“Samo se u ovoj zemlji poezija poštuje. Ljudi zbog nje i ubijaju”, rekao je jednom sovjetski židovski pjesnik Osip Mandeljštam, istodobno predviđajući vlastitu sudbinu. “Nigdje drugdje se zbog nje ne ubija više.” Mandeljštam je preživio progon u Voronježu, u stihovima ovjekovječenom kao onaj gavran, onaj nož, voron / nezh, da bi zatim bio ponovno poslan u smrznuti tranzitni logor na Dalekom istoku, gdje je i umro. Vladimir Majakovski, cenzuriran od Staljina, pucao si je u prsa. Sergej Jesenjin i Marina Cvetajeva odlučili su se za vješanje. Isaka Babela smaknuli su strijeljanjem. Istoj su sudbini desetljeće kasnije bili izloženi mnogi pjesnici tijekom Noći ubijenih pjesnika. Pisca se može ubiti na mnogo načina. Ana Ahmatova, kao i Nikolaj Gogolj stoljeće ranije, spalila je vlastite rukopise. Boris Piljnjak se svojih javno odrekao, no NKVD, sovjetska tajna policija, svejedno ga je pogubila. Evgenij Zamjatin jedva je uspio pobjeći iz Sovjetskog Saveza, a umro je sam, siromašan i slomljena srca.

Ni u jednoj drugoj diktaturi poezija i umjetnost nisu bile tako žestoko raspravljane i kažnjavane od samog vrha vlasti kao u Sovjetskom Savezu. Državni vrh redovito se bavio nadzorom duša, do te mjere da su prepravljali i naslove djela. “Ali je li on majstor? Je li majstor svoga umijeća?” zloglasno je pitao Staljin o Mandeljštamu u iznenadnom telefonskom pozivu zatečenom Borisu Pasternaku. U Rusiji danas, dok se državni nadzor nad umjetnošću vraća, to je pitanje koje ponovno traži odgovor. To je pitanje u središtu jednog važnog književnog djela o vjeri i njegove filmske adaptacije objavljene početkom 2024.

Roman i njegova nova filmska adaptacija

“Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova ubraja se među najčitanije ruske romane dvadesetog stoljeća. Filmska adaptacija redatelja Michaela Lockshina postala je iznenađujući hit i ostvarila najveću domaću gledanost ikad za film s oznakom 18+ u Rusiji, unatoč pozivima na cenzuru. Ipak, neočekivani uspjeh i značaj i romana i filma nisu tek reakcija na cenzuru, kako je to uglavnom prikazano u zapadnim medijima. Ni u današnjoj Rusiji ni u nekadašnjem Sovjetskom Savezu represije nikada nije manjkalo. Riječ je o sadržaju. Upravo kroz temu vjere, najdublje od svih, Bulgakov najuspješnije prikazuje svoj otpor tiraniji.

Kao što naslov sugerira, središnja radnja romana odvija se između dvoje ljudi. Majstor je pisac koji, pišući roman iz perspektive Poncija Pilata i suđenja izvjesnom Ješui Ha-Nacriju, tone u očaj. Margarita Nikolajevna je žena bez djece, nesretno udana, koja se iznenada i strastveno zaljubljuje u pisca, naziva ga “Majstorom” i posvećuje mu cijeli svoj život i njegovo veliko djelo. No Majstora upoznajemo tek na polovici knjige. Prvi put ga vidimo kada je smješten u psihijatrijsku ustanovu, gdje razgovara s Ivanom Nikolajevičem Ponirevim, prostodušnim pjesnikom nadimka “Bezdomni”, koji više nije u stanju pisati nakon što je svjedočio bizarnoj smrti svog urednika i moćnog šefa državnog književnog udruženja, Mihaila Aleksandroviča Berlioza. Do smrti ga je doveo misteriozni strani konzultant.

Đavao u Moskvi

Taj strani konzultant zaista jest stranac. On je vrag. On i njegova pratnja demona i crni mačak dolaze u Moskvu ispitati društvo izgrađeno na ateizmu. Epigraf kojim počinje roman preuzet je iz Faustova Mefistofelesa: “Dio sam one sile što zlo uvijek hoće, a dobro uvijek stvori”, a takvo je i đavolovo ime Woland, još jedan Mefistov alias. Berlioz i Bezdomni raspravljaju s vragom na Patrijaršijskim ribnjacima: Bog ne može postojati. Woland uzvraća da ga osobno nije briga, ali Bog postoji, a Berlioz će uskoro otkriti i sedmi dokaz toga postojanja, te da čovjek ne može planirati ništa što bi imalo značaja jer mu se bliži smrt. (Potresen razgovorom, Berlioz ubrzo ispunjava te riječi tako što se posklizne na proliveno suncokretovo ulje i padne pod tramvaj.) Woland potom izvodi niz smicalica u Moskvi, od podvala književnoj eliti do ubojstava i otmica. Jedino što u Moskvi uvažava jest roman o Pilatu (i možda Margaritu), jer, kako kaže Woland, on je bio ondje i vidio je da se to doista dogodilo.

Svi su pročitali roman o Pilatu. Štoviše, s Majstorovim se djelom upoznajemo prije nego s Majstorom. Margarita nam čita njegov roman, a mi upoznajemo Wolanda, koji je već proživio događaje iz tog romana, sve prije nego što susretnemo samog autora. Majstorov se život ruši oko njega. Gubi baš sve, pa i Margaritu na neko vrijeme. Ipak, u svome djelu nalazi iskru otkupljenja. “Tvoje se spasenje sada nalazi u samo jednome, u potpunom miru”, kaže psihijatar Bezdomnome. To je ista nagrada koju Matej Levi, po Božjoj odluci, dodjeljuje Majstoru za njegov roman. Ipak, ta nagrada dolazi prekasno za istinski sretan završetak, jer je Margarita već prodala dušu vragu na Wolandovoj fantastičnoj gozbi, koja odgovara Valpurginoj noći iz prvog “Fausta”. U epilogu Bezdomni živo sanja svoga sustanara iz ćelije i lijepu Margaritu, kao i osvetoljubivog prokuratora.

Sam roman postoji izvan vremena. Pet poglavlja o Pilatu umetnuta su u središte ostalih pripovjednih rukavaca i djeluju kao kralježnica. Radnja se nastavlja i nakon događaja iz drugih poglavlja. Tama nad Eršalaimom, “gradom koji prokurator mrzi”, ista je ona tama što obavija Moskvu, novi Jeruzalem, kako ga Rusi nazivaju. Roman se uvijek pripovijeda iz perspektive nekog od likova. Radnja otprilike, naglasak na otprilike, slijedi evanđelja do samoga kraja. Poncije Pilat ispituje lutajućeg filozofa iz Galileje i pokušava ga spasiti, no na kraju podliježe pritisku Sinedrija i osuđuje ga na smrt. Slijedi smaknuće, kojem ne svjedočimo kao Pilat, ali poslije čujemo svjedočenje Mateja Levija te Pilatovo priznanje da je organizirao ubojstvo Jude Iškariotskog, što je nova nadopuna. “Što je istina?” pita Pilat Ješuu, a time i roman te njegova čitatelja. O stvarnim razgovorima Pilata i Ješue saznajemo malo, s jednom iznimkom. Svi su ljudi dobri, kaže Ješua okrutnom judejskom prokuratoru. To je sulud iskaz, kako se čini iz usta luđaka, koji para Pilatovu dušu. Bulgakov, čini se, želi da to bude Ješuov, a time i njegov vlastiti krik iz srca.

Biti majstor u Rusiji opasno je. Mihail Bulgakov, jedan od rijetkih preživjelih, to je znao iz prve ruke. Bio je prisiljen preraditi svoj prvi roman “Bijela garda” i objaviti ga kao dramu “Dani Turbinovih”. Upravo mu je ta predstava donijela ugled u Sovjetskom Savezu, jer je suosjećajno prikazala antiboljševičku građansku obitelj nalik njegovoj, kijevsku obitelj čiju propast ubrza podupiranje Bijele armije. Tema je bila rizična. Staljin je predstavu pogledao više od deset puta, a zatim je drugu Bulgakovljevu dramu na istu temu, “Let”, proglasio “antisovjetskom”. Bulgakov je gotovo preko noći izbačen iz kazališta. Povukao se u sebe, najmanje dvaput uništio vlastite rukopise te ustvrdio da mu je prvi roman nadahnula majka, a drugi i posljednji otac, profesor na Kijevskoj duhovnoj akademiji. “I osobno sam, vlastitim rukama, bacio u peć nacrt romana o đavlu”, napisao je Bulgakov o djelu koje će postati njegovo najvažnije, “Majstor i Margarita”, u jednom od svojih hrabrih, iako uzaludnih pisama Staljinu u kojima je molio za slobodu.

Ništa u ruskoj književnosti nije nalik “Majstoru i Margariti”. To je najupečatljiviji primjer “skrivene književnosti”, glasovitih rukopisa skrivenih po kutovima polica i ladicama stolova diljem Istočne Europe, dijeljenih samo s najbližim povjerenicima, u iščekivanju vremena kad će sloboda govora možda dopustiti objavu. Sam autor toga nije dočekao. Na romanu je povremeno radio od 1928. do 1940., no prije nego što ga je stigao do kraja urediti, umro je od nefroskleroze, iste bolesti od koje je preminuo i njegov otac. Djelo je objavljeno četvrt stoljeća poslije, nakon Staljinove smrti, i ostalo je nedovršeno. Štoviše, ostalo je osakaćeno. Čak se i danas mnoga izdanja “Majstora i Margarite” temelje na cenzuriranom izdanju iz časopisa Moskva, koje je skratilo tekst za 14.000 riječi, dijelom zbog nedostatka prostora, a dijelom iz političkih razloga.

“Problem Krista” u sovjetskoj misli

U vrijeme Bulgakovljeva gotovo ludila izazvanog cenzurom, mnoge su sovjetske akademske izdavačke kuće sve opsesivnije raspravljale o “problemu Krista”, tvrdeći da je Krist tek mitološki lik, ništa drugačiji od bajke. Ateističkom Sovjetskom Savezu nije bilo dovoljno prezirati Bibliju. Državna literatura potom se fiksirala na tvrdnju da Krist nikada nije postojao, što se pokazalo kontraproduktivnim. Što se Krist više spominje, to više postaje dijelom povijesnog svijeta. Godine 1929., na Drugom kongresu ateista, Majakovski, prije nego što je cenzuriran, upozorio je na opasnost koja može doći iz književnosti, na mogućnost pojave nekog “vjerskog pisca koji radi svjesno i religiozno”. Drugim riječima, na nekoga poput Bulgakova.

Isti se strah ponavlja u uvodnoj sceni romana. Woland, vrag ili barem njegov lik nadahnut Mefistofelom iz “Fausta”, zapravo ukorava sovjetski književni svijet zato što ne vjeruje da je Isus postojao, premda ga jedva zanima vjeruju li u Kristovu poruku. “I imajte na umu, Isus je postojao”, kaže Woland. “On je jednostavno postojao, to je sve.” Tri naizgled različite, a zapravo povezane pripovjedne linije romana i filma, Wolandove i njegove pratnje smicalice u Moskvi, suđenje Ponciju Pilatu te ljubavna priča Majstora i Margarite, povezane su ovom širim temom. Riječ je o pitanju Kristova postojanja u svijetu koji u Boga ne vjeruje.

Poruka je lako uočljiva. I sovjetska Moskva i rimski Jeruzalem bili su osuđeni gradovi koji su sagriješili i pali s velikih duhovnih visina; na obje pozornice akteri traže — i ne uspijevaju pronaći — put do otkupljenja. U Bulgakovljevoj Moskvi to je nagoviješteno već na početku romana. “Čovjek je nepredvidivo smrtan, u tome je problem”, Wolandov je ukor Berliozu, svemoćnom uredniku. Na to u kršćanskom kontekstu odgovara činjenica da je “Sin Čovječji” nepredvidivo besmrtan. No sovjetski ateisti koje Woland susreće ne vjeruju u Boga i nemaju taj oslonac. Prepušteni sami sebi, veliki sovjetski književni umovi redom nasjedaju na najjeftinije podvale i zadovoljavaju se najskromnijim nagradama, kao što su nova haljina, pozivnica na zabavu ili stan u podrumu. A ljubavna priča Majstora i Margarite? Lišeni smisla u bolesnom društvu koje odbacuju, dvoje samoubilačkih zaljubljenika ne mogu naći otkupljenje kroz međusobnu ljubav, kako bismo očekivali u ljubavnoj priči, nego tek kroz iskru božanskoga u Majstorovoj priči o Pilatu. Drugim riječima, u svijetu bez vjere, ljubavnici ipak prikupljaju vjeru i drže je se.

Pilatovo pitanje: Što je istina?

Iz te premise proizlazi Pilatovo teško pitanje: što je istina. Pilat ne uspijeva spasiti Ješuu. Štoviše, on ga pogubljuje. Ipak, u svojim snovima sam sebi govori da je sve bilo izmišljeno, da se “današnje smaknuće pokazalo pukim nesporazumom, jer je filozof koji je izmislio nevjerojatno apsurdnu misao da su svi ljudi dobri hodao uz njega, dakle bio je živ”. No dogodilo se. Nije ni Ješuino učenje da su “svi ljudi dobri” mlitava tvrdnja. Bulgakovljev suvremenik, rabin Abraham Isaac Kook, učio je da se sinat hinam, bezrazložna mržnja za koju su mudraci tvrdili da je razlog uništenja Hrama, može zamijeniti samo ahavat hinam, bezrazložnom ljubavlju. Svi su ljudi dobri, čak i krvnici i agenti NKVD-a. Riječ je o bezrazložnoj, posve bezrazložnoj ljubavi.

Suvremena je publika razumjela koliko je radikalan Bulgakovljev pristup vjeri. “Poslije Bulgakovljeva romana nemoguće je sumnjati da vrag postoji”, primijetio je Dmitrij Lihačov, lingvist i disident. Lihačov je preživio pet godina u Solovkiju, zloglasnom gulagu unutar Arktičkog kruga. “Dokazati da vrag postoji, znači li to dokazati i da Bog postoji”, poigrava se vrag u “Braći Karamazovima” F. M. Dostojevskoga, u razgovoru s Ivanom, i možda je isto pitanje postavio Lihačovu u logoru. Sveti Ivan Šangajski ustvrdio je da je “prvi put u uvjetima Sovjetskog Saveza ruska književnost počela ozbiljno govoriti o Kristu kao o stvarnosti što stoji u dubinama svijeta”. Nedavno je protođakon Andrej Kurajev, raščinjen od Ruske pravoslavne Crkve nakon osude ruske invazije na Ukrajinu, u svojoj provokativnoj knjizi “Majstor i Margarita: za ili protiv Krista?” primijetio da su među prisilnim prognanicima u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi izvan SSSR-a “Bulgakovljevi duhovni srodnici” roman mogli čitati kao kršćansko djelo.

Paralele između knjige i filma lako su uočljive. Mnogi pokušaji ekranizacije propali su toliko puta da se govorilo o prokletstvu, sve dok redatelj Michael Lockshin i scenarist Roman Kantor nisu objavili svoju verziju. Film se izvorno trebao zvati “Woland”, režirati ga je trebao Nikolaj Lebedev i trebao je biti Netflixov ekskluziv. No nakon što je nestalo novca, Lebedev je otišao režirati još jedan svoj propagandni film, “Nürnberg”, alternativnu povijest nürnberškog procesa u kojoj se holokaust uopće ne spominje, a podmukli Amerikanci vrebaju iza svake sovjetske živice. Lockshin, poznat po “Srebrnim klizaljkama”, zamijenio ga je na redateljskoj stolici. Prvi je trailer objavljen u veljači 2022., kada je montaža bila gotovo dovršena. Ubrzo zatim ruski su tenkovi krenuli prema Kijevu.

Lockshin je gotovo odmah osudio rat, kao i Jevgenij Cigankov i Julija Snigir, koji glume Majstora i Margaritu i koji su, usput, u braku u stvarnom životu. Universal Pictures otkazao je distribuciju. Poput romana, film je drugi put bio mrtav. No u sljedeće dvije godine, odbijajući cenzore i radeći s minimalnim budžetom, ekipa je ostvarila ono što je Lockshin opisao kao “čudo”; film u Rusiji snimljen je “prak­tički bez cenzure”. Kritičari poput onih iz Kino Teatra opisali su ga kao „remek-djelo”; drugi su pozivali svijet da ga pogleda prije nego što bude zabranjen. „Svi propagandisti, na svim televizijskim kanalima, u Državnoj dumi, vikali su da sam terorist i prijetili mi nasiljem”, rekao je Lockshin za Meduzu, nezavisnu rusku medijsku platformu. „Nazivali su me i izdajnikom, premda ja uopće nisam državljanin Rusije.” (Lockshin je odrastao u Rusiji, ali je rođen u Sjedinjenim Državama.)

Kletva je barem bila skinuta. Tijekom prethodnog ozbiljnog pokušaja vjerne ekranizacije Bulgakovljevog romana, Vladimir Bortko, redatelj adaptacije u desetodijelnu mini-seriju, distancirao se od kritika Ruske pravoslavne Crkve da stvara „peto Evanđelje”: „Kao i Bulgakov, govorimo o Ješui, a ne o Isusu; o Eršalajimu, a ne o Jeruzalemu; i tako dalje. Film nema nikakve veze s religijskom tematikom.” Moglo bi se reći, zajedno s rabinom Yechielom, cijenjenim trinaestostoljetnim tosafistom koji je bio prisiljen braniti Talmud i njegove reference na izvjesnog Ješuu u lažnoj Pariškoj raspravi, da „nije svaki Luj rođen u Francuskoj kralj”. No jednako je teško shvatiti kako film u kojem Pilat predsjedava suđenju prve večeri Pashe Ješui Ha-Nacriju nema veze s religijom.

Dio uspjeha nove ekranizacije leži u činjenici da je Lockshin djelotvorno spojio radnju “Majstora i Margarite” s Bulgakovljevim životom. Majstor je sada uspješan dramatičar tridesetih godina, a njegova se premijera o Pilatu prekida usred izvedbe odlukom vlasti. Pozvan je na sastanak u savez književnika kako bi se riješila birokratska zapreka, koja se pretvara u montirani proces. Latunski, književni kritičar, i agent NKVD-a Maigel napadaju Majstorovu predstavu uz veliko odobravanje okupljenih. Berlioz, njegov urednik, javno se kaje i izdaje „ispriku za religiozni misticizam”. Nekadašnji prijatelji napuštaju Majstora na milost i nemilost. „Jučer je bilo moguće, ali danas više nije”, poručuju mu.

U izvornom romanu Majstor radi u muzeju i dobiva na lutriji — pronalazeći srećku u košari s prljavim rubljem — što mu omogućuje slobodu pisanja. U filmu, kao i u Bulgakovljevu životu, nesreća ga prisiljava na pisanje. Izbačen iz književnog svijeta, odlučuje napisati roman o Pilatu, seli se u podrum i, igrom sudbine, u svom najnižem životnom trenutku do ušiju se zaljubljuje u Margaritu. Film, poput romana, reže priču u dva vremenska toka: suđenje Ješui Ha-Nacriju iz Pilatove perspektive i Wolandove spletke u Moskvi (s Wolandom kojega glumi August Diehl, poznat iz Nemilosrdnih gadova). Na kraju, Majstor biva osuđen na psihijatrijsku bolnicu za disidente, gdje u tajnosti i dalje piše svoj roman — a faustovski pakt sklapa Margarita, koja se prodaje đavlu kako bi oslobodila Majstora.

Identitet Majstora i autobiografski odjeci

Najbliže što se Bulgakov približava otkrivanju Majstorova imena jest u umobolnici. Prezren u životu, Majstor kaže: “Više nemam prezime.” Ipak, u epilogu mu Bulgakov dodjeljuje oznaku, Broj 118 Prvog odjela. Uobičajeno je tumačenje da je Bulgakov sebe postavio kao Majstora. No istina je da je u svakog lika upisao dio sebe. Poput Pilata, i Bulgakovljev je osobni grijeh polovične dobrote, to jest kukavičluk iz ratnih godina, kada su njegovi suborci iz Bijele armije linčovali Židova, a on nije pokušao intervenirati. Poput Margarite, Bulgakov se zaljubljivao i razočaravao do ludila. Poput Wolanda, želio je da oholost oko njega doživi zasluženi pad. Bulgakov je sebe vidio i u Bezdomnom, pjesniku koji može dohvatiti stvarnost tek uz injekciju u psihijatrijskoj bolnici. Czesław Miłosz zamislio je nešto slično svojom tabletom „Murti-Bing” — uzmi je i možeš pisati u sovjetskoj diktaturi, jer ćeš se tada pomiriti sa socrealizmom.

Magični prizori su dvosmisleni: događaju li se doista ili ih stvara mašta potisnutog pisca? Na nečuveno raskalašenoj državnoj gozbi prije književnog pada, Majstor razgovara s inozemnim konzultantom (čija je posjetnica samo „W”) o svome zanimanju za to kako Sovjetski Savez kao prvo društvo ukida Boga i propovijeda ateizam — „To mora nekako promijeniti ljude, zar ne mislite?” pita W. Je li to isti Woland koji postavlja upravo to pitanje kod Patrijaršijskih ribnjaka? Ista se napetost između stvarnosti i magije može primijeniti i na Wolandove neobične pomoćnike koje Majstor susreće u šetnjama Moskvom. Jesu li to tek priviđenja u njegovu umu ili očitovana zla koja može vidjeti samo on? Važno pitanje, barem za one koje zahvate njihove kandže. Čak i za đavoljeg pomoćnika, Azazelo je prilično zastrašujući, a Korovjevljev glas još je naporniji nego u romanu (nitko ne bi smio govoriti falsetom). Begemot, mačak s mitraljezom, sklonošću Dostojevskom i votki, prava je zvijezda.

Pametni detalji iz romana sačuvani su u filmu. Ponavljanje posljednje rečenice iz prethodnog moskovskog poglavlja na početku sljedećeg Pilatova poglavlja ostalo je i na platnu. Time se trajni odjek Pilatova suđenja zadržava i u drugim zapletima. Wolandova crna magija, doslovno, jer njegova kazališna seansa uvjerava moskovsku elitu u fantastične prizore živog obezglavljenog čovjeka, začaranih lijepih haljina i lažnog novca, prožima Moskvu i zarazi je nevjericom i magijskim realizmom. Nasuprot tomu, u Pilatovu suđenju nema čudesa. Ono je posve stvarno.

Istina, dobrota i Ješuina poruka

Politični trenuci su snažni, premda nimalo suptilni. Neki novi stihovi Bezdomnog na montiranom procesu previše podsjećaju na današnju Rusiju — „Čemu nam nebo? / Krim nam je dosta!” i „Sovjetskog pjesnika ne zanima Krist. / Sovjetskog pjesnika zanima pumpa!” — da bi bili išta osim tragičnih. Kazalište koje Woland i njegovi pomoćnici prekidaju također prikazuje predstavu smještenu u 2022.: „Koliko ima republika?” pita lik na pozornici. „Sve!” odgovori drugi prije nego što započne ples i pjesmu, prekinutu tek dolaskom vraga. Na drugim mjestima vrag je sada funkcionar. „Rukopisi ne gore”, Wolandova znamenita primjedba kojom potiče Majstora da dovrši spaljeni roman, sada je optužba Majstoru od NKVD-ova istražitelja: nije moguće da ključni dokazi budu uništeni. I upravo NKVD, a ne samo Pilat na suđenju, postavlja pitanje: „Što je istina?” Usporedba dvoga pojačava se u dvorištu zimskog moskovskog zatvora, gdje Majstor vidi gole zatočenike razapete na križ.

Da budemo jasni: Bulgakovljev Ješua razlikuje se od Isusa Novoga zavjeta. U knjizi (gotovo) nema zabilježenih čuda (iako u filmu Ješua ozdravlja Pilatovu glavobolju); ključne činjenice razlikuju se, od izostanka Pilatove žene do toga da Ješua ima samo jednog učenika umjesto dvanaestorice. Dok Isus uči da „nitko nije dobar osim jedinoga Boga”, Ješuin je nauk da je svaki čovjek dobar — što Pilatu stvara toliku muku. U jednoj od najpotresnijih scena ruske književnosti, usamljeni Pilat sanja da nije bio kukavica, grijeh koji Ješua opisuje kao „najgori od svih”, te u svojim snovima živi u svijetu u kojem nikada nije osudio Ješuu na smrt.

Sve se to vraća na početak. Krajnja važnost Majstora i Margarite nije samo u tome što „rukopisi ne gore”. Ono što roman čini toliko privlačnim jest to da on stoji kao antiteza drugom klasiku. Dostojevski, kojem je bilo dopušteno napustiti Rusiju, zamislio je iz emigracije u Idiotu, svom omiljenom i nesavršenom romanu, što bi se dogodilo kada bi slaba kopija Krista jednoga dana ušla u duboko licemjernu rusku sredinu — kako naziv sugerira, smatrali bi ga budalom. Bulgakov — koji nije smio emigrirati, koga je osobno cenzurirao Staljin i kojem je bilo zabranjeno objavljivati — mogao je zamisliti jedino kako vrag stiže u Moskvu. A ipak, u ovoj jami zmija, punoj istih licemjernih Rusa, Bulgakov vidi dobro u svakome čovjeku.

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice The Plough.