Riječ je o jednome od najvrjednijih sakralnih spomenika na prostoru Vojvodine, a o čijoj se povijesnoj važnosti vrlo malo zna. Ključ obnovljenog samostana dugogodišnjem čuvaru fra Josipu Špeharu, koji za bački samostan brine dulje od trideset godina, predao je šef delegacije EU u Srbiji Sem Fabrizi, istaknuvši kako će se, “prepoznajući prošlost i gradeći sadašnjost, uspjeti izgraditi budućnost”.

“EU obilježila je 2018. kao godinu kulturnog nasljeđa i tijekom te godine mi smo udahnuli novi život i tvrđavi u Baču, a Bač je dobio nagradu za kulturno nasljeđe“, kazao je Fabrizi, dok je ministar kulture i informiranja Srbije Vladan Vukosavljević naglasio kako “kulturna i povijesna zbirka samostana pokazuje koliko je tragova utkano u taj objekt i koliko je u njemu simbola povezanosti i različitosti.”

“Multikulturalnost daje posebnost našoj prošlosti, sadašnjosti, a nadam se da će biti i u budućnosti, jer čuvajući kulturne spomenike, čuvaju se i različitosti. Samostan simbolizira obilježje naše države, a to su kulturne različitosti, spojene u jedan isti kulturni izraz”, kazao je srbijanski ministar kulture.

Svoju zahvalnost i zadovoljstvo obnovom samostana i crkve, u čijem dijelu će se nalaziti i trajni arheološki i sakralni postav, izrazio je i provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak rekavši kako je projekt obnove bio zahtjevan, ali je iskrenom suradnjom svih omogućeno da se rekonstrukcija završi. Svečanosti otvorenja samostana prisustvovali su i predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, te židovske i islamske vjerske zajednice.

Franjevački samostan u Baču 2001. godine proslavio je 700. obljetnicu dolaska franjevaca u Bač. Mnogi ni danas ne znaju ništa o ovom gradu, premda je njegova važnost velika kako za povijest Crkve, tako i za povijest onih Hrvata koji su tijekom 16. i 17. stoljeća pod vodstvom franjevaca iselili iz okupirane Bosne i naselili prostore Bačke te formirali dvije skupine Hrvata: Šokce i Bunjevce. Franjevačka crkva najstariji je kulturni spomenik u Subotičkoj biskupiji, a franjevci bačkog samostana osnovali su i franjevački samostan u Vukovaru, Osijeku i Somboru.

Grad Bač smješten je u jugozapadnom dijelu Bačke, na lijevoj obali Dunava, na rijeci Mostongi i po njegovom imenu je i čitava pokrajina između Dunava i Tise dobila ime Bačka.[1] Različiti nalazi pokazuju da je njegova povijest počela u brončano doba[2] i potvrđuju da je ovaj kraj bio naseljen još u prapovijesti.  Iskopine i tragovi iz rimskog doba govore da je Bač bio i rimska utvrda koja je služila kao i Ilok, Šarengrad i Erdut za obranu od susjednog barbarskog naroda Jazika ili Sarmata koji su već u posljednjem stoljeću prije Krista prodrli  prema donjem Dunavu te s drugim barbarskim narodima ugrožavali granice Rimskog Carstva. U 4. stoljeću Rimljani su reorganiziravši državu pojačali obranu od vanjskih neprijatelja te su na Dunavu uz Gote protjerali i Sarmate. Do potresa cijele Europe dolazi zbog velike seobe naroda za čiji se početak uzima 375. godina, a započela je prodiranjem Huna. U svojim pohodima  koje su poduzimali s prostora Panonije, Huni su prodrli i do Francuske. Nakon smrti kralja Atile 453. godine, Huni potpuno gube prevlast nad osvojenim područjima i njihovo se carstvo raspada. Prostore Panonije  naseljavaju Gepidi i na tom području osnivaju svoju državu. U 6. stoljeću na panonski prostor  naselili su se Slaveni i Avari. U početku su Avari pomogli Bizantu u obrani granica na sjeveru što je zaustavilo napade Slavena koji su provaljivali i ugrožavali granice Bizanta.

Za vrijeme cara Justinijana I. (527.-565.), jačanjem Istočnog Rimskog Carstva započela je obnova gradova koji su opustošeni u silnim seobama naroda. Iz perioda njegove vladavine potječu prve vijesti o gradu Baču, točnije o Bačkoj biskupiji. Car Justinijan 535. godine u pismu “Novella Constit XI.” , metropolitu Katelijanu u Justinijani prvoj[3], podlaže metropoliji dio Panonije secunde sa svojom biskupijom koja je imala sjedište u Baču.[4] Iz pisma je  vidljivo da je biskupija u Baču već postojala, a da ju je car samo pripojio svojoj metropoliji.

Na pitanje kada je osnovana biskupija sa sjedištem u Baču odgovara Danijel Farlatti u svojem djelu “Illyrici sacri”. Farlatti raspravlja o imenu i položaju grada: “Ovdje sada moramo istražiti gdje se nalazi taj grad Barč (odnosno Bač), koji je dobio novo biskupijsko sjedište i čiji ćeš naziv i položaj uzalud tražiti kako kod starijih tako i kod mlađih geografa.” [5] Farlatti zaključuje: “Smatram da je Bathia onaj grad koji Justinijan naziva Bač, a Sabor salonitanske crkve Barč. Taj grad leži na istočnoj obali Dunava na ušću Drave u Dunav.” [6] Dakle, Bačku biskupiju osnovao je nadbiskup Salone Honorije II. (528. – 547.), po odredbama Drugog pokrajinskog sabora salonitanske biskupije. Osnivanje biskupije imalo je razloge u velikoj udaljenosti prostora Panonije od Dalmacije, zbog koje je postojala opasnost da se zapostavi “ponovno rođen narod”[7]. Osnivanje biskupije potvrđuje bitnu činjenicu, a ta je da su na prostoru Panonije kršćani živjeli već u 6. stoljeću. Bačku biskupiju koju je osnovao  Honorije  II., svojoj metropoliji kasnije  je  podvrgao car Justinijan 535. godine, kao  što je već navedeno.

O sudbini Bača nakon vladavine cara Justinijana postoje samo oskudni izvori. U Salzburškom ljetopisu za 873. godinu stoji samo podatak da se na području Bačke nalaze Slaveni, Avari i ostaci plemena Huna. Na područje Panonije, a tako i Bačke, 895. godine dolaze Ugari pod vodstvom Arpada te živeći u okruženju kršćana primaju kršćanstvo. Oni su došavši na panonske prostore uz Avare zatekli i Slavene koji su uz ostalo utjecali i na njihov jezik i običaje. Primivši kršćanstvo, vođa Ugara, Geza, dao je krstiti svoga sina Vajka koji je dobio ime Stjepan.  Stjepan je 1000. godine okrunjen za ugarskog kralja i za njegove vladavine Bač je postao županijski i kraljevski grad.[8] U periodu vladavine dinastije Arpadovića Bač postaje i važno crkveno sjedište. U ispravi o osnivanju Zagrebačke biskupije 1094. godine, spominje se na prvom mjestu ime bačkog nadbiskupa Fabijana, što svjedoči o postojanju Bačke nadbiskupije. Prema mađarskom povjesničaru G. Fejeru, kralj Ladislav je Bačku biskupiju uzdigao na rang nadbiskupije. Bačka crkvena pokrajina ujedinjena je 1135. godine s Kaločkom crkvenom pokrajinom.

Mnogi iz kuće Arpadovića boravili su u Baču koji se već razvio u značajan grad. Provala Tatara 1241. godine opustošila je grad, ali se on ubrzo oporavio. U Baču se 1274. godine spominje kraljevsko imanje, a vojvoda Stjepan, sin Bele IV., proglasio je 1267. godine Bač svojim gradom. Nakon ubojstva Ladislava IV. 1290. godine, na hrvatsko-ugarsko prijestolje došao je Andrija III. koji je za svoje vladavine posjetio i Bač. Posljednji kralj dinastije Arpadovića, Andrija III., umro je 14. siječnja 1301. godine.

Razdoblje od 10. do 14. stoljeća bilo je poznato po hodočašćima u Svetu zemlju, a među hodočasnicima bili su i ratnici križari koji su odlazili u križarske ratove. Srednjovjekovni redovi su kao djelo milosrđa imali zadatak da prime putnike na konak. Prihvaćanje hodočasnika činili su i samostani koji su bili na putu k Svetoj zemlji i oni u Svetoj zemlji. Osim templara i ivanovaca taj zadatak vršili su i drugi  redovi. Srednjovjekovni red imenom Regularni kanonici svetog Groba Jeruzalemskog imao je također i tu ulogu. Red svetog Groba nastao je u Jeruzalemu, nakon što su ga križari u prvom križarskom ratu 1099. godine osvojili i osnovali Jeruzalemsko ili Latinsko Kraljevstvo. Kralj Gotfrid de Bouillon[9]  uredio je Isusov grob i nad njim obnovio starokršćansku baziliku. Postavio je skupinu svećenika da se brinu za sv. Grob, a oni su se 1114. godine organizirali u zajednicu pod nazivom “Canonici regulares custodes sanctissimi Sepulchri Hierosolymitani” [10]. Oni su bili podvrgnuti jeruzalemskom patrijarhu a upravljao im je generalni prior nazvan jeruzalemski prior. Po časti su bili odmah iza biskupa i katedralnih kanonika. Padom Jeruzalema 1187. godine i padom posljednjeg kršćanskog uporišta Akre 1291. godine, regularni kanonici sele u Europu. Jeruzalemski patrijarh preselio je u Rim odakle je upravljao redom, a generalni prior svoju upravu je preselio u Perugiu. Regularni kanonici sv. Groba raširili su se po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Ugarskoj, a također i Hrvatskoj.[11] Isti ti redovnici imali su svoju prepozituru i u Baču. Oni su kao i drugi redovi osnovani u doba križarskih ratova na svom odjelu imali križ te su zato dobili naziv “cruciferi” što se prevodi riječju “križnici” kako bi se razlikovalo od križara koji su bili ratnici u križarskim ratovima.

Bački župan, palatin[17] Mogh, darovao je redu mnogo plodne zemlje[18]. U kronici se spominju samo dva bačka župana Mogha: prvi od 1188. do 1193. , drugi od 1198. do 1199. godine što potvrđuje da je crkva sagrađena u 12. stoljeću.  Crkva je sagrađena između 1169. i 1188. godine u romaničkom stilu čemu svjedoče romanička apsida i zvonik crkve. Slijepi lukovi arkade na vanjskoj strani apside čest su motiv i na romaničkim crkvama u Francuskoj, Austriji i Bavarskoj. Značajka romanike je i način slaganja redova opeke i kamena: svijetlo – tamno. Potpunim gubitkom Svete Zemlje padom tvrđave Akre gubi se smisao postojanja redova koji su nastali u Svetoj Zemlji te bili vezani uz nju te 1300. godine samostan i crkvu u Baču preuzimaju  franjevci konventualne struje koji su pripadali Ugarskoj provinciji sv. Marije.[19] Samostan i crkvu franjevcima je darovao Karlo I. Robert (1301. – 1342.) [20], prvi hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Anjou.

Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”

Prema Vatikanskom kodeksu iz  1344. godine  koji navodi povjesničar reda Luka Wadding u devetom svesku Anala Reda, u Ugarskoj provinciji bilo je osam kustodija[21]. Na trećem mjestu je Srijemska kustodija u kojoj je bilo 10 samostana, a na prvom mjestu stoji Bač (Bachinum). Bač bi prema tome, ali i zbog činjenice da je značajan i kao sjedište nadbiskupa mogao biti i sjedište kustodije.[22] Početkom 14. stoljeća franjevci obnavljaju crkvu i samostan koje su opustošili Tatari 1241. godine. Obnovu je pomogla kraljica Elizabeta Ugarska, a završena je oko 1370. godine. U 14. stoljeću u arhitekturi zapada prevladava gotički stil koji se pojavio na prostoru Francuske u 12. stoljeću te potisnuo romaniku. U doba obnove samostana i crkve u Baču, gotika se već proširila u Europi, tako da je i crkva u Baču obnovljena u gotičkom stilu. Strop crkve napravljen je od klesanog kamena, a crkva je oslikana freskama. Romanička bifora vjerojatno je tada dobila šiljasti luk, a potpornjaci zvonika prigrađeni su također za vrijeme obnove. Život i djelovanje franjevaca u Baču  od njihovog dolaska 1300. godine, pa sve do Mohačke bitke je nepoznat jer su Turci nakon bitke 1526. godine opljačkali i spalili samostan, te su zapisi nestali. Prema općim podacima o djelovanju franjevaca na ovim područjima, zna se da su živjeli samostanskim životom, da nisu bili župnici i da su se borili protiv krivovjerja.[23] Bački samostan pripadao je do prve polovice 15. stoljeća konventualnoj struji, a utjecajem sv. Jakova Markijskog i sv. Ivana Kapistrana prišao je opservantskoj struji.

Svetog Ivana Kapistranskog u Bačko-kaločku nadbiskupiju pozvao je nadbiskup Rafael Herceg kako bi ga potaknuo na borbu protiv Turaka. Janko Hunyadi, poznati vojskovođa u borbama protiv Turaka, sakupljajući vojsku u bačkoj županiji sastao se u Baču s Ivanom Kapistranskim.[26] U Baču je 1456. godine održan zbor križarskih vojskovođa i te iste godine Turci su u bitci kod Beograda bili poraženi od kršćanske vojske. Ivan Kapistranski i Janko Hunyadi, slavni vojskovođe u toj bitci, umrli su iste 1456. godine.

Turci su 1521. godine zauzeli Beograd, glavnu obrambenu točku Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, a potpuni raspad obrane započeo je padom Knina 1522. godine, a zatim padom Skradina, Ostrovice i Sinja. Godine 1526. osvojen je Osijek, a samim tim i Srijem i istočna Slavonija. Bačko-kaločkim nadbiskupom imenovan je iločki franjevac Pavao Tomori koji je u red ušao kao vrstan vojnik i časnik. Kralj Ljudevit II. imenovao je Pavla Tomorija i vojskovođom kraljevske vojske te se on sa svojom vojskom od 20.000 vojnika i ostalim ugarskim plemićima 29. kolovoza 1526. godine kod Mohača suprotstavio Turcima. Hrvatsko-ugarska vojska doživjela je katastrofalan poraz. Pavao Tomori je poginuo, a kralj Ljudevit se prilikom bijega utopio u močvari, te je država ostala bez kralja. Porazom na Mohačkom polju, prestala je postojati Hrvatsko-ugarska država.

Pobjedom Turaka kod Mohača započeo je prodor na zapad. Sultan je 1529. godine opsjeo Beč ali ga nije osvojio. Ponašajući se kao pobjednik na pregovorima o primirju 1533. godine, nametnuo je Ferdinandu Austrijskom titulu “sin sultana”.  Nakon osvajanja Budima 1541. godine, Sulejman je na povratku prošao i kroz Bač gdje je osvojio tvrđavu i opustošio grad. Bačka županija uključena je u Budimski pašaluk, umjesto županije formiran je Segedinski sandžak, a sam grad je bio središte Bačke nahije kojoj je pripadalo oko 70 sela. Sudbina bačkih franjevaca nije poznata tj. ne zna se da li su poginuli u tijeku borbe ili su se sklonili u okolne šume. Turski putopisac Evlija Čelebi u opisu grada Bača 1665. godine, piše o sudbini franjevačkog samostana i crkve: ” … Od svih najveća je stara džamija, koja je prije toga bila jedna velika crkva, pa ju je poslije zauzeća Sulejman-han pretvorio u džamiju. U dužinu ima 40 koraka, a širina joj ukupno iznosi 30 koraka. Nekadašnji zvonik sada joj služi za munare s kojeg se islamski narod poziva na molitvu. Đulav ovog minareta na vrhu visoke kule sliči na đulav carigradskih bostandžija. Uz to je đulav majstorski olovom pokriven. Sve ostale islamske bogomolje su mesdžidi. Kad je Sulejman-han opljačkao ovaj grad Bač, u ovu džamiju, koja je tada bila crkva, mnogo se tisuća nevjernika zatvorilo s blagom i čeljadi i tu se sedam dana vodila krvava borba. Mnogo je islamskih gazija tu ispilo čašu smrt. Najposlije, osmog dana, osvojena je ova džamija i tad su gazije zarobile mnogo tisuća zarobljenika i na tisuće kesa milijuna blaga. Tolikim tisućama zarobljenika islamska se vojska zasitila…” [27]

Mihrab i kurna | Foto: Miodrag Vojvodić

Opis putopisca ne može se u potpunosti prihvatiti jer nekoliko tisuća ljudi fizički nije moglo stati u samostan. To da je samostan pretvoren u džamiju potvrđuju i danas vidljivi ostaci u crkvi: mihrab[28] i kurna[29] koja se nalazi na ulazu u crkvu. Podatak da je crkva pretvorena u džamiju bitan je jer pokazuje da za vrijeme turske vladavine franjevci nisu boravili u samostanu i da u crkvi nisu vršeni katolički obredi. Iako nisu imali svoju crkvu i samostan, franjevci su i dalje brinuli za vjernike. Zahvaljujući fra Anđelu Zvizdoviću, franjevci su od sultana dobili dozvolu[30] da i dalje slobodno djeluju na prostorima pod turskom upravom, te su bili jedini svećenici za vrijeme Turaka.

Franjevci Bosne Srebrene su za vrijeme turskog vladanja na prostoru Bačke,  od 1526. do 1686. godine, neprekidno brinuli za vjerski život, kao što su brinuli i za prostore Slavonije i Srijema o čemu postoje brojnija svjedočanstva. Njima pripada velika zasluga za očuvanje katoličke vjere  na prostorima koje su Turci zauzeli u svojim osvajanjima, a također i zasluga za veliku brigu o hrvatskom narodu čiji su identitet unatoč teškim prilikama  uspjeli očuvati.

Neuspjelim pokušajem sultana da još jednom pokuša osvojiti Beč 1683. godine, započelo je postupno oslobađanje od Turaka. Nakon poraza pod Bečom, Habsburška Monarhija, Mletačka republika i Poljska sklopile su protuturski savez nazvan Sveta liga. Austrijska vojska oslobađala je velike prostore Ugarske i do 1686. godine konačno potisnula Turke iz Ugarske. U svojem povlačenju, Turci su uništavali i palili gradove kroz koje su prolazili, pa je tako stradao i Bač. Franjevački samostan bio je također dosta oštećen. Zbog nemira na granici s Turskom, bečki dvor je ustrojio Vojnu krajinu u čije prostore je spadao i Bač. Po povlačenju Turaka, Bačku je osvojio knez Maksimilijan Bavarski. Nakon oslobođenja Bačke, bečki dvor je rješenjem 31. kolovoza 1687. godine dopustio da se katoličke obitelji koje su u Turskoj nasele na prostor Bačke. Započelo je veliko naseljavanje na područje Segedina, Baje, Subotice, Bača…

S vjernicima iz Turske, u Bač su doselili i franjevci iz Gradovrha 1688. godine.[36] Franjevački samostan u Gradovrhu sagrađen je 1541. godine, i to uz već postojeću crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Samostan je postao vrlo poznat, jer se u njemu nalazila čudesna slika Majke Božje koju su franjevci spasili iz porušenog zvorničkog samostana. Slika je čudesna zato što je jedan Turčin zabio koplje u sliku, a iz nje je potekla krv koja se više nije mogla ukloniti. Kad su je franjevci smjestili u svoju crkvu u Gradovrhu, samostan je postao veliko proštenište, pa su zato Turci franjevcima davali velike namete koje nisu mogli platiti.

Franjevci iz Gradovrha odlučili napustiti Bosnu i s vjernicima doseliti u Bač [38], a sa sobom su ponijeli i čudotvornu sliku Majke Božje.[39] U Bač su franjevci iz Gradovrškog samostana doselili 1688. godine, i to dva svećenika i jedan časni brat.[40] Dolaskom u Bač, preuredili su crkvu koju su Turci pretvorili u džamiju, a na mjestu starog samostana, podigli su zapadno krilo,[41] te samostan nazvali: “Samostan Gradovar Blažene Djevice Marije od milosti”. Franjevci su već 1689. godine osnovali župu u Baču koja je bila prva župa Bačko-kaločke nadbiskupije.[42] Od 1699. godine Bač dobiva status samostana i u njemu se već 24. studenog 1700. godine održava prva provincijalna kongregacija provincije Bosne Srebrene[43] u kojoj se nalazio do 1757. godine kad je priključen novoosnovanoj provinciji sv. Ivana Kapistranskog koja je obuhvaćala Slavoniju, Srijem i Ugarsku.  Na toj kongregaciji potiče se da četiri novicijata i filozofski studiji u Šibeniku i Budimu i dalje nastave svoje djelovanje. U ta četiri novicijata ubrajao se  i samostan svete Marije u Baču.[44]

Formiranje Vojne krajine, koja je bila izravno pod upravom bečkog dvora, dovelo je do jačanja dvora, ali i do velikog nezadovoljstva staleža i sabora. Zbog tog nezadovoljstva dolazi do velike pobune čiji je vođa bio Franjo Rakoczi. Pobuna je započela 1703. godine, a cilj joj je bio osloboditi Ugarsku od austrijske vlasti, odnosno prevlasti bečkog dvora. U pobuni je stradao i bački samostan koji su gradovrški  franjevci nakon dolaska obnovili. Gvardijan fra Antun Oršić na vrijeme je spasio dio sakristijskog namještaja prebacivši ga dijelom u Petrovaradin i dijelom u Vukovar.[45] Bački franjevci su za vrijeme pobune od 1703. do 1711. godine bili u Vukovaru, gdje je već postojala kapelanija koja je bila pod upravom Bača.  Pisac bačke kronike piše da su se “braća zajedno s narodom iz Bača skrivala po okolnim šumama, sve dok nije prestala buna, kad su se s narodom vratili u Bač.“[47]Franjevci koji su otišli u Vukovar, promijenili su dotadašnji naziv “Gradovrški samostan u Baču” u “Bački samostan sv. Marije u Vukovaru”. Sklapanjem mira 11. svibnja 1711. godine u Szatmaru, prestaje opasnost od pobunjenika, pa gvardijan bačkog samostana u Vukovaru fra Marko Dragojević, započinje obnovu crkve i samostana u Baču.

Izgradnjom zapadnog trakta, koja je izvršena za gvardijanata fra Andrije Šibenčanina, uprava provincije Bosne Srebrene je dozvolila da se bački franjevci konačno presele iz Vukovara u Bač, što se dogodilo u jesen 1715. godine.[48] Povratkom franjevaca u Bač, ponovno je osnovan novicijat koji je trajao od 1716. do 1728. godine. Novicijat je prekinut zbog izgradnje istočnog i južnog samostanskog trakta koja je započela je 12. travnja 1734. godine blagoslovom temelja. Iste godine sazidani su vanjski zidovi i postavljen je krov, a 1735. godine postavljeni su zidovi i napravljene su bolte[49]. Do 1741. godine, gvardijan fra Bonaventura Mihaljević dovršio je uređivanje samostana.  Zapadni trakt koji je bio napravljen od slabog materijala, srušen je 1759. godine i započeta je ponovna izgradnja koja je trajala do 1768. godine. Obnova samostanske crkve započeta je 1765. godine. Crkva je produžena izgradnjom kora, a sa sjeverne strane crkve izgrađene su tri kapele: kapela u čast Blažene Djevice Marije, kapela Svetog Antuna i kapela Svetog Franje. U crkvi su izgrađene nove kripte i popločen je pod. U Bač je ponovno vraćen novicijat 1748. godine, a trajao je sve do 1784. godine. U bačkom samostanu nalazilo se i filozofsko učilište od 1731. do 1733. godine.

Za vrijeme rata protiv Turaka koji je vodio car Josip II. od 1787. do 1789. godine, bački samostan je pretvoren u vojnu bolnicu. Novicijat je 1795. godine ponovno vraćen u Bač, a na provincijalnom zboru u Budimu 1839. godine ponovno je ukinut. Na istom zboru, u Bač je premješteno filozofsko učilište koje se dotada nalazilo u Baji. Učilište je 1842. godine prebačeno u Vukovar, a u Bač je vraćen novicijat koji ostaje do 1875. godine.  Samostan je u provinciji sv. Ivana Kapistrana ostao sve do 1923. godine kad je pripojen tada mladoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, osnovanoj 1900. godine. Samostan i crkva bili su u dosta lošem stanju, pa je 1936. godine uslijedila temeljita obnova. Crkva je za gvardijanata fra Radoslava Kujundžića popravljena, okrečena i ukrašena i njezin sadašnji izgled otada nije mijenjan. U novoj provinciji, u Baču je ponovno osnovan novicijat koji je trajao od 1949. do 1950. godine. Veliki događaj za cijelu Bačku bio je osnivanje samostalne biskupije. Apostolska administratura u Bačkoj utemeljena 10. veljače 1923. godine, uzdignuta je na rang biskupije. Dana 25. siječnja 1968. godine papa Pavao VI. je bulom “Praeclarissima Pauli…” utemeljio Subotičku biskupiju sa sjedištem u Subotici i katedralom sv. Terezije Avilske, a Bač je postao sjedište Bačkog arhiprezbiterata i Bačkog dekanata.

Franjevačka crkva u Baču najstariji je i najvredniji spomenik srednjega vijeka u Subotičkoj biskupiji. Prema samostanskoj kronici crkva je izgrađena između 1169. i 1188. godine, a gradio ju je srednjovjekovni red imenom Regularni kanonici svetog Groba Jeruzalemskog. [57] Crkva je dakle građena u periodu romanike koja je bila prvo jedinstveno stilsko razdoblje u umjetnosti, a trajala je između 10. i 12. stoljeća. Ostaci te najstarije crkve su zvonik i apsida.

Zvonik  ima četverokutan oblik, zidan je opekom. U obnovi u 14. stoljeću dograđen mu je mali kontraforni sustav. Romaničke bifore nalaze se na sve četiri strane zvonika. Iznad bifora su okulusi, također sa sve četiri strane. Na zvoniku se nalaze i vrata koja su zazidana, a vjerojatno su, budući da su u visini samostanskih prozora, nekad služila za ulaz u samostan koji se prije nalazio sa sjeverne strane crkve. Pokriven je olovnim krovom u obliku prizme, na kojem se nalazi pozlaćena kugla sa željeznim križem. Zvonik je visok 45 m.

Peterokutna apsida je građena od kamena i opeke i to u kombinaciji redova svijetlo-tamno, što je tipični način gradnje u romanici. Prozori na apsidi su zazidani u baroknoj obnovi u 18. stoljeću. Ono što potvrđuje da je apsida građena u romanici jesu i vijenci slijepih arkada koje su grupirane u skupinama od po četiri, a ukupno ih ima 16. Takve slijepe arkade nalaze se i na mnogim romaničkim crkvama u Europi.[58]

Foto: Miodrag Vojvodić

Samostanska crkva je dvobrodna građevina, longitudinalnog tlocrta s  križno-rebrastim svodom napravljenim u obnovi u 14. stoljeću. Smještena je u smjeru istok-zapad. Crkva je dugačka 42 m, široka 14 m, a lađa je visoka 10 m. Uz sjevernu stranu crkve, barokizacijom u 18. stoljeću, dograđene su tri pokrajnje kapele. U tom razdoblju su i u drugim franjevačkim crkvama u ovim krajevima crkvenom brodu prigrađivane kapele kako bi se povećao crkveni prostor, ali i iz pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i drugim svecima zagovornicima protiv različitih bolesti, a osobito protiv kuge[59]. Te pokrajnje kapele služile su kao pomoćni oltari, a danas su spojene pod jedno krovište i čine usporedni crkveni brod. Kapele su posvećene sv. Antunu Padovanskom, sv. Vendelinu i Srcu Isusovu i sv. Franji. U toj istoj obnovi, sakristija koja se do tada nalazila sa sjeverne strane crkve je srušena, na sjevernom zidu je tada napravljen prozor. Crkva je u obnovi u 18. stoljeću dobila kor, a iznad kora je napravljen bačvasti svod.

Pročelje crkve također je barokno. Na ulazu je nadstrešnica koja stoji na četiri stupa. Ulazna vrata su dvokrilna, visine 350 cm  a širine 170 cm, napravljena od drveta. Iznad ulaza napravljen je prozor koji osvjetljava kor. Iznad prozora nalazi se niša u kojoj je kip sv. Marije. Na pročelju se nalazi željezni križ.

Svetište crkve dugo je 11 m, a široko 7 m. Glavni oltar postavljen je 1846. godine, a posvećen je Uznesenju BDM. Napravljen je od gipsanog drveta. Oltar je trodijelni: u  sredini se nalazi slika Marijina uznesenja nad kojom je napravljen baldahin. Sa strane su napravljene niše u kojima se nalaze: s lijeve strane kip sv. Josipa, a s desne strane kip sv. Franje. Kipovi su visoki 110 cm. Oltarna menza je zidana, a na njoj se nalazi svetohranište. Pokraj svetohraništa, s obje strane, nalazi se kip anđela adoranta[60], a na svetohraništu se nalazi križ iz 18. stoljeća. Na oltaru je smještena i  atika koja predočuje Presveto Trojstvo.

Propovjedaonica  je postavljena 1770. godine na južnom zidu crkve. Napravljena je od drveta i iste godine je obojena i pozlaćena. Ima četverokutni oblik, a na svakom kutu se nalazi evanđelist. Na kapi propovjedaonice nalazi se kip Dobroga Pastira. Propovjedaonica sadrži i tipični motiv franjevačkih baroknih crkava, a to je ruka s križem.

Crkva u Baču je 1765. godine dobila kriptu koja je napravljena ispod svetišta. Izgradnjom kripti, svetište je podignuto za 4 stope [61]. Ispod kora su sahranjeni srijemski vojvoda Đuro Pejačević, dobročinitelj samostana Ivan Kostić i Ivan Kulundžić.[62] Na prostoru današnjeg samostana, iskapanjem su pronađene ljudske kosti što potvrđuje da je na tom prostoru prije postojalo groblje. U crkvi su vidljivi ostaci džamije, a to su mihrab koji se nalazi na južnom zidu crkve, a napravljen je od stalaktitički redanog rezanog kamenja i kamena posuda za vodu, kurna, koja se nalazi na ulazu u crkvu, također na  južnom zidu, i danas služi kao škropionica.

Orgulje su postavljene 1827. godine, a postavili su ih graditelji orgulja iz Baje. Smještene su u dva velika kućišta i jednom manjem koje se nalazi na ogradi. Orgulje su mehaničke, s dva manuala i pedalom. Imaju 16 registara i 846 svirala. Više puta su izvršene popravke.

Franjevački samostan u Baču tipični je primjer franjevačkog samostana baroknog vremena. Građen je u 18. stoljeću, s južne strane od crkve. Samostan je dvokatni i ima četiri krila od kojih je ono krilo uz crkvu samo prostrani hodnik i na prizemlju i na katu. Samostanski hodnici su vrlo široki i nadsvođeni su križnim svodovima, osim zapadnog hodnika na katu koji ima bačvasti svod.  U bočnim zidovima, hodnici imaju polukružne niše s četverokutnim prozorima koji gledaju na klaustar. Sjeverni hodnik umjesto četverokutnih prozora, na katu ima niz od 6 arkada. Klaustar samostana je vrlo velik: istočni zid je dug 28,83 m, zapadni 21,42 m, sjeverni 21,95 m, a južni 22,20 m. U klaustru se nalazi  bunar zaštićen drvenom ogradom i pokriven limenim krovom. Na zapadnom zidu smješten je sat.

Zidni sat na zapadnom zidu klaustra nakon izrade satne ploče, te konzervacije i restauracije satnog mehanizma dobio je stari izgled. Dio posla obnove obavili su konzervatori Vladimir Petrović i Branislav Milićević, dok je g. Lajoš Lukači koji vodi brigu i o poznatom Petrovaradinskom satu, vratio satni mehanizam iz 18. stoljeća u radno stanje. | Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”

Blagovaonica je smještena u južnom krilu. Na ulazu u blagovaonicu  stoje dvokrilna drvena vrata smještena u kameni portal, na kojem se nalazi natpis “Refectorium 1879.”. Godina 1879. je godina kad je blagovaonica vjerojatno obnavljana, a ispod te godine stoji 1736. godina, kad je dovršena gradnja južnog krila. Blagovaonica je duga 18 m, a široka 6,10  m. Nadsvođena je s 5 bačvastih bolti i ima pet prozora.

Samostan posjeduje i veću zbirku baroknih slika i skulptura iz 18. stoljeća. U samostanskoj knjižnici nalaze se djela napisana u razdoblju od 15. do 20. stoljeća.

Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: europa.rs
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: Muzejska jedinica “Vekovi Bača”
Foto: europa.rs
Foto: Pokrajinska vlada
Foto: europa.rs
Foto: Pokrajinska vlada

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

[1] A. Sekulić, Drevni Bač, Split 1978., str. 15.

[2] U Budimpešti u Mađarskom narodnom muzeju čuva se mač iz brončanog doba koje je trajalo od 3. tis. pr. Kr. do 2. tis pr. Kr.

[3] Justiniana Prima – današnje Skopje.

[4] Corpus iuris civilis, Vol 3., Novella imperatoris Justiniani, De privilegis archiepiscopi Primae Justinianae:  …et pars secundae Pannoniae, quae in Bacensi est civitate…

[5] Daniele Farlato, Illyrici sacri, Tomus secundus, Venetiis MDCCIII: Hic nobis investigandum est,ubinam locorum fuerit civitas illa Barcensis, quae novam episcopalem sedem excepit, cujui  vocabulum, ac positionem apud Geographos seu veteris, seu recentiores frustra quaefieris.

[6] Isto: Bathiam seu Bathiensem fuisse censeo, quam Justinianum Bacensem, Acta Concilii Salonitani Barcensem vocat. Haec imposita est ripae Orientali Danubianae ad confluentes Dravi…

[7] Pojam “ponovno rođen narod” koji koristi zadarski biskup Andrija, a kojeg Farlati citira, podrazumijeva kršćane tj. one koji su ponovno rođeni, koji su kršteni. Usp. Iv 3.

[8] A. Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb 1994. str. 36

[9] Gottfried de Bouillon bio je jedan od vođa u prvom križarskom ratu. Preuzeo je vlast u osnovanoj Jeruzalemskoj upravi, odnosno Jeruzalemskom kraljevstvu koje su križari osnovali oslobodivši Jeruzalem 1099. godine. Bio je također i upravitelj Svetog Groba.

[10] L. Dobronić, Regularni kanonici sv. Groba jeruzalemskog u Hrvatskoj, Zagreb 1984., str. 4.

[11] Isto, str. 6.

[12]  Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano: Bacsini sunt…templariorum canonicorum s. Sepulchri vulgo cruciferi canonici…fuit Bacsini etiam praepositura eorundem canonicorum.

[13] Od Gradovrha do Bača, Radovi sa Znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice preseljenja franjevaca i puka iz Gradovrha u Bač održanog u Baču 1. listopada 1987. , L. Dobrnić, Srednjovjekovni redovi i crkva u Baču, str. 52.

[14] Pridjev templarii u kronici stoji u genitivu množine – templariorum; u nominativu jednine glasi templarius, 3.

[15] Riječ preceptor dolazi od latinske riječi praeceptor što u prijevodu znači zapovijednik. Na čelu preceptorata, teritorijalne jedinice u templarskom redu, bio je preceptor tj. zapovijednik.

[16] Upravitelj, poglavar samostana; starješina kanonika.

[17] Najveći državni dostojanstvenik u Mađarskoj.

[18] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano: …fertur aedificatum est a quodam palatino cognomento Mogh fundatum…

[19] A. Sekulić, Drevni Bač, Split 1978., str. 39.

[20] Isto, str. 35.

[21] Kustodija je područje odijeljeno ili udaljeno od provincije. Nekad se provincija dijelila na kustodije.

[22] Isto, str. 43.

[23] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica, 1985. , str. 46.

[24] M. Grujić, Jedan papski inkvizitor 15. veka u Vojvodini, Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu, Sremski Karlovci 1932., str. 438.

[25] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 47.

[26] A. Sekulić, Hrvatski Bački mjestopisi, Zagreb 1994., str. 40.

[27] Glasnik  istoriskog društva u Novom Sadu,  Iz putovanja Evlije Čelebije, Sremski Karlovci 1932., str. 82.

[28] Oltar u džamiji koji je smješten u pravcu Meke i za vrijeme molitve, vjernici su okrenuti prema njemu.

[29] Kamena posuda za vodu.

[30] Dozvola koju su franjevci dobili od sultana Mehmeda II. Osvajača zove se ahd-nama. Zahvaljujući ahd-nami, franjevci su bili jedini svećenici u Bosni koji su vodili brigu o katoličkom stanovništvu.

[31] A. Sekulić, Hrvatski Bački mjestopisi, Zagreb 1994., str. 42.

[32] B. Bukinac, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici seculus XVI et XVII: Certum est tamen eos prima medietate saeculi XVII, et quidem ante annum 1629., ibidem curam animarum iam exercuisse. Constat hoc ex relatione Fr. Pauli Papić ad S Congregatio de Propaganda Fide. Sequenti anno iam S. Congregatio in suis literis laudat zelum Fr. Pauli, bačiensis parochi in animarum salute procuranda. str. 43.

[33] Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, Zagrabiae 1892.: A di 26 Ottobre, 27 e 28 nella terra Bach in chiesa di Assonta nr. 180., str. 468.

[35] Osječki zbornik, broj II. i III., str. 247. – 249.

[36] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985, str. 53.

[37] M. Barbarić, Bač – crtice za njegovu povijest, Separatni otisak iz Franjevačkog vjesnika, broj 3-6, Beograd 1936.

[38] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 54.

[39] J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, 1. svezak, Sarajevo 1912. str. 252.

[40] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 54.

[41] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano: …tractumque unum ex parte occidens erexerunt, ecclesiam repararunt…

[42] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985. str. 54.

[43] D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968., str. 209.

[44] J. Jelenić, Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne srebreničke, Mostar 1927. , …Conventus S. Mariae Bacs… str. 5.

[45] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 56.

[46] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano, br. 43, str. 29.

[47] Protocolum conventus Bacsiensis f. f. Min. Obs. Provinciae s. Joannis a Capistrano, br.42, str. 30.

[48] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985., str. 59.

[49] Svod s lukovima tj. boltama.

[50] U nadbiskupiji je 1712. godine djelovao samo jedan dijecezanski svećenik.

[51] Župe Baja, Bač, Baćin, Kaloča, Fajsz, Hajos, Miske, Monoštor, Novi Sad, Subotica, Santovo, Szent Benedek, Sonta, Sükösd i Sombor.

[52] Ex caritate.

[53] Titulo institiae.

[54] Protocolum  conventus Bacsiensis  f. f. Min.   Obs.  Provinciae s. Joannis  a  Capistrano, br. 160, str. 55.

[55] Za vrijeme Turaka, franjevci su bili jedini svećenici i dušobrižnici na turskom području.

[57] Vidi str. 8 i 9.

[58] Rioux u Francuskoj, Maria Laach u Austriji.

[59] Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1992. , str. 123.

[60] Adorant – klanjatelj.

[61] Stopa = od 0,25 do 0,34 m.

[62] P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica 1985. str. 87.