Iako mi je neugodno priznati, do nedavno nisam pročitala nijedno djelo Flannery O’Connor. Znala sam da ju se smatra jednom od velikih katoličkih spisateljica, ali me njezina reputacija nekako strašila. Međutim, kada je ekipa iz Jesuit Media Laba ponudila korizmena predavanja o toj spisateljici, odlučila sam da je krajnje vrijeme da konačno počnem čitati njezina djela.

Nadala sam se da ću jednostavno uživati u njezinim kratkim pričama, i nisam mogla zamisliti kakav će trajan utjecaj imati na moj duhovni i kreativni život.

Flannery O’Connor bila je briljantna američka autorica romana i kratkih priča te esejistica. Rođena je u Georgiji 1925. godine, a njezin se rad često smješta u tradiciju južnjačke gotike. Njezin stil pisanja je sarkastičan, ali pristupačan i izvanredno slojevit. Iako je na njezin život utjecao lupus, koji je uzrokovao njezinu preranu smrt u dobi od 39 godina, nastavila je pisati unatoč fizičkim poteškoćama, a njezino pisanje ostaje uzorom američke fikcije.

U svakoj priči Flannery O’Connor nasilje izvlači likove iz njihova samozadovoljstva, i prisiljava ih da ispitaju tamniju stranu sebe i društva. Njezine priče imale su sličan utjecaj na mene osobno – potaknule su me da razmislim o vlastitoj unutarnjoj tami, o tome kako reagiram na nepravde društva, i kako moj kreativni rad iskreno odražava pali svijet.

Naš je sat započeo pričom „Teško je naći dobrog čovjeka“, koja počinje kao zabavna priča o obitelji koja ide na putovanje automobilom. Baka ne odobrava odredište i jasno pokazuje svoje razočaranje, dok je ostatak obitelji ignorira. Zatekla sam se kako se smijem bogatim opisima likova, klimajući glavom poznatim južnjačkim frazama i uživajući u osjetljivoj obiteljskoj dinamici. Tada se, u jednom šokantnom trenutku iznenađenja, sve promijenilo. Odjednom su u priču uvedeni strah, nasilje, užas, i zbunjujući duhovni razgovori. Pročitala sam knjigu, spustila je tako da joj ne vidim stranice, i sjedila u potpunoj zbunjenosti. Što sam to upravo pročitala?

Naš profesor potaknuo nas je da svaku priču pročitamo dvaput, ali nisam bila sigurna želim li je ponovno pročitati. Međutim, tijekom sljedećeg dana priča me proganjala. Pročitala sam je još jednom, i iznenadila se kad sam otkrila koliko je cijenim. Pisanje Flannery O’Connor briljantno je – njezina upotreba nagovještaja, slika i obrata u radnji bila je izvrsna, a karakterizacija svake osobe u priči navela me je da se osjećam kao da sam ih upoznala. A njezina upotreba nasilja kako bi potaknula razmišljanje o duhovnim pitanjima zaista je ostala u sjećanju njezinih čitatelja (ili barem ove!).

Čitati priču „Teško je naći dobra čovjeka” činilo se kao držanje ogledala kako bih uvidjela prepoznajem li u sebi neugodne predrasude likova. I to se samo produbilo s našim sljedećim odabirom, pričom „Raseljena osoba”. Ona se usredotočuje na obitelj poljskih izbjeglica smještenih na seoskoj farmi nakon Drugoga svjetskog rata, a O’Connor koristi tu polaznu točku kako bi se osvrnula na sustavni rasizam i ksenofobiju svoje kulture. Mnogi aspekti toga djelovali su užasno poznato, a veze s nepravdom i rasizmom našeg sadašnjeg trenutka bilo je teško propustiti.

Na predavanjima smo raspravljali je li ova priča više orijentirana na društveni ili na duhovni komentar i zaključili smo da – ako ozbiljno shvatimo da je sâm Isus bio raseljena osoba – društveni i duhovni elementi bitno su povezani. Ova priča mi je pomogla da prepoznam odnos između užasa u našem svijetu – rata, rasizma i zlostavljanja imigranata – i svoje vlastite odgovornosti kao sljedbenice Krista.

Ove su me priče navele da razmislim ne samo o tami u samoj sebi, već i o tome kako reagiram na nasilje našeg svijeta. Smatram li svaku raseljenu osobu Kristom? Kada se suočimo s nepravdama našeg svijeta s oštrom iskrenošću koju nalazimo u opusu Flannery O’Connor, počinjemo shvaćati svoju očajničku potrebu za ljudima od akcije, za pojedincima koji tamu nazivaju njezinim imenom, i bore se da je prevladaju.

O’Connor u svojim esejima piše da je koristila nasilje kako bi „vratila svoje likove u stvarnost i pripremila ih za njihov trenutak milosti”. Dok sam čitala više njezinih kratkih priča (također smo raspravljali o „Dobrim seoskim ljudima” i „Otkrivenju”), počela sam razmišljati o tome kako se umjetnost može baviti nasiljem i tamom u našem svijetu i dovesti nas sve do trenutka milosti. Dakle, iako je moje promišljanje priča Flannery O’Connor isprva utjecalo na moj duhovni život, ubrzo sam vidjela i domino-učinak koji je imalo i na moj kreativni život. Navelo me da očekujem više iskrenosti od vlastitog pisanja, i snažnije prepoznavanje tame u sebi i u svijetu oko sebe.

Ovo iskreno priznavanje stvarnosti – bez ukrasa i bez fasade – unijelo je veću mjeru gracioznosti u moje kreativne potrage. Bez prepoznavanja tame, svjetlo gubi svoju moć. Flannery O’Connor me naučila da hrabro i iskreno imenovanje nepravde, užasa i tame našeg svijeta može inspirirati druge na razmišljanje i promjenu. I, kao i kod likova u njezinim pričama, ovaj susret s oštrom istinom može nas dovesti do našeg trenutka milosti, i do svijesti o našoj očajničkoj potrebi za Spasiteljem.

Izvor: Busted Halo | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.