BOŽIĆ I HRVATSKI PJESNICI (3) Tin Ujević: Božić Tin Ujević rođen je u Vrgorcu 1891., a preminuo u Zagrebu 1955. godine. Ostavimo li po strani pučke anegdote i urbane legende o njegovim boemskim danima, Ujević je autor vjerojatno najbogatijeg i najraznovrsnijeg pjesničkog opusa u modernoj hrvatskoj književnosti. Bitno.net Podijeli: Foto: Unsplash Tugo svetih dana, kad se prosipa kao silan slador bijelo snježno inje, kada iz jasala čedo Josipa nudi čudu svijeta bolne oči sinje; pa dok vatra pali našu žarku krvcu, od krvave rijeke što je prolismo kao žižak gori na božićnom drvcu plamen prve vjere što zavolismo, i dok tako snužden u kafanskom kutu glođem crnu sumnju srca ranjena, mutni danak vije neku maglu žutu, dotle znam da zvona, bolna zvona povrh pala čela muža smanjena u tišini sela crno bugare, te da stalnom čamom dona-dona-dona tješe jad ognjišta, mrtve ugare. I ja tada kličem: Bolni Božiću, nemam peći, ali duh naložit ću, sveti oganj i svoju dušu složit ću u zvonku zvučnu slavu Božiću, u česmu pjesama, pjesmu česama; no mrak iz mene biva crn i težak – i crnji i teži – ko mrak oko mene što steže u mreži. Sam na svijetu, a nigdje nikoga. Čeljadi je smiješno moje gnusno – rublje, dokle moje oči posmatraju Boga, dokle moje uho čuje čiste trublje bolje vasione, duha sakritoga; da sklonim glavu, nemam dobra duplja, naokolo svuda nemilosne laži; naokolo srca šuplja i draži bez draži. Putuje se svijetom sudbonosno sam. A sitna djeca ruke pružaju za dragovoljan bakar otkupljenja, dlan na kojem gori crven plam. I kroz osvit tihih Pozdravljenja te će male ruke da nas razoružaju. Nego evo govori mi glas: „Bijela čela koja padate sa gvožđem kletve oko tjemena, što ne kruni krunu, niti klas, okrvavljena srca što se jadate, počekajte koru vremena, svjetliji nam ili čišći čas; optuženici duša potonulih, i čela klonulih, vi oronuli, počekajte Spasiteljski Čas. Ne teku čiste suze uzaludu. S vašeg oka one će da budu bistri sjajni žišci; vas će spasti, vas će spasti, vas će spasti, o Ikonoklasti, vaši vrisci, o popljuvani i ugnjetavani, što kroz zadnju bijedu motrite val u ledu za dubljinu modru dubokomu, spokojnome odru.” Kada će da viknu trube crvene, crvene, – u crvenoj boji, u plamenom tempu – kada će da kriknu mrtvi kameni? Moje ruke dvije su štake drvene, drvene; pružaju se ruke poleta talogu božanskoga poletarca; nečujno se gase zadnji plameni, zadnji ameni na meni. Podijeli:
'U POČETKU BIJAŠE KRALJEVSTVO' ‘In principio erat Regnum’ – prof. Trpimir Vedriš proveo nas je kroz trenutno najvažniju hrvatsku izložbu
RAVNATELJ RENOVABISA Razgovor s vlč. Thomasom Schwartzom: Kakvo je stanje Crkve u Europi na početku pontifikata Lava XIV.