizrecivu dramu čovjeka pred Bogom, a Luca Giordano u tome se nije razlikovao od ostalih.

Rođen 1632. godine u Napulju, koji je u to vrijeme proživljavao kulturni procvat, ovaj mladi talijanski slikar brzo se posve unio u područje sakralne umjetnosti. Njegova je vještina bila u punome zamahu već kada mu je bilo šesnaest godina. Luca je počeo stvarati izvanredna ulja na platnu, na kojima je prikazivao Kristov život. Jedno od njegovih najljepših i najpoznatijih djela prikazuje Isusa u Getsemanskome vrtu. Na ovoj slici Isusa nalazimo u samome trenutku kada se s pouzdanjem predaje Ocu. Gotovo možete vidjeti kako s njegovih usana dolaze riječi: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42) Isus je na koljenima, u položaju je predanja, s rukama raširenima da umjesto nas prihvati „pehar gnjeva” (Iz 51,22; Jr 25,15) i drvo križa.

Gospodinova crvena haljina i plavi plašt aludiraju na pradavni simbolizam bizantinske ikonografije, gdje crvena boja označava Kristovo božanstvo, a plava boja njegovo čovještvo. Uz taj umjetnički odabir može se razmišljati o jednoj dubokoj teološkoj činjenici. U pashalnome misteriju trpi čitav Isus – i čovjek i Bog. On ništa ne zadržava za sebe, i nimalo se ne štedi. A upravo je on „koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo” (1 Pt 2,24) jer „do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1). Po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista u tijelu naše je čovještvo u potpunosti učinjeno novim, i dospjelo je u slavu Božje ljubavi.

Na gornjoj desnoj strani slike nalazi se anđeo okupan nebeskim svjetlom. Prisutnost toga duhovnoga bića svjedočanstvo je težine i sveprožimajuće djelatnosti Kristova spasenjskoga poslanja. Čitav stvoreni svijet sudjeluje i raduje se otkupljenju čovječanstva, pa čak i nebeska vojska. Lice nebeskoga glasnika je smireno, ali u njegovim su rukama ipak oruđa mučenja. To se na prvi pogled čini proturječnim. Kako se može nalaziti radost u tome da ste glasnik patnje? Kako takav mir može postojati pored takve muke? Tu je opet prisutna jedna suptilna teološka istina. Anđelova svečana radost nije ukorijenjena u boli koju će Isus podnijeti, nego u slavi koja će se očitovati. Njegova veličanstvena bijela odjeća unaprijed govori o uskrsnuću Isusovu koje će se dogoditi. U Kristu koji trpi anđeo vidi uskrsloga Krista. Upravo je zato Gospodin došao na svijet – da bude predan, razapet, i da trećega dana uskrsne (usp. Iv 18,37; Mt 20,18-19). Riječima Hansa Ursa von Balthasara: „Utjelovljenje je usmjereno prema Križu kao svojemu cilju.” Prema tome, anđelovo je zadovoljstvo plod njegova promatranja „Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta” (Iv 1,29), i povlastica da svjedoči tome kako Jaganjac bez mane svojevoljno uzima na sebe grijehe svih ljudi, kako bi njihovu tamu raspršio lijekom milosti. Za tri dana anđeo će se ponovno ukazati kako bi suze Marije Magdalene pozdravio himnom uskrsnoga ushita: „Nije ovdje. Uskrsnu kako reče.” (Mt 28,6) Kako se ne smiješiti ako ste okrijepljeni takvim znanjem?

Jedva uočljivi, zavijeni tamom, na donjoj desnoj strani platna leže Petar, Jakov i Ivan, usnuli, i ne znaju da se jedan događaj kozmičke važnosti događa ne više od „koliko bi se kamenom dobacilo” udaljeno od njih (Lk 22,41). Tek nekoliko trenutaka prije Isus ih je molio: „Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!”, moleći „da ne padnete u napast!” (Mt 26,38.41) No ovdje oni ipak leže, nesvjesni Gospodareve muke, slijepi za njegovu žrtvu. Koliko često mi ležimo zaspali u tami svojega vlastitoga ega, i ne vidimo ljepotu upravo pred sobom? Koliko često zakazujemo u divljenju čudima svakodnevnoga života: zraku koji udišemo,  tek procvjetaloj ruži, blistavim zrakama Sunčeva izlaska i prozračnim bojama njegova zalaska? Ili, što je još gore: koliko često mi pohađamo svetu misu ili primamo milost sakramenta ispovijedi bez ispravne zahvalnosti, koja bi trebala biti živa u našemu srcu? Sve su te stvari načini na koje nas Bog ljubi, načini na koje se njegova velikodušnost očituje među nama. Prepoznajemo li ih?

Svakoga jutra kada se probudim, prva stvar koju učinim jest da kleknem, pogledam ovu sliku što visi na zidu moje sobe, i s rukama raširenim poput Isusovih na križu na latinskome kažem: „Deo Gratias; Serviam” („Hvala ti, Gospodine, evo me da ti služim”). Svoj dan tako počinjem u nadi da ću na jedan maleni način utjeloviti duh pouzdanja i predanja što ga je Isus imao u Getsemanskome vrtu. Svakoga puta kada sam u iskušenju da dopustim da me iscrpljenost savlada, promatram tu sliku, prisjećam se Kristove žrtve za njegov narod, i to me nadahnjuje da činim kao i on.

Ovo umjetničko djelo slikara Luce Giordana podsjeća me da je kršćanin osoba žrtve, onaj čiji poziv proistječe iz ranjenoga Srca Isusova na križu. Svaki vid našega života pripada drugima. To nas ponekad može prestrašiti. Toliko smo često uvjereni da predati svoj život ljubavi Božjoj znači izgubiti svoju osobnost kao pojedinac, ili da će nas to koštati naročitih užitaka u našoj slobodi. No Krist nam pokazuje da je istina upravo ono suprotno. Gubeći sebe mi se pronalazimo, i umirući uskrsavamo. Najslobodniji ste kada pripadate drugome; najviše ste vi sami onda kada živite za drugoga. Oči bližnjega jesu ogledalo čovječanstva. Kao katolici, blagoslovljeni smo bogatom poviješću sakralne umjetnosti i crkvene tradicije. Nijedna druga zajednica osoba na svijetu ne može se pohvaliti tako izvanrednim muškarcima i ženama, koji su kroz povijest svoj život posvećivali prenošenju ljepote. Baš kao što je ova fascinantna slika nadahnula produbljivanje mojega duhovnoga života i odnosa s Kristom, tako i smo svi mi koji imamo povlasticu da smo nasljednici kršćanske umjetničke tradicije pozvani ući u molitveni razgovor s blagoslovom umjetnosti – kako bismo obogatili svoje vlastito shvaćanje ljepote, i tako još pozornije promatrali lice Boga u svijetu. Biti kršćaninom jest promatrati ljepotu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.