Rođen je kao Guido di Pietro (oko 1385. godine) i odrastao u naselju Rupecanina u Vicchiu, gradu unutar Firentinske Republike. Ne znamo tko ga je (i njegova brata Benedetta) naučio umijeću slikanja i oslikavanja manuskripta (Benedettova specijalnost). Guido je već bio etablirani umjetnik kad je ušao u dominikanski samostan u blizini Fiesole, negdje u 1420-ima. Po ulasku u samostan uzeo je ime fra Giovanni, tj. brat Ivan.

Tek nakon smrti će, kao što navodi Rimski martirologij, postati blaženi Giovanni od Fiesole, prozvan „anđeoski“ i prema tome fra Angelico, anđeoski brat. Čak ga i sekularni povjesničari umjetnosti zovu Pictor Angelicus (anđeoski slikar), kao što se jednog starijeg dominikanca – sv. Tomu Akvinskog – naziva Doctor Angelicus (anđeoski naučitelj).

Fra Giovannija je beatificirao sv. papa Ivan Pavao II., 1982. godine. Njegova kauza, naravno, neće napredovati osim ako mu ljudi ne budu upućivali svoje molitve pa se po njegovu zagovoru dogode čuda. Ipak, već za života su ga zbog njegove pobožnosti prozvali “Anđeo”. Sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je 1984. zaštitnikom katoličkih umjetnika.

Njujorški Muzej umjetnosti “Metropolitan” 2005. godine postavio je izložbu njegovih djela sakupljenih iz otprilike 60 muzeja i privatnih kolekcija. Ne iznenađuje što izložba nije uključivala freske. Ravnatelj MET-a tom je prigodom napisao da nova istraživanja o čovjeku i njegovim djelima rasplinjuju pobožnu sliku o fra Angelicu kao samo „svetačkom redovniku koji kistove nikad nije uzeo u ruke, a da se nije prije toga pomolio“. Angelico je, naime, bio „kompetitivan intelekt i aktivni sudionik u kulturnoj revoluciji Firence ranog 15. stoljeća“. To je bez sumnje istina, ali ne znači da nije bio pobožan kršćanin. Možda je bio mudar kao zmija (u crkvenoj politici, umjetničkim trendovima, pa čak i renesansnoj ekonomiji), ali je bio i bezazlen kao golub.

Godine 1436., grupa dominikanaca iz Fiesole premjestila se u samostan sv. Marka u Firenci. Samostan je nedugo prije toga renovirao arhitekt Michelozzo di Bartolomeo Miechelozzi, i fra Giovanni je dobio zadatak da ga ukrasi. To je učinio nekim od najboljih poteza kistom u razdoblju rane renesanse. Fra Giovanni je uzimao provizije i u Rimu (Vatikanska Nikolinska kapela) i u drugim mjestima, ostavljajući iza sebe nasljeđe koje je gotovo jedinstveno u baštini katoličke umjetnosti.

Kao što je sv. Ivan Pavao II. napisao: “Angelicu se pripisuje da je rekao: ‘Onaj koji radi Kristov posao mora uvijek ostati uz Krista.’ Ovaj moto mu je zaradio epitet „blaženi Angelico“ zbog savršena jedinstva njegova života i gotovo božanske ljepote slika koje je stvarao, poglavito onih koje prikazuju Blaženu Djevicu Mariju.”

Navještenje. Fra Angelico, CC BY 2.0 <https://creativecommons.org/licenses/by/2.0>, via Wikimedia Commons

Najpoznatija od njegovih marijanskih slika je freska Navještenje, naslikana na jednom od zidova koji okružuju samostan sv. Marka. O njoj je umjetnik James Patrick Reid prije nekoliko godina lijepo zapisao: „Izvrsna slika odražava božansku skrb. Kao što ništa ne može pobjeći božanskom upravljanju stvorenim, tako ništa na slici ne može pobjeći umjetnikovoj vještini. Ništa nije puka slučajnost.“

Skidanje s križa. Foto: Wikioo.org

U djelu Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata (izdanom u dva izdanja, 1550. i 1568., ponovljenima mnogo puta od tada) Giorgio Vasari piše da je lik anđela Gabrijela na fresci Navještenje tako „pobožan, delikatan i dobro naslikan da izgleda kao da nije djelo ruke smrtnika, već kao da je naslikan na Nebesima… Stoga je ovaj dobar redovnik s pravom bio zvan fra Giovanni Angelico.“

To se može vidjeti u gotovo svemu što je fra Angelico naslikao – pišem „gotovo“ samo zato što nisam vidio sva njegova djela – a pogotovo u dva druga djela, koja se oba nalaze u njegovu starom samostanu, sada Nacionalnom muzeju sv. Marka: Skidanje s križa (na slici gore) i Posljednji sud (na slici dolje).

Fantastična slika Skidanje s križa zapravo je započeta kao triptih za kapelu Strozzi u crkvi Santa Trinita (Sv. Trojstva) u Firenci. Započeo ju je slikar Lorenzo Monaco, koji je umro oko 1425. godine, završivši samo vrhove iznad tri luka. Prošlo je cijelo desetljeće prije nego što je fra Angelico preuzeo zadatak završetka tog djela. Triptisi imaju tri ploče, koje svaka prikazuju zasebne, ali međusobno povezane, prizore. Angelico je svoj prikaz skidanja s križa odveo u drugom smjeru, stvorivši krcati prikaz u kojem se djelo prezentira kao jedinstvena panorama.

Kao što je to često bio slučaj u umjetnosti srednjeg vijeka i renesanse – razdobljima kad je bilo malo historiografije i nimalo arheologije – ljudi i mjesto su prikazani kao suvremenici Italije 15. stoljeća.

Posljednji sud. Fra Angelico, Public domain, via Wikimedia Commons

Volim Angelicov prikaz skidanja s križa, ali Posljednji sud je možda još čudesnija kompozicija. Umjetnik je u nju unio puno detalja (na drvenoj ploči), kao npr. užasnutost onih (uključujući klerike) koje demoni odvlače kroz vrata pakla, ali i molitveno, radosno zajedništvo spašenih, koji se grle i drže za ruke, lica obasjanih ljubavlju Božjom. Preporučujem da pogledate djelo izbliza i pažljivo ga proučite.

Iskreno, promatrati lica onih koji silaze u ponor znači doista osjetiti teror pred tom mogućnošću. Neki se čine kao da pokušavaju zaštititi oči, neki žvaču svoje ruke i figure, ostali pak pritišću dlanove o uši, nadajući se da će utišati buku cviljenja mučenih. Neke vuku, a neki pak izgledaju kao da klize u svoju propast. Sve je to panično kajanje. Ako u ikome od njih postoji tračak nade, uskoro će se ugasiti. Zauvijek. I oni to znaju.

Fra Angelico je sve to prikazao jer je bio vođen Duhom Svetim.

Sliku ispod ovog teksta, koja je dio slike “Skidanje s križa”, neki smatraju autoportretom. Drugi pak vjeruju da je to fra Angelicov prijatelj, ranije spomenut arhitekt Michelozzo.

Fra Angelico, Public domain, via Wikimedia Commons

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Dubravka Sertić

Članak je izvorno objavljena na portalu The Catholic Thing. Preveden je i objavljen uz dopuštenje Uredništva. Sva prava pridržana.


Pogledajte još neka umjetnička djela fra Angelica!