Čini se da Chestertonov „Čovjek koji je bio Četvrtak”, detektivska priča koja otkriva transcendentalne stvarnosti – a točnije samog Krista Otkupitelja – ovisi o bezobraznom prijedlogu. Kako se nadrealno lutanje londonskim predgrađem, u kojem sudjeluju pjesnik-detektiv i horda anarhista, može toliko podići da postane pouka o tome za što je čovjek stvoren? U pitanjima vjere sama je tajna dio odgovora. Prihvatiti poniznost spoznaje da ne možemo znati sve, biti voljni promatrati kako se priča odvija pred nama – to je ono što otvara naše srce daru vjere i pokretu milosti u našemu životu. Možda Chestertonov prijedlog nije tako nevjerojatan kao što bi se moglo pomisliti.

Postoje relevantne paralele između dobrog detektivskog romana i Svetoga pisma. Svaki dobar detektivski roman otkriva svoje rješenje od samoga početka, iako na prikriven način. Sveti Augustin je priznao sličnost u Svetom pismu: „Novi [zavjet] je u Starom [zavjetu] skriven; staro se u novom otkriva.” Dakle, upravo je otajstvo stvaranja i otkupljenja ona vrsta materijala koji se može obraditi u detektivskoj priči. Chesterton je u svojem eseju „Obrana detektivskih priča” hvalio taj žanr kao „najraniji i jedini oblik popularne književnosti u kojem je izražen osjećaj za poeziju modernoga života”.

U Chestertonovoj Engleskoj s početka dvadesetoga stoljeća, „moderni život” izgledao je kao stvorenje, ali izopačeno. Saffron Park, četvrt u kojoj radnja romana počinje, ne može odlučiti što je. Njegova je arhitektura nedefinirana, ima nejasne pretenzije da bude intelektualno središte, a netko tko je tu nov „mogao je samo pomisliti kako neobičnog oblika moraju biti ljudi koji bi mogli stati u te [čudne crvene kuće]”. Stanovnici tog okruženja ne znaju tko su; izgubili su ono što znači biti čovjekom; dopustili su da njihove vlastite sposobnosti kreativnosti propadnu. Iako je prizor opisan kao „ugodan”, pronicljiv čitatelj vidi gdje je ironija. Nastojanja da se stvori struktura ne počivaju na čvrstim temeljima, i zato ne uspijevaju. Iz toga proizlazi da čitatelj ulazi u tu zajednicu jedne večeri „koja je izgledala kao kraj svijeta”.

Je li to kraj – ili novi početak? Pjesnici Lucian Gregory i Gabriel Syme upuštaju se u početni dijalog u vrtu koji podsjeća na Eden, raspravljajući o superiornosti bilo kaosa, bilo reda. Aluzija na Lucifera u imenu prvoga potvrđuje sklonost ovog lika prema kaosu, prema vremenu bez žive Božje riječi. Gregoryjeva je želja da vlak neočekivano stane na stanicu koja nije na voznom redu (kasnije je njegova namjera izražena izravnije – „ukinuti Boga”). Syme, čije ime podsjeća na Božjeg arkanđela-glasnika, uzvraća da je „rijetka, neobična stvar pogoditi metu; promašiti ju jest gruba, očita stvar”. Sve stvoreno – svaka pažljivo isklesana latica, svaka zamršeno oblikovana molekula – ukazuje na to da nešto ide kako treba, na Stvoritelja koji je „pogodio metu”, na kraj kaosa zahvaljujući Božjoj svemogućoj ruci. „Kaos je dosadan”, kaže Syme, i svaki put kad vlak stigne na stanicu, „čovjek je dobio bitku protiv kaosa. […] To je Adamova pobjeda.” Gregory se ne želi predomisliti. Jedino Syme može pratiti tu nit rezoniranja, jer je on jedini u romanu „skroman [čovjek]”.

Syme se ubrzo pridružuje skupini navodnih anarhista nazvanih prema danima u tjednu. Uz „urlik [koji] se digao poput mora, ruku [koje] su se dizale poput šume”, glavni savjetnik anarhista Europe izabrao je Symea na položaj Četvrtka. Svaki od izabranih ljudi vidi grešku u palom stvorenju, i misli da ima način da je ispravi – radilo se o jednostavnosti, cinizmu, dekadenciji, sumnji, ili optimizmu. „[Syme] je isprva mislio da su svi istog stasa i odjeće”, ali nakon pomnijega promatranja otkriva da je „svaki čovjek suptilno i različito u krivu”. Jedna po jedna, u dramatičnom i energičnom tijeku događaja, maske padaju, i ljudi bivaju razotkriveni – da nisu oni za koga se predstavljaju. Iznimka je Nedjelja, kojega Syme prepoznaje bez upoznavanja, „s neobjašnjivom, ali trenutnom sigurnošću”. Syme to ne može vidjeti, ali u vezi s tim čovjekom ima nešto izvanredno.

Pokušaji ljudi da nađu smisao u svom kozmosu, da preurede strukturu svog društva, i shvate Nedjelju ne samo da ih zbunjuju, već im i prijete uništenjem. Većim dijelom romana oni jure za Nedjeljom, čak i dok ih on traži. Chestertonov karakterističan ton pripovijedanja znači da su kaotične scene duhovite, ali nijedan čovjek ne završi s većim osjećajem zadovoljstva ili mira. Isto tako, kada ljudi pokušavaju opisati Nedjelju, svaki pokušaj na svoj način propada. Syme zaključuje da svaki čovjek uspoređuje Nedjelju sa „samim svemirom”, nečim većim od bilo kojega čovjeka, filozofije, ili objašnjenja. U međuvremenu, Nedjelja je doslovno izvan njihova dosega, visoko u balonu na vrući zrak. Kad se ekipa nađe licem u lice s Nedjeljom radi obračuna, kaos koji su htjeli uništiti jenjava, i stvari počinju sjedati na svoje mjesto. Ipak, red koji im nudi Nedjelja uznemiruje ih: „Svi su se navikli da stvari idu teško; ali kada su stvari odjednom krenule glatko, to im je bilo previše za podnijeti.”

Iscrpljen umom, tijelom i duhom, Syme se penje u ponuđeni vagon, i predaje se Nedjeljinim planovima. Više nije u ofenzivi: „U [Symeu] je, kao u čovjeku koji se polako budi iz zdravog sna, počelo rasti zadovoljstvo u svemu”. Pogled na obične živice i brijestove donosi mu osjećaj mira, a čitatelj se prisjeća prvobitne vedrine Edena. Kada je šest muškaraca kasnije usporedilo bilješke, „svi su se složili da ih je to mjesto na neki neobjašnjiv način podsjećalo na njihovo djetinjstvo.” Vraćaju se svojim počecima, svatko stvaranju sebe. Syme je posebno osjetljiv na ovo vraćanje, zahvaljujući svojoj poniznosti. Ubrzo nakon toga, obučeni su u halje koje je Nedjelja pripremio za svakog čovjeka. Za Symea i ostale „činilo se da su po prvi put bili oni sami, i nitko drugi”, „jer te maske nisu maskirale, nego otkrivale”. Nedjelja, a ne njihov vlastiti trud, otkriva tko su oni.

Syme je „bio ogrnut dugom crnom haljom bez zvijezda, niz čije je središte padala traka ili široka pruga čiste bijele boje, poput jedne zrake svjetlosti”. Četvrtog dana stvaranja – što bismo mogli nazvati četvrtkom – Bog je stvorio sunce, mjesec i zvijezde. Isto tako, Syme je bio „tip pjesnika koji uvijek nastoji svjetlost razdijeliti u posebnim oblicima, podijeliti je na sunce i zvijezdu”. Samo po sebi, Symeovo ograničeno znanje bez pravog razumijevanja već se pokazalo nedovoljnim, kao i sve druge perspektive. Koje bi dodatno značenje moglo imati to što je nazvan Četvrtkom, a ne Ponedjeljkom, Utorkom ili Srijedom?

Četvrtak dobiva novo značenje u Novom zavjetu, jer je u četvrtak Krist slavio Posljednju večeru, ustanovio Euharistiju i sveti red, te je bio izdan. Svake godine na Veliki četvrtak Crkva se prisjeća početka Kristove muke i iščekuje njegovu smrt. Samo tako što je postao čovjekom i predao svoj život, Krist je mogao otkupiti naše živote. Syme je iskusio element te tajanstvene stvarnosti ranije kada se suočio s markizom de Saint Eustacheom u dvoboju. Syme gotovo očajava zbog zla s kojim je suočen („Ovaj je čovjek bio vrag – možda je bio vrag!”) sve dok u trenutku milosti ne otkrije „sve što je dobro u njemu” kako uzdiže njegov duh. Kad uzme u obzir „sve ljudske stvari u svojoj priči”, vidi da je možda bio izabran „kao prvak svih tih mladih i dobrih da ukrsti mačeve s neprijateljem svega stvorenog. ‘Uostalom’, rekao je sam sebi: ‘Ja sam više od đavla; ja sam čovjek. Mogu učiniti jednu stvar koju sam Sotona ne može učiniti – mogu umrijeti.’” Syme ne umire fizički, ali počinje shvaćati otkupiteljsku moć smrti za sebe, koju Krist uči u Evanđelju po Ivanu: „ […] ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12,24).

Ova poruka je potvrđena u pretposljednjem prizoru romana, kada većina izabranih ljudi izriče svoju nesposobnost da vjeruju Nedjelji, koji se otkriva kao „Subota”, „mir Božji”. Jedan čovjek „može oprostiti Bogu njegov gnjev […] ali ne mogu Mu oprostiti Njegov mir”; drugi opisuje Nedjeljino razotkrivanje kao jednostavno „blesavo”. Treći priznaje da je sretan unatoč nedostatku razumijevanja i odlučuje otići spavati. Symeova je reakcija nijansirana i više zainteresirana za Nedjelju nego za sebe. Kad Nedjelja pogleda Symea, on odgovara: „Ne osjećam se tako žestoko. Zahvalan sam vam, ne samo na vinu i gostoprimstvu ovdje, već na mnogim finim zabavama i slobodnoj borbi. Ali volio bih znati. Duša i srce mi su sretni i mirni ovdje poput ovoga staroga vrta, ali moj razum još vapi. Htio bih znati.”

I Adam je bio sretan i miran u vrtu sve dok ih njegova i Evina žeđ za znanjem nije odvela na krivi put. Syme ne zahtijeva znanje, već upućuje ponizan zahtjev kako bi zadovoljio razum koji je usađen u njega kada je stvoren na sliku i priliku Božju. Chesterton tvrdi da valjanost želje za razumijevanjem, kada je ta glad za razumom popraćena vjerom, i pristupa joj se bez oholosti, koja je izjedala Gregoryja. Kada dođe njegov red za „žaljenje”, Gregory je više nego žestok; optužuje Nedjelju da nikada nije patio. Ovdje Chesterton stavlja Kristove riječi u Nedjeljina usta: „Možete li piti čašu koju ja pijem?” Kristova muka, smrt i uskrsnuće otajstvo je koji daje smisao kaosu svijeta. Kristova čaša znači poniznost i trpljenje; također znači ljubav, pravi red, i mir.

Mnogi danas odlučuju ne piti iz takve čaše – možda zato što se nisu usuđivali upustiti se u otajstvo koje ona podrazumijeva. Neće riskirati poniznost da ne znaju sve odgovore. Da jesu, njihove zajednice ne bi bile izopačene kao Saffron Park. Ne bi više proganjali jedni druge u potrazi za uništenjem, nego bi se otvarali u milosrdnoj ljubavi prema svojim bližnjima kako bi jedni druge podupirali. Takva promjena mišljenja i načina zahtijeva poniznost i iskrenost koju Syme predstavlja.

Predati se Božjoj volji može se činiti kao da čitate detektivski roman – što idete dalje, to se lakše možete osvrnuti i vidjeti kako je Bog cijelo vrijeme bio prisutan, ostavljajući tragove svoje ljubavi, milosrđa i suosjećanja u najnevjerojatnijim situacijama.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.