C. S. Lewis je „Dok imamo lica” nazvao svojom „najboljom knjigom” i „daleko najboljom koju sam napisao”. Rekao je da mu je to „omiljena od svih njegovih knjiga”.

Neki od radova odabranih za ovaj niz mogu se činiti pomalo preneobičnima, ili čak donkihotovskima. Malo poznata djela su rijetko, ali povremeno uključena, a poznatija djela su isključena. Kada god je odabran relativno opskuran naslov, ponuđeno je racionalno opravdanje za njegovo uključivanje. Što se tiče isključivanja poznatijih knjiga, to je jednostavno neizbježno. Ovaj bi niz trebao uključivati ​​stotine ovih istaknutih djela “u kratkim crtama” kako bi se izbjegli “pogreške propusta”.

Prethodni uvod služi kao preliminarna obrana uključivanja djela C. S. Lewisa koje među njegovim raznovrsnim djelima nije ni najpoznatije ni najčitanije. Njegovo uključivanje posljedica je procesa eliminacije. Kako je ovo serijal o književnosti, Lewisova mnoga publicistička djela zapravo ne ispunjavaju uvjete.

Bilo koja od knjiga u serijalu “Kronike iz Narnije” opravdava uključivanje, ali nijedna ne isključuje ostale. Budući da bi bilo neproporcionalno imati sedam izdvojenih ovakvih članaka za svaku od knjiga, a budući da dječje knjige, s iznimkom “Hobita”, nisu uključene, činilo se da je najbolje razmotriti druge naslove. Ista logika vrijedi i za “Svemirsku trilogiju”. Svaka i sve ove knjige zaslužuju uključivanje, ali niti jedna ne isključuje ostale.

Nakon što smo slijedili ovaj proces eliminacije, ostaje nam samo nekoliko naslova među kojima možemo birati. Od onih koji su ostali, “Dok imamo lica” nedvojbeno je najbolji. I to nije samo promišljeno mišljenje ovog autora – to je također promišljeno mišljenje samog C.S. Lewisa. Nazvao ju je svojom “stvarno najboljom knjigom” i “daleko najboljom koju sam napisao”. Bila mu je to “omiljena od svih njegovih knjiga”. Budući da ga je sam veliki čovjek smatrao i svojim najboljim i najdražim, ne treba davati daljnje opravdanje za njegovo uključivanje umjesto njegovih mnogih drugih velikih djela.

S obzirom na prethodno rečeno, također se mora priznati da je to najteža od svih Lewisovih knjiga za razumjeti i, kao posljedica toga, nije najpopularnija. Prva poteškoća je što je to prepričavanje drevnog mita o Kupidu i Psihi. Stoga je korisno, iako svakako nije potrebno, da čitatelji imaju neka saznanja o inspirativnom izvoru koji je potaknuo Lewisovu maštu kada je napisao “Dok imamo lica”, roman koji je podnaslovljen “Ponovno ispričan mit”.

U biti se priča fokusira na otuđenje između prijatelja ili članova obitelji nakon vjerskog obraćenja. Orual jako voli svoju mlađu polusestru Psihu, i njih dvije u djetinjstvu razvijaju blisku vezu. Orual je uznemirena, a zatim i ljuta kada Psiha tvrdi da živi u sretnom braku s bogom nakon što mu je bila “žrtvovana” u vjerskom ritualu. Iako Psiha očito vjeruje da se nalazi u prekrasnoj palači, to je nevidljivo Orual, koja ne može vidjeti ništa osim pustare.

Kao i kod svakoga vjerskog obraćenika, Psiha sada vidi stvarnost sasvim drugačije od svoje sestre, koja nije u stanju vidjeti ono što je nedostupno nevjerniku. Ono što stvar čini gorom je Orualina opsesivna i posesivna ljubav prema Psihi. Ona zamjera Psihinu sreću jer je postavila prepreku između njih. Ona krivi bogove što su joj uzeli Psihu.

Toliko je puna bijesa da odbija priznati postojanje Psihine palače čak i kad joj se dopusti da je na trenutak vidi. Ona viziju racionalno objasni. Orualin bijes pretvara se u mržnju prema bogovima i Psihi. (Oni koji žele dublje razumjeti destruktivnost posesivne ljubavi trebali bi pročitati “Dok imamo lica” u kombinaciji s onim dijelovima Lewisova “Velikog razvoda”, koji se bave dominantnom egocentričnom ženom i dominantnom egocentričnom majkom, čija ih posesivnost sprječava da voljenoj osobi žele dobro.)

Još jedan aspekt “Dok imamo lica” jest napetost između razuma i religije, što se očituje u nesuglasicama između lika po imenu Lisica, grčkog roba predanog filozofiji svoje domovine, i Svećenika boginje Ungit, poganina predanoga obredima i tradicijama svoje religije. Lisac je skeptičan prema svim religijskim tvrdnjama koje nadilaze njegov filozofski racionalizam, a Svećenik je skeptičan prema filozofiji zbog ograničenja koja ona, čini se, postavlja božanskoj ili transcendentnoj istini. Ova dinamička napetost stvara opreku između vjere i razuma koja naglašava opasnosti odvajanja jednoga od drugoga.

Jedan od razloga zašto je “Dok imamo lica” manje popularna od mnogih drugih Lewisovih knjiga jest to što ju je teže razumjeti. To je Lewis kada je najmanje didaktičan, a najviše književnik. Značenje nije na površini ili blizu površine, kao kod mnogih drugih njegovih djela, već je unutra, sadržano u samoj priči. Lewis ne propovijeda, niti podučava. On jednostavno priča priču, ili prepričava staru priču, na svoj neponovljiv način.

Paradoksalno, “Dok imamo lica” djelo je o maskama koje i same nose masku. Očito je to već u samom naslovu, koji je mnoge zbunio. Preuzeto je iz riječi Orual, koja se nošenjem maski zaštitila od stvarnosti i od života, od boga i bližnjega, postavljajući pregradu između sebe i drugih.

U posljednjem poglavlju, u trenutku spoznaje, ona kaže sljedeće: “Kako nas [bogovi] mogu sresti licem u lice dok imamo lica?” To je pitanje koje nam “Dok imamo lica” postavlja. Ako inzistiramo na životu u maskenbalu koji smo sami izgradili, noseći maske kao lažne identitete kako bismo se sakrili od sebe i drugih, nećemo moći vidjeti sjaj istine, koja je onkraj nas. To je jasno u Lewisovom vlastitom objašnjenju naslova i njegovog značaja:

“Kako nas oni (tj. bogovi) mogu sresti licem u lice dok imamo lica? Ideja je bila da ljudsko biće mora postati stvarno prije nego što može očekivati ​​bilo kakvu poruku od nadljudskoga; to jest, mora govoriti vlastitim glasom (a ne jednim od svojih posuđenih glasova), izražavajući svoje stvarne želje (a ne ono što zamišlja da želi), bilo to dobro ili zlo, a ne neka maska, zavjesa ili persona.”

Tijekom cijele priče, Orual je vlastitom ohološću spriječena da vidi stvarnost. Potrebno joj je da se njezina oholost slomi u poniženju kako bi ona stekla poniznost potrebnu da dođe k sebi. Tek tada ona može osjetiti dublju stvarnost, koja joj je izmicala.

Zaključit ćemo spuštanjem u ulični govor, glas modernoga čovjeka. Konačno značenje romana “Dok imamo lica” jest da se prije nego što shvatimo stvarnost moramo spustiti na zemlju.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.