Oscar Wilde napisao je nekoliko prvorazrednih drama, na kojima uglavnom počiva njegova književna reputacija te niz uglavnom drugorazrednih pjesama. Hvaljen je, s pravom, i zbog svojih kratkih priča, uglavnom za djecu, od kojih posebno treba spomenuti „Sebični div” i „Duh iz Cantervillea”. Napisao je samo jedan roman, „Slika Doriana Graya”, jedan od najboljih romana napisanih tijekom književnog zlatnog doba koje je Chesterton proslavio u svome djelu „Viktorijansko doba u književnosti”.

Međutim, ironično je da Wildea većina ljudi ne pamti po njegovom književnom opusu, već po skandalu vezanom za njegov privatni život. Nakon što je napustio svoju ženu i dva mala sina u potrazi za homoseksualnim stilom života, 1895. završio je u zatvoru. Suvremenici su ga demonizirali zbog moralnog ikonoklazma njegovih seksualnih odabira, a sada ga mnogi nazivaju „mučenikom” za cilj (homo)seksualnog „oslobođenja”. Smiješno neprikladna priroda potonje prosudbe očituje se Wildeovim opisom vlastite homoseksualnosti kao „patologije”, izjava koja bi ga u nekim europskim zemljama u našem „oslobođenom” dobu mogla dovesti u zatvor zbog gnusnog zločina „homofobije”.

Wilde je umro osramoćen, u izgnanstvu, u sirotinjskom pariškom potkrovlju, bojeći se da će budući naraštaji vidjeti samo močvarnu vodu njegovih mutnih „ljubavi”, ostavljajući vino njegove umjetnosti nekušanim. U svojim posljednjim satima primljen je u Katoličku Crkvu, okrijepljen i utješen posljednjim sakramentima. Bio je to završetak doživotne i koketne ljubavne veze s Kristom i Njegovom Crkvom, koja se protezala sve do Wildeovih studentskih dana u Dublinu.

Što ćemo učiniti s ovim tako zavedenim i zanimljivim, s ovim tako smućenim i zbunjujućim čovjekom? Ima li nas on čemu vrijednome naučiti? Je li njegovo djelo relevantno za naše vrijeme?

Dok pokušavamo odgovoriti na ova pitanja, suočeni smo, a možda i uvrijeđeni, provokativnim „Predgovorom”, kojim Wilde započinje svoj roman. To govori nešto o snazi ​​Wildeove aforistične duhovitosti, koja je prije njegova pada bila iznimno popularna u salonima Londona i Pariza, da je „Predgovor” od dvije stranice gotovo jednako poznat kao i sam roman, i da ga gotovo nadmašuje u briljantnosti. Uzmimo, na primjer, Wildeov otrovno žestok sud o vlastitome vremenu:

„Nesklonost devetnaestog stoljeća prema realizmu jest bijes Calibana koji vidi vlastito lice u ogledalu. Nesklonost devetnaestog stoljeća prema romantizmu jest bijes Calibana koji ne vidi svoje lice u ogledalu.”

Za Wildea je kasna viktorijanska Engleska sinonim za Calibana, monstruozni neljudski lik u Shakespeareovoj romanci „Oluja”, lišenome svake kulture, svih civilizacijskih vrijednosti i svih kršćanskih vrlina, čija je tjelesna deformacija odraz njegove moralne i duhovne ružnoće, i čije samo ime, zapravo anagram riječi „kanibal”, viče protiv njega. Takvo doba mrzi realizam jer ne može podnijeti vidjeti ružnu istinu o sebi, ali također mrzi romantizam jer odbija vidjeti postojanje ljepote izvan vlastite ružnoće. U nevolji je doba koje ne može podnijeti pogled na sebe i ne može podnijeti pogled izvan sebe!

Držeći ​​swiftovsko ogledalo satiričnog prijezira vlastitom dobu, otkrivajući njegovu ružnoću, on hvali one koji su otvoreni darovima ljepote.

„Oni koji u lijepim stvarima pronalaze ružna značenja pokvareni su, ali nisu šarmantni. To je mana. Oni koji u lijepim stvarima pronalaze lijepa značenja kultivirani su. Za njih ima nade.”

Ovo naglašeno nerelativističko isticanje objektivne prisutnosti ljepote, koja nije relativna, nego je prisutna usprkos promatračevoj sposobnosti da je vidi, služi kao osuda sljepoće cinizma, koji ne može vidjeti ljepotu, percipirajući samo ružnoću. Čovjek se prisjeti retka iz jedne od Wildeovih drama, u kojem se cinika definira kao onoga koji vidi cijenu svega i vrijednost ničega. Cinik je relativist koji ne može vidjeti ono što je intrinzično lijepo, inherentnu vrijednost stvari, već samo ono što je podložno fluktuacijama njegovih vlastitih prolaznih osjećaja, cijenu koju mu pripisuje u bilo kojem trenutku, i koja je uvijek podložna promjeni.

Do ove točke Wilde se u „Predgovoru” svojega romana otkrio kao estet orijentiran na tradiciju, što odražava njegovo dugogodišnje preferiranje tradicionalističke estetike Johna Ruskina naspram one modernista Waltera Patera, a obojica njih snažno su utjecala na Wildea u njegovim formativnim godinama na Oxfordu. Problem je u tome što moderni kritičari, koji radije naglašavaju Wildeovu tvrdnju u istom „Predgovoru” da je umjetnost onkraj morala, ovu tradicionalističku estetiku uglavnom ignoriraju.

„Ne postoji takvo nešto kao što je moralna ili nemoralna knjiga. Knjige su dobro ili loše napisane. To je sve.”

Ovo uzdizanje ljepote nad moralom predstavlja nasilje nad tradicionalnom transcendentalnom sintezom dobroga, istinitoga i lijepoga, koju su kršćanski filozofi s pravom povezali sa samim Trojstvom. Odvojiti lijepo od dobroga (vrlina) i istinitoga (razum) znači činiti nasilje samom kozmosu. Razdvojiti trojstvo transcendentalâ ontološki je ekvivalent cijepanja atoma, metafizički eksplozivno i razorno kao što je u fizičkom smislu atomska bomba. Nije ni čudo da Wildeovu ikonoklastičku bombu, bačenu usred njegova predgovora s prividnom nonšalantnošću, ad nauseam citiraju oni koji traže nihilističko uništenje i dekonstrukciju samoga smisla.

Postoji, međutim, izvrsna ironija u činjenici da Wilde u pisanju romana flagrantno poriče vlastiti aforizam i prkosi mu, a u raspletu romana predstavlja viziju morala koja je duboko kršćanska i koja kao da prorokuje njegovo vlastito konačno obraćenje. U biti, slijedeći faustovsku tradiciju, Wilde pripovijeda priču o čovjeku (Dorian Gray) koji, inspiriran vlastitom taštinom i ikonoklastičkom filozofijom svog sotonskog iskušavača (lord Henry Wotton), prodaje svoju dušu vragu u zamjenu za zadržavanje svojega dječačkog lijepog izgleda. Dok Gray sa sve neutaživijom glađu udovoljava svojim senzualnim apetitima, njegov portret postaje sve ružniji i okrutniji, ogledalo pokvarenosti njegove duše.

Usred Grayeva spuštanja u sve dublje jame izopačenosti, on od lorda Henryja Wottona dobiva „žutu knjigu”, koja je, prema opisu koji Wilde daje o njenom jezivom zapletu, sasvim očito Huysmansovo dekadentno remek-djelo „Protiv struje”, roman koji opisuje protagonistov život čistog senzualnog samozadovoljstva, koji preko zamora vodi do konačnog vriska očaja i očajničke želje za Bogom.

Wildeov protagonist slijedi isti silazni put, osim što se Dorian Gray odbija pokajati. Umjesto toga, on počinje prezirati portret, koji je sada užasno groteskan i poprskan krvlju koju je on prolio. Gledajući sliku kao odraz svoje savjesti i zapravo kao odraz svoje duše, odlučuje je uništiti kako bi mogao uživati ​​u svojim grijesima bez odvratnog podsjetnika slike na njihove posljedice. Njegov pokušaj da ga uništi pokazao se fatalnim, čak samoubilačkim. Pouka, neizbježna koliko god je jasna, jest da je ubojstvo savjesti ubojstvo duše, i da je ubojstvo duše ubojstvo sebe.

U svojoj vlastitoj procjeni romana, Wilde je proturječio vlastitom aforizmu rekavši da „u Dorianu Grayu postoji užasna pouka – pouka koju u njemu neće moći pronaći razuzdani, ali koja će biti otkrivena svima čiji je um zdrav”. Kao svaka dobra umjetnost, čiji je moćan simbol sam po sebi portret Doriana Graya, Wildeov roman svome čitatelju pruža ogledalo. Pokazuje nam nas same, i uči nas strašnim poukama koje trebamo naučiti.

Zaista postoje moralne i nemoralne knjige, bilo one dobro ili loše napisane. Moralne knjige pokazuju nam nas same i naše mjesto u kozmosu. One su epifanije milosti. Nemoralne knjige su poput lorda Henryja Wottona u Wildeovoj priči, ili zapravo poput samog đavla u priči u kojoj svi živimo. One su lažljivci i prevaranti, koji nam daju lažnu sliku o nama samima i svijetu u kojem živimo. Moralne nas knjige bude, a nemoralne knjige nas uspavljuju. „Slika Doriana Graya” budi nas, pokrećući nas s mjesečarskog puta manjeg otpora, koji vodi u pakao. Upravo zbog toga, ako ni zbog čega drugog, trebamo zahvaliti nebesima za viziju pakla koju nam Wildeov roman otkriva.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.