Sigrid Undset norveška je spisateljica i obraćenica na katoličku vjeru koja je 1928. godine, četiri godine nakon primanja u Crkvu, dobila Nobelovu nagradu za književnost. Njezina su dva najpoznatija djela Kristina, Lavransova kći i Olav Audunssøn iz Hestvikena, višesveščani povijesni epovi radnje smještene u srednjovjekovnu Norvešku. Prvi je objavljen u tri dijela između 1920. i 1922., a drugi u četiri dijela između 1925. i 1927. godine.

Iako je roman Kristina, Lavransova kći, za razliku od Olava Audunssøna iz Hestvikena, napisan prije primanja Sigrid Undset u Katoličku Crkvu, sjeme obraćenja vidljivo je u tonu i naglascima priče, u njenom moralnom tkivu, i u ozračju tomističke etike stvarnosti koje prožima sve.

Radnja romana prati kušnje i nevolje istoimene junakinje od njezina djetinjstva do smrti.  Mlada Kristina izdaje svoju obitelj, a posebno svog mudrog i svetog oca, prepuštajući se svojevoljnoj strasti i njezinim žalosnim i složenim posljedicama. Čitatelju je također mučno pratiti dok mlada i svojeglava djevojka čini pogrešku za pogreškom, ne uspijevajući uz vjeru i razum slijediti put mudrosti i vrline.

Ona uči na svojim pogreškama, ponekad bolno sporo, učeći živjeti s njihovim posljedicama, ljubeći, iako je često lišena ljubavi koja joj je potrebna. Kao žena i majka, prihvaćajući borbu i patnju bračnog života, ona postaje zrela, obogaćena iskustvom života življenoga za druge.

Roman je ukorijenjen u norveškoj povijesti, koju je Sigrid Undset temeljito poznavala, te u duhu nordijskih saga, koje su joj također bile dobro poznate. Radnja je polagana u najboljem smislu te riječi – odvija se sporim i ujednačenim tempom godišnjih doba i brzinom kojom čovjek može putovati – bilo pješice bilo na konju. Takav tempo omogućuje čitatelju da u potpunosti uđe u vrijeme u koje je radnja smještena ulazeći u vrijeme koje je trebalo i samim likovima.

To nas usporava tako da možemo vidjeti očima nezamagljenima tempom i frenetičnošću današnjega života, i poziva nas na neužurban, kontemplativan pristup odvijanju događaja kako se zbivaju. Ovaj aspekt romana Sigrid Undset mogao bi podsjetiti neke čitatelje na putešestvije Prstenove družine u Tolkienovom klasiku, prožetom istim predindustrijskim ritmom kao Kristina, Lavransova kći, koji dijeli isti herojski duh nordijskih saga, koje su oboje autora voljeli, i čiji je utjecaj oboma poslužio u smislu inspiracije i težnji.

Iako tempo te povijesna i kulturna pozadina mogu sugerirati analogije s Međuzemljem, razvoj karaktera i povezanost između djela i njihovih posljedica mogli bi pozvati na povlačenje paralela s romanima Jane Austen ili možda sa Zaručnicima Alessandra Manzonija. Likovi Sigrid Undset trpe posljedice svojih postupaka i dolaze do mudrosti živeći s takvim posljedicama, kao i likovi u romanima Jane Austen i Manzonijevu remek-djelu.

Snaga i dubina Kristine, Lavransove kćeri ima kao izvor autoričino duboko razumijevanje smisla života. To se očituje u načinu na koji se njeni likovi hvataju u koštac sa stvarnošću, u potrazi za onim dubljim smislom koji autorica već shvaća. Čitatelji romana također se bore s tom stvarnošću, suosjećajući s Kristinom dok se ona uči nositi s nevjernim mužem, slabićem, i dok uči smisao života i ljubavi kroz svoje iskustvo majke u teškim i tegobnim okolnostima.

Snaga priče i moć Sigrid Undset kao pripovjedačice očituje se u načinu na koji je čitatelj uvučen u samu prisutnost mučnosti i gnjeva u situacijama u kojima se Kristina nalazi. Patimo s istoimenom junakinjom dok ona žudi za istinskom srećom, pronalazeći utjehu u odgoju svoje djece, ali osjećajući se neispunjenom u smislu da joj nedostaje punina života. Tek sazrijevanjem, bolno polako, počinje pronalaziti i osjećati puninu ljubavi koja joj je uvijek izmicala.

Zaključit ćemo s nekoliko riječi o ostalim djelima Sigrid Undset. Njezina druga velika povijesna saga, Olav Audunssøn iz Hestvikena, također je smještena u srednjovjekovnu Norvešku, i prati žalosnu sudbinu Olava Audunssøna koji je, poput Shakespeareova Leara, protiv kojega su više griješili drugi nego što je ona sam griješio. Kao i kod Kristine Lavransove kćeri, ključni likovi u vrtlogu životnih nesreća dobivaju utjehu u svojoj katoličkoj vjeri, i snagu ima daju mudri savjetima svetih biskupa i svećenika.

Kasnija djela Sigrid Undset većinom su smještena u suvremenu Norvešku, ali odjeci povijesnih saga prisutni su u prikazivanju likova koji uče na svojim pogrješkama, čime rastu u razumnosti i svetosti. Među njima su Ida Elisabeth i Divlja orhideja, od kojih potonji roman govori o Paulu Selmeru i njegovom sporom i tegobnom putu prema Katoličkoj Crkvi. Bez skanjivanja “roman obraćenja”, Divlja orhideja prikazuje putovanje glavnoga junaka od skepticizma do vjere usred pozadine propalih veza.

Na vrhuncu romana Paul još uvijek nije poduzeo odlučujući korak da se podloži svetoj Majci Crkvi, ali čini se da je veoma blizu toga. Njegov konačni “prelazak praga” ispričan je u nastavku, Gorući grm, koji ga vodi dublje u misterij života kroz zagrljaj smrti, što je krajnji paradoks kršćanskog života.

Baština Sigrid Undset kao romanopisca ukorijenjena je u realizmu skolastičke filozofije, koju je ona marljivo proučavala. Njezini romani razotkrivaju plitkost relativizma i pokazuju najdublje metafizičko razumijevanje temeljne moralnosti, na kojoj se temelji sav ljudski život i društvo. Ona vidi stvarni svijet, u kojem se ljudi suočavaju s gorkim posljedicama sebičnih odabira i u kojem je patnja neizbježna, ali potencijalno iskupljuje. Autorica to vidi i pokazuje svojim čitateljima s kristalnom jasnoćom, obogaćenom kršćanskom milosrdnom ljubavlju. Njezina nam fikcija u najdubljem smislu pokazuje da prihvaćanje patnje nije samo početak mudrosti – što ona jest – već također – paradoksalno – da je to put do mira i trajne radosti.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.