Clive Staples Lewis, poznatiji kao C. S. Lewis, britanski pisac, književni teoretičar i anglikanski teolog laik, rođen je 1898., a umro 1963. godine. Najpoznatiji je po sedmodijelnom serijalu „Kronike iz Narnije“, koji je objavljen između 1950. i 1956. godine. Serijal je smješten u fiktivno Namijsko carstvo, fantastični svijet magije, mitskih zvijeri i životinja koje govore. U središtu radnje su djeca, koja su magično prebačena iz stvarnog u fantastični svijet Narnije, koja igraju središnju ulogu u povijesnom razvoju carstva. Riječ je o knjizi koja u načelu predstavlja alegoriju o sukobu Dobra i Zla, koja se često uspoređuje s Tolkienovim „Gospodarom prstenova“. Serijal obuhvaća cijelu povijest Narnije, od njezina osnutka pa do konačnog uništenja u „Posljednjoj bitki“. Lewis je napisao više od trideset knjiga koje su prevedene na više od trideset jezika i prodane u milijunima primjeraka, dok njegove filozofske spise naširoko citiraju kršćanski teolozi iz različitih denominacija.

C. S. Lewis važi kao jedan od najznačajnijih predstavnika takozvane kršćanske književnosti. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ovaj fenomen najviše dolazi do izražaja, knjige iz korpusa kršćanske književnosti prodaju se u zasebnim trgovinama, s vjerskim memorabilijama. Niz je svjetski poznatih autora i knjiga koje su uključene u ovu kategoriju, poput romana „Josip i njegova braća“ Thomasa Manna, „Braća Karamazovi“ F. M. Dostojevskog, „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova, „Uskrsnuće“ L. N. Tolstoja, „Siloviti prisvajaju nebo“ Flannery O’Connor… Tu su, zatim, drame, poput Goetheova „Fausta“ ili zbirki kratkih priča Flannery O’Connor. Od poznatih europskih pisaca koje teoretičari uvrštavaju u nišu kršćanske književnosti treba izdvojiti Gilberta Keitha Chestertona i Grahama Greena. (Kršćanska sadašnjost je osamdesetih objavila niz od pet Greenovih knjiga, medu kojima je bio i kultni „Treći čovjek“.)

Biografija C. S. Lewisa neodvojiva je od biografije J. R. R. Tolkiena. Dvojicu velikih pisaca vezalo je doživotno prijateljstvo, bez obzira na žestoki rivalitet koji je postojao između njih, o čemu se više može pročitati u knjizi „Tolkien – biografija“ britanskog autora Michaela Whitea, koju je 2006. godine objavio VBZ. Obojica su bili profesori na Sveučilištu Oxford i bili su aktivni u neformalnoj oksfordskoj književnoj grupi poznatoj kao „Inklings“, čiji su članovi favorizirali naraciju i imaginaciju u fikciji te se međusobno poticali na pisanje fantastične literature. Obojica su, također, bili vjernici.

Prema Lewisovim memoarima, objavljenima 1955. godine, kršten je u Irskoj crkvi, autonomnoj crkvi Anglikanske zajednice koja djeluje u cijeloj Irskoj i druga je najveća kršćanska crkva na otoku nakon Rimokatoličke Crkve. Prema vlastitim riječima, odrekao se vjere tijekom adolescencije, da bi se u dobi od 32 godine, prvenstveno Tolkienovom zaslugom, vratio anglikanizmu kao laik Engleske Crkve. S druge strane, Tolkien je, kad je imao tri godine, ostao bez oca. Preselio se s majkom i bratom iz Južne Afrike u Englesku. Tolkienova majka je 1900. godine, unatoč žestokom protivljenju njezine baptističke obitelji, primljena u Rimokatoličku Crkvu, kojoj je Tolkien ostao vjeran do kraja života. Čak se u svom tradicionalizmu opirao nekim odredbama Drugog vatikanskog koncila, primjerice uvođenjem engleskog u liturgiju, te je do kraja života na misama isključivo odgovarao na latinskom. Tvrdio je kako su engleski prijevodi biblijskih tekstova loši. Ovo navodim da bih barem donekle rasvijetlio kontekst u kojem je nastajala kršćanska književnost.

Agilni splitski nakladnik Verbum, specijaliziran za vjersku literaturu i kršćansku književnost, objavio je, u prijevodu Mije Pavića, Lewisov serijal „Svemirska trilogija“, podnaslovljen kao „Suvremena bajka za odrasle“, koji je nastao između 1938. i 1945. godine. Sastoji se od romana „Izvan tihog planeta“, „Perelandra“ i „Ta strašna snaga“. Lewisova „Svemirska trilogija“ poznata je i kao „Trilogija Ransom“, prema glavnom junaku, sveučilišnom profesoru i filologu Elwinu Ransomu, koji se djelomično temelji na Tolkienu, što je informacija koju je otkrio Tolkien u svojim pismima.

Trilogija se bavi, kako je to Lewis jednom izjavio, „dehumanizirajućim trendovima u suvremenoj znanstvenoj fantastici“. Prva knjiga, „Izvan tihog planeta“, napisana je nakon Lewisova razgovora s Tolkienom, nakon što su se dogovorili da Lewis napiše priču o „svemirskom putovanju“, a Tolkien o „putovanju kroz vrijeme“. Za razliku od Lewisa, Tolkien nikad nije dovršio svoju knjigu „Izgubljeni put“, u kojoj je nastojao povezati svoje mitsko Međuzemlje s modernim svijetom. Radnja prve knjige odvija se većim dijelom na Marsu, odnosno Malacandri, gdje je Ransom dospio nakon što ga je oteo genijalni znanstvenik Weston, koji je osmislio svemirski brod za međuplanetarna putovanja, a koji je u trilogiji oličenje apsolutnog Zla, ljudske zlobe, taštine i pohlepe. Jedan Westonov prijatelj i sudrug u zločinu, Devine, opisuje Westona kao velikog fizičara koji „pojede Einsteina i Schrödingera za doručak“. S druge strane, Weston opisuje Devinu Ransoma kao „znamenitog filologa koji pojede Jaspersena za doručak“. Weston odlazi na Mars da bi iz tamošnjih rijeka krao zlato, „sunčevu krv”, i prevozio ga na Zemlju. Lewis opisuje Mars kao planet na kojem živi više razumnih vrsta, koje nisu poznavale umjetnost, osim primitivnih oblika pjesništva i glazbe, nad kojima bdije dobri duh planeta, bestjelesni Oyarsa koji podsjeća na „najmanju zamislivu sjenku“. U svom opisu Marsa, Lewis je poprilično neinventivan: vegetacija je grimizno crvena, a povrće je, kao i bića koja obitavaju na Marsu, neusporedivo veće, „dvaput više od engleskog brijesta“, zbog slabije gravitacije.

U „Perelandri“, drugom dijelu trilogije, prije nego što otputuje na Veneru, Ransom ispripovijeda svom „prijatelju“ Lewisu svoje dogodovštine na Marsu te najavljuje odlazak na Veneru, kamo ga šalje Oyarsa da spasi planet od ljudskog zla, ponovo oličenog u Westonu. Radnja se odvija u vrijeme dok na Zemlji bijesni Drugi svjetski rat. „Perelandra“ je zapravo alegorijska priča o biblijskom zemaljskom raju. Ransom zapravo odlazi na Veneru kako bi spasio prve ljude od zla, da bi ih zaštitio od onoga što se dogodilo Adamu i Evi, zbog čega su bili protjerani iz rajskog vrta. Odmah po dolasku Ransom proba neobično žuto voće veličine balona, što je očita aluzija na zabranjenu jabuku koju je Adam probao u zemaljskom vrtu: „Bio je to, naravno, okus voća, baš kao što su njegova žeđ i glad bili žeđ i glad. A opet, toliko se taj okus razlikovao od svih drugih okusa da se činilo običnom pedanterijom nazivati ga okusom. Bilo je to poput otkrića potpuno nove vrste užitka, nečega za što nitko nikad nije čuo, nečega s čim nitko nikad nije računao, nečega onkraj svega očekivanog. Na Zemlji bi se za jedan gutljaj ovoga voća vodili ratovi i izdavale bi se nacije“.

Radnja trećeg, završnog dijela trilogije odvija se na Zemlji, Thulcandri, „Tihom planetu“, „u neodređenom vremenu nakon rata“. Iako se i u ovom dijelu pojavljuje Ransom, kao vođa sila dobra u odlučujućoj, epskoj bitki protiv Zla, glavni junak je Jane Studdock, mlada supruga profesora s fiktivnog sveučilišta Edgestow, koja je potomak kraljevske loze Tudor, a koja u snovima unaprijed vidi ubojstva koja su počinili pripadnici NICE, Nacionalnog instituta za koordinirane eksperimente, koji je u romanu simbol Zla, a temeljen je, po svemu sudeći, u velikoj mjeri i po uzoru na Gestapo. „Na umjetnom stablu bile bi umjetne ptice koja pjevaju kad stisneš prekidač u kući. Kad ti pjevanje dosadi, opet stisneš prekidač. (…) Nema perja uokolo, nema gnijezda, nema jaja, nema prljavštine“, odlomak je koji na najbolji način opisuje demonski „institut“.

Lewisovo pripovijedanje je stereotipno i puno praznog hoda. Njegova vjera duboko je utjecala na njegov rad, a njegove ratne radijske emisije na temu kršćanstva donijele su mu veliku popularnost. Mogli bismo reći da je Lewisu književnost bila tek sredstvo. Dok je Tolkien u svojim djelima stvarao ljude od krvi i mesa, oni su kod Lewisa ostali tek na razini simbola, iako je riječ o piscu čudesne imaginacije. „John Ronald Reuel Tolkien je bio, kao što pokazuje ova knjiga, dobar, moralan i čestit čovjek, pouzdan i jako inteligentan, ali nije imao aureolu sveca“, piše White u Tolkienovoj biografiji. To je, možda, glavni razlog zbog kojeg se Tolkien pretvorio u jedan od najvećih popkulturalnih fenomena druge polovice 20. stoljeća, dok je Lewis, barem na široj razini, gotovo zaboravljen, iako je pedesetih i šezdesetih bio neusporedivo veća književna zvijezda od Tolkiena, o čemu govori i činjenica da je Tolkien autorska prava za „Gospodara prstenova“ prodao za bagatelu, o čemu White također piše.

Članak je izvorno objavljen u časopisu Bestbook (3.1.2025.) pod naslovom “Alegorijska potraga za rajem”. Prenosimo ga s dopuštenjem autora.