Dana 15. rujna 1993. mafija u Brancacciu, beznadnoj četvrti Palerma, hicem u potiljak ubila je don Pina Puglisija, “župnika” svetog Kajetana, najpoznatijeg po svojemu zalaganju protiv organiziranoga kriminala i zauzimanju za odgoj djece i mladih s ulice za koje je utemeljio Centar Oče naš. Bilo je to na dan don Pinova 56. rođendana. Don Pino, prvi mučenik mafije, danas blaženik, uoči pogubljenja nasmiješio se svom ubojici i rekao mu: “Čekao sam vas.”

Alessandro D’Avenia imao je tada 16 godina, bio je učenik u gimnaziji Vittorio Emanuele gdje je 3P, kako su mladi zvali Padra Pina Puglisija, predavao vjeronauk. Od toga dana u njemu se otvorila rana koja, možda, tek danas zacjeljuje. Neki ljudi rane duše liječe perom. D’Avenia, uspješni romanopisac blistavoga stila, čini to svojim romanom Ono što pakao nije (2014.).

“U Federicu, mladom protagonistu, krhkom, zbunjenom i punom idealističkih poleta, ima puno mene, kao i u njegovim kolegama iz razreda. Manfredi, Federicov stariji brat, inače neurolog, sinteza je moja dva starija brata. Lucia predstavlja onu i onakvu ljubav koju sam tih godina otkrio”, kazao je autor u razgovoru za Il Secolo XIX.

D’Avenia, pisac, scenarist, a prije svega profesor književnosti u klasičnoj gimnaziji u Milanu, iza sebe već ima dva uspješna romana: Bijela kao mlijeko, crvena kao krv, koji je ekraniziran, te Stvari koje nitko ne zna, s više od milijun prodanih primjeraka i brojnim prijevodima na mnoge jezike. Romani su to koji istražuju nemirni svijet adolescencije. Kao i njegov roman Ono što pakao nije.

“Nisam namjeravao napisati ovaj roman. Imam jasnu ideju o onome što želim pisati, a u glavi imam barem još deset romana. Ovaj nije bio planiran. Ali posljednjih sam godina počeo osjećati unutarnji pritisak don Pinova osmijeha kojega sam sretao u hodnicima svoje škole, i u jednom trenutku sam shvatio da ga ne mogu ne odabrati, već da sam bio odabran ” Tada, s 37 godina, htio je razumjeti nešto što tada nije razumio i što postaje bitno, odnosno kako umrijeti s tom slobodom. “Jer on se smiješi svom ubojici, a ljudi koji znaju umrijeti su, prema mom mišljenju, oni koji nas uče i živjeti. Napisao sam roman jer sam htio kroz pisanje proživjeti taj tako tragičan trenutak i otkriti u tom paklu ono što pakao nije, ljepotu.”

D’Avenia, Palermitanac koji već 18 godina živi izvan svoga grada, arapskog i normanskog Panormusa, grada koji je “sav luka”, koji hrani strance i proždire svoju djecu, kako glasi natpis povezan s Genijem Palerma, priznaje da je ovaj roman za njega bio katarzičan, kao što su to bili život i smrt don Pina: život proveden u službi mališana iz Brancaccia za koje je htio “samo” srednju školu, mjesto gdje će ih primiti i dati im da otkriju ljepotu. U jednom trenutku Federico kaže da mu je jedan od pridjeva koji mu se najviše sviđaju upravo katarzičan, riječ koju D’Avenia voli.

“Roman mi je to trebao dati. Preispitati okrutne činjenice kronike koje sam proživio i shvatiti na koji su način povezane s nečim što bi umjesto toga ostalo zauvijek. Možda sam se do tog trenutka bojao to učiniti jer me je još uvijek boljelo. Pisanje me pomirilo s ovom sudbinom koja se činila samo smrću, kad se čini da nas život smrtno rani, zapravo nam daje nešto što smo izgubili.”

Nakon diplome, umjesto da nastavi s doktoratom, D’Avvenia je odabrao podučavanje, a ovaj briljantni i talentirani učenik 3P-a svoja razmišljanja objavljuje i na vrlo praćenom blogu prof.2.0.

“Pokušavam podučavati, no nisam tome dorastao, jer nijedan učitelj nije dorastao životima koji su mu povjereni. Ono što mogu reći jest da me lekcija 3P-a spasila od ideje podučavanja, ideje da se gotovo može biti “spasitelj” djece. Ne osjećam se kao spasitelj, jedva uspijevam upravljati svojim životom. Ali ono što je lijepo i oslobađajuće, kako kaže Dostojevski, jest da ljepota već spašava svijet. Ljepota je već unutar njih i mi smo u službi toga. To te oslobađa od kontrole nad djecom, od očekivanja koja ponekad guše odnose, i oslobađa te jer pokušavaš razumjeti koji je njihov dar, koje su njihove slabe točke, i stavljaš se u službu prvoga i pokušavaš im pomoći da se suoče s drugima. Na kraju krajeva, ono što pakao nije jest i to: vidjeti u drugome talent, a ne nekoga koga treba kontrolirati “

A na pitanje što je don Pino bio za njega, D’Avenia odgovara: “Osmijeh, njegov osmijeh, činjenica da se može potvrditi drugoga, reći mu da ti je bitan, smješkajući mu se. I on je to mogao učiniti sa svojim ubojicom, jednim od najgorih mafijaša koji je u svome svjedočenju rekao: ‘Nisam noćima spavao zbog tog osmijeha.'”

Don Pino promatra svoje razgažene cipele, podsjećaju ga na one koje je popravljao njegov otac u vrijeme kada je kupovina novih bila luksuz. Popodnevo sunce sada manje žeže ulice i mnogi uživaju u svježijem zraku čavrljajući ispred kuća na stolicama iz dnevne sobe, neprikladnima za otvoreni prostor, ali udobnima. Prašina. Bosiljak i menta. Rublje koje se suši. Mladi započinju svoj ritual: šetnja gore-dolje po trgu i glavnim ulicama kako bi vidjeli druge i bili viđeni. Promenada. Lagano dotaknuti ulicu, ali još više blago se dotaknuti pogledom, prije nego tijelima, drevnim pokretima seljaka koji ore polje, gore-dolje, dolje-gore, sijući riječi, dom svakoga trača, novosti i zapovijedi. I pogledi, kako bi se potvrdila hijerarhija. U ovom se gradu sve stvara i razara riječima i pogledima. Ostalo je tišina.

Don Pino gazi, tim istim trgom i tim istim ulicama i traži poglede mladih. Neki odvraćaju pogled, drugi zbiju šale s njim, neki mu se još uvijek smješkaju. Poneko dijete dođe do njega i povlači ga za hlače, ispitujući ga kada će se opet jesti pizzu i čips.

Gleda ljudima u oči pa onda opet u svoje razgažene cipele. Kakve su cipele potrebne za hodanje po paklu? Nitko to ne zna. On možda zna jer je njegov otac bio postolar i svoj mu je zanat premio rukama i znanjem. Koliko ih je popravio… Čuva očev alat za posao kao što bogati čuvaju svoj srebrni pribor za jelo i nakit. Možda ne postoje odgovarajuće cipele. Zna samo da treba činiti kao i Bog, navući na sebe cipele i prašinu te hodati gore-dolje njihovim ulicama. „Prije nego što sudiš o nekom čovjeku, dva tjedna moraš hodati u njegovim cipelama“, kaže poslovica. To je radio Bog trideset i tri godine, od kojih je trideset proveo blanjajući stolove rukama i ljudskim znojem. Isto radi Don Pino u Brancacciu od 6.listopada 1990., dana kada se vratio u rodnu četvrt. Tamo je prvi put ugledao svjetlost dana 15. rujna 1937. godine i tamo je zaplakao kao i sva djeca kada prvi put ugledaju svjetlost, kao da znaju da će devet mjeseci mira zamijeniti s godinama bolnoga svijeta. Hitio je gledati, dodirivati, znojiti se po ulicama onih što stanuju u istoj četvrti, a i oni su morali vidjeti njega na tim ulicama, nadohvat ruke i u cipelama skorenima od iste prašine.

Zna da se u tome gradu najviše pažnje pridaje jednom od pet osjetila: vidu. U luci svi gledaju sve. U velikoj luci to rade naveliko i ne postoje pridjevi koji bi mogli označiti različite načine na koje se to čini. Netko je rekao da bi Sicilijanac svojim prodornim pogledom bio u stanju balkonima napraviti djecu. Imao je pravo. Ako te neki neznanac uporno gleda, kažeš mu: „Kojeg đavla buljiš?“, „Što imaš gledati?“ To služi za određivanje hijerarhije među sugovornicima. Naivni stranac nije u stanju gledati, nego pilji. Onaj tko je rođen na Siciliji zna kako se to radi. Svi gledaju i vide sve, ali životno je umijeće vidjeti i sakriti da si vidio. I šutjeti ako si vidio previše. Ako vidiš previše, možeš i umrijeti zbog toga.

On zna da mora činiti suprotno; gledati i vidjeti, biti gledan, viđen. Otvoreno, uzdignute glave. I ne praviti se da ne vidi ako se ono što je vidio mora promijeniti. Pakao počinje kada se spusti pogled, zatvaraju oči, kada se okreće glavu na drugu stranu i tako osnažuje jedina spontana vjera koju Sicilija poznaje, ona fatalistička i komotna koja kaže da se „ionako ništa ne će promijeniti“. On drži oči širom otvorene, njegov se mir hrani ratom protiv svega što se nikada ne mijenja, protiv utvrđenoga redoslijeda. Koliko to puta mora ponoviti djeci, svojim mladima: uzdignute glave, hodajte uzdignute glave. Dok neki prolaze tim ulicama, drugi spuštaju pogled. Pokorni pogled životno je pravilo. Ako gledaš, izazivaš. A on gleda sve u lice i u oči.

Napustio je četvrt za vrijeme rata čije loše zarasle ožiljke zidovi i krovovi kuća još uvijek nose. Ali otkada se vratio, prošao je svaku uličicu kako bi povratio sjećanje na šetnje sa svojim roditeljima kada bi ga podizali u zrak hineći da ga bacaju u prazno. I poznaje njezine ljude, poput mafijaša kontrolira svoj teritorij. Zapravo je i on jedan „don“.

Među tim ljudima je Lovac. Don Pino ga gleda onako kako gleda sve druge, a Lovac mu uzvraća pogled, kamena lica. Don Pina privlače te oči. Traži ih. Upire pogled u njega i osmjehuje mu se. Lovac se okreće na drugu stranu. Nema što odgovoriti na taj osmijeh i pravi se ravnodušan, kao da nije shvatio da je njemu namijenjen. Kada netko gleda Lovca, mora blago kimnuti glavom ili držati pogled spuštenim.

Don Pino je don bez moći, ali ne i bez snage. Razoružana snaga, nemoćnija od nasilja – jer nasilje mijenja tijelo, ali ipak uzvišenija – jer njezina snaga mijenja srce. Nadjačava je, ne u prostoru, već u vremenu. Samo vrijeme može pobijediti prostor. Postoje ljudi koji vladaju prostorom, postoje ljudi koji su gospodari vremena.

Ovisno o bogu kojem su se zavjetovali.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ono što pakao nije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na ovom linku.