U jeku rastresenog doba, u kojem svaki petominutni predah u aktivnosti navodi ljude da posegnu za ekranom i započnu skrolati, klikati, lajkati i svajpati, kakvu bi korist moglo donijeti to da se umjesto toga provede neko vrijeme uronjen u meditativno putovanje kroz remek-djelo davno preminulog talijanskog pjesnika? Fizički gledano, teže je sa sobom nositi svezak od 700 stranica, jer se on ne uklapa tako uredno u stražnji džep kao pametni telefon. No možda je veći izazov intelektualne naravi. Naši su umovi neprestano preopterećeni isječcima informacija, a naši rasponi pažnje sve su manje naviknuti na dugotrajno poniranje u dubine bilo čega. Naša je mašta oslabila, jer maratonsko gledanje serija zamjenjuje čak i najbanalnije čitanje u slobodno vrijeme. U takvom kontekstu, pokušaj čitanja Danteove “Božanstvene komedije” predstavlja velik zahtjev.

Možda bi, za početak, pitanje kojim se treba pozabaviti trebalo biti ne trebamo li čitati Dantea, nego je li u našem sadašnjem kulturnom okruženju uopće korisno okretati se književnosti – ne književnoj lakoj zabavi, nego vrijednoj književnosti, zahtjevnim tekstovima koji razvlače i jačaju naše sposobnosti koncentracije, razumijevanja i vrednovanja svijeta, omogućujući nam da iznova vidimo njegovu ljepotu i njegove strahote. Kakvu nam korist takve knjige donose? Prednosti čitanja su brojne; jedno od temeljnih dobara jest održavanje i vježbanje naše mašte.

Pojam mašte ima dugu i raznoliku povijest. U kolokvijalnoj uporabi pojam „mašta” često se odnosi na bjegove uma u ono što nije dokazivo, opipljivo ili u skladu sa stvarnošću. Kad bi mašta bila samo to, onda bi njezino zapuštanje bilo bezazleno – možda bismo jednostavno bili svjesniji „onoga što jest” nasuprot „onome što nije”. No D. C. Schindler, slijedeći tragove sv. Tome Akvinskoga u Summa theologiae, predlaže drukčije shvaćanje mašte, ono koje ističe maštu prvenstveno kao perceptivnu, a ne inventivnu moć.

Schindler objašnjava da je mašta moć po kojoj se osjetilne informacije koje tijelo prima integriraju u um. Mašta omogućuje dublje prodiranje u stvarnost putem osjetilnih iskustava osobe. U mašti se učvršćuje složeni splet tijela i duše. U eseju pod naslovom „Zašto nam je potreban Paul Claudel” Schindler opisuje maštu kao mjesto „gdje pojmovi zadobivaju tijelo te se tako povezuju osjeti i duhovno značenje; gdje se svijet prima, ali mu se ujedno daje oblik; gdje se s onim što se prima prebiva u strpljivom raspoloženju kontemplacije, a istodobno se bude emocije i gdje se prvi put osjeća poticaj na djelovanje”.

U našem rastresenom dobu osjetilna pronicavost slabi, a kontemplativna raspoloženja postaju rijetka i prolazna. Često smo toliko zaokupljeni ekranima i slušalicama da su čak i najgrublje vještine opažanja osakaćene, nesposobne primiti i najelementarnije podražaje svijeta. Sve se više udaljavamo od „onoga što jest“, a sve se lakše zavaravamo „onim što nije“. Što je u toj odvojenosti od „onoga što jest“ doista na kocki? Ne samo propuštanje zanimljivih pojedinosti svijeta nego, kako sugerira Paul Claudel, i sama vječnost. Claudel je bio pjesnik i veliki Danteov štovatelj, a gotovo cijelo stoljeće prije pojave pametnog telefona jadikovao je nad posustalom maštom svojih suvremenika. U tekstu „Religija i umjetnik: Uvod u pjesmu o Danteu“ Claudel je zapisao: „S jedne strane, naše se površno znanje o svijetu silno povećalo zahvaljujući novim materijalima koje je znanost stavila na raspolaganje svakome od nas; područja interesa umnožila su se, prizivajući sve resurse našega intelektualnog apetita. S druge strane, Bog pripada nepoznatom svijetu, koji je ujedno, kažu, i nespoznatljiv, pa je umovima zaokupljenima drugdje i naviknutima samo na taktilne stvari previše lako taj nepoznati svijet pomiješati s Ništavilom.“

Već je 1921. godine Claudel primijetio da je pučka mašta bila zavedena onim što je lako dostupno, lako probavljivo i brzo shvatljivo. Nebo je tada – a tako je i danas – bilo potisnuto u područje apstrakcija koje nisu imale snagu pobuditi nadu ili želju. Isto vrijedi i danas, primjećuje Caitlin Smith Gilson u svojoj knjizi “Kako je na nebu: neka kršćanska pitanja o naravi raja”, u kojoj razlaže razgranate posljedice ispražnjenog imaginativnog osjećaja za budući svijet. Kada se „otajstvo ostavi bez njege“, piše ona, ono „propada … u nejasnu želju za besmrtnošću“, koja ima sve manju moć pokrenuti naša srca ili našu volju. Kada izgubimo „žarku i usmjerenu želju za nebom“, našu „rajsku čežnju za uskrsnulim životom“, gubimo i povezanost s riječima svetoga Pavla, koji nas u Hebrejima 13,14 podsjeća: „Jer ovdje nemamo trajna grada, koji će ostati, nego tražimo onaj, koji će doći.“ Kada izgubimo sposobnost zamišljanja neba, gubimo i poticaj da ga želimo te da se, u svim svojim svakodnevnim odlukama i razlučivanjima, pokrećemo naprijed na putu prema njemu.

Upravo zato trebamo čitati Dantea Alighierija i njegovu “Božanstvenu komediju”. Da, to je veliko književno djelo majstorskog pjesnika – pjesnika koji, kako tvrdi T. S. Eliot u svom „Govoru o Danteu“, nadmašuje čak i Vergilija u pažnji posvećenoj pjesničkom umijeću i u sposobnosti da „pronađe riječi za neizrecivo, da uhvati one osjećaje koje ljudi jedva da uopće mogu osjetiti, jer za njih nemaju riječi“. No za nas je danas najvažnije to što je Danteova tema u Božanstvenoj komediji osobito prikladan lijek za naš manjak imaginativnog zahvaćanja svijeta koji dolazi.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.