Vlatko Stefanovski – “Taftalidze Shuffle” (Croatia Records, 2020.)

Običaj je i općeprihvaćena krilatica govoriti kako su umjetnici građani svijeta te kako je jezik umjetnosti univerzalan, no moram priznati kako često ostajem očaran upravo onom umjetnošću koja jasno postavlja svoga potpisnika u “uske” nacionalne, odnosno, kulturološke okvire, u tradiciju koja je datog umjetnika iznjedrila. Kada mi, dakle, evo konkretno, glazba jasno evocira prostor iz kojeg je potekla, kada govori jezikom kulture koja je hrani, kada joj note zrače podnebljem čiji duh struji potpisnikovim joj venama i prožima stvaralačku mu strast. Kada glazba odiše ljubavlju, onom koja nadilazi i romantizam tipa “volim te ja, neka svatko zna”, kao i puki univerzalizam, odnosno, ljubavlju prema samoj glazbi kao jeziku i kao talentu, kao, naposljetku, ušću svih pritoka koji od nje čine tradiciju, ostavštinu i trajni stvaralački poligon, priču o konkretnom prostoru i kulturi, o obitelji.

Postoji cijela niska glazbenika koji funkcioniraju, odnosno, zvuče kao istinski baštinici kulture koja ih je i učila hodati u glazbi; Bob Dylan je taj modus operandi, odnosno, kreativni duh utjelovio na možda najpotpuniji i najdalekosežniji način, a nakon dugogodišnjeg slušanja i proučavanja te pisanja o njegovoj glazbi, usudim se reći da upravo u toj njegovoj simbiozi s tradicijom i jasno američkom jeziku kojim barata ne po dužnosti, već po unutarnjoj, dvosmjernoj logici, leži “tajna” njegove jedinstvene recepture. No, nije Dylan sada tema, kao ni američka glazbena tradicija, već jedan bitno drukčiji, a geografski nam bliži glazbenik, čiji je dugogodišnji rad također, usprkos svim nezaobilaznim stilskim i inim pozajmicama, prožet duhom i kulturom svoga podneblja. Svoje Makedonije, budući da je riječ o gitarističkom maestru Vlatku Stefanovskom.

Prisutan na sceni još od druge polovice sedamdesetih kao frontmen sastava Leb i sol, taj je virtuoz od ranih dana, u skladnoj autorskoj suradnji s ostalim članovima benda, njegovao fina stapanja rocka, jazza i etna, oslanjajući se pri razvijanju svog neospornog talenta za sviranje gitare na zapadnjačke uzore, ali u velikoj mjeri i na makedonsku tradiciju u koju je kroz desetljeća koja su uslijedila posezao baš kao što bi žedna duša posezala za bogatim vrelom. Ono o čemu sam govorio u prvim pasusima, a što mi se na vijest o novom Vlatkovom albumu istoga trenutka nametnulo kao polazišna točka, makedonski je meštar od gitare na dosad možda najljepši način nedavno elaborirao na sjajnom albumu “Mother Tongue” (2017.), gdje je u akustičnom izdanju predstavio svoju voljenu domovinu kroz cijeli niz predivnih skladbi, od “Dimitrijo, sine Mitre” preko “Makedonsko devojče” do “Pelistersko oro”.

Stefanovski pritom, kao ni tijekom protekla četiri desetljeća, od makedonskog folklora nije tek uzimao; ne, tu i jest ta razlika, ta novodobivena vrijednost – on je svoju tradiciju, baš kao Dylan i srodni kreativni baštinici svoje tradicijske pjesmarice, doživio i nastavlja doživljavati kao obiteljsko sijelo, kao neprekidnu i neraskidivu tapiseriju u koju je pozvan tkati i vlastite niti, posuditi boje i jezik kako bi nastavio istu priču, a kroz svježu autorsku prizmu, kroz vlastiti, jedinstven i neponovljiv talent. Dakle, u dvosmjernom djelovanju, u komunikaciji. “Mother Tongue” je sa svojim akustičnim draguljima ispisao ljubavno pismo jednoj tradiciji, konkretnom podneblju, ispisujući istovremeno i rani testament iznimnog glazbenog dara.

Zato su i (ne samo moja) očekivanja od novog albuma, nastalog i stasalog u pandemijskom svijetu novih pravila i običaja, a koji se po najavi trebao također oslanjati na elemente nostalgije, odnosno, na retrospektivnost, po samom naslovu opet i jasno geografsku, bila visoka. Odnosno, ako bi fokus sa samog folklora i bio preusmjeren na suvremenije aspekte kulturne i srodnih vrsta pripadnosti, za očekivati je bilo da će nit ostati ista. Na žalost, sve ono što se očekivalo od glazbenika ovakvog kova i njegovane estetike, osobito nakon albuma poput “Mother Tongue”, na “Taftalidze Shuffle” nam se ukazalo u posve razvodnjenoj varijanti.

Nazvan po skopskom kvartu uz kojeg je Stefanovski vezan od rane mladosti, album je ovo koji označuje povratak bendovskoj, električnoj svirci. Zamišljen kao nostalgičan pogled unatrag, “Taftalidze Shuffle” vjerojatno je i samoterapeutski tretman: u vrijeme kad su koncerti postali endemska vrsta, a glazbenici stjerani u svoja kućna studija, Stefanovski se intuitivno okrenuo svojim izvorištima, ali dojma sam kako se zadržao na vrlo površnoj razini, propustivši svoju terapiju učiniti i dalekosežnijom, više nadahnujućom, pa time i toplijom. “Cijelo ovo vrijeme pokušavao sam ostati konstruktivan i sačuvati svoje zdravlje. Na svu sreću imam kućni studio pa sam puno vremena provodio snimajući pjesme za novi album, a htio ili ne htio, vratio sam se tekstovima i zvuku sedamdesetih koji me oduvijek fasciniraju”, objasnio je svoj odnos prema pandemijskoj pošasti kroz kreativni proces, međutim, kako sam već napomenuo, negdje usput kao da je krenulo manje željenim pravcem.

Ako ćemo manjak avanturizma i uzeti kao prirodan tijek stvari, odnosno, kao odustajanje od bilo kakvih stilskih diverzija i okliznuća u samodopadnost, produkcijska plošnost i autorski iznimno tanak materijal ne mogu se baš ničim opravdati. A možda mi je još teže palo to što u jednom ovakvom nostalgičnom shuffleu u samim notama i izvedbi nema ničeg ili gotovo ničeg što bi nam uistinu spustilo glazbu u pripadajuće joj okvire, bilo tradicijske bilo one manje opipljive, više intuitivne i fluidne. Već naslovna skladba koja i otvara album jasno govori da će zbirka imati s Makedonijom zapravo veze koliko i s kojim američkim kvartom. Instrumental koji je uz malo više nadahnuća mogao u malom, bez i riječi teksta, ispričati nostalgičnu priču s jasnim poveznicama i ishodištima (p)ostao je tako nešto poput reklamnog jinglea, možda spretno odsviranog, ali posve lišenog žari i konteksta.

Niz pjesama koje slijede, što zbog Vlatkovih vokalnih limita, što zbog i dalje prilično ukalupljene, odavno smišljene i prokušane glazbe na križanjima (soft) rocka, funka i bluesa, jednostavno ne uspijeva istinski dočarati sve ono što nam je autor poželio ispričati. “Funky Junkie”, “Igranka” i “Garaža” tekstualno se jasno referiraju na mladost i glazbeno odrastanje u točno određenim uvjetima i prostorima, ali nikako im na ruku ne igra to što su tekstovi Stefanovskom inače slabija karika, a o posve nemaštovitoj glazbi da i ne govorim. Slabo je pritom pomoglo neosporno gitarističko umijeće, kao i orgulje Tihomira Pop Asanovića ili džezerski dozirana truba Theodosila Spasova (u “Funky Junkie”) ili pak klavijature Kirila Džajkovskog (u “Igranki”). Gostovanje našeg Matije Dedića u “Garaži” toliko je pak neupadljivo da se čini kao da je bilo samom sebi svrha, možda i kao ekstenzija potpisnikove samodopadnosti donekle iskazane u samom tekstu pjesme.

Album postaje nešto zanimljiviji s još jednim instrumentalom, “Global Warming – Local Freezing”, koji, iako nas i dalje drži podalje od kulturoloških, odnosno, prostornih koordinata bar mjestimično zaiskri izvođačkim entuzijazmom. No, na žalost, preostale tek četiri pjesme nastavljaju obrazac zacrtan s prethodnim pjesmama: ni softrokerska “Ogledalo”, kao ni laganice “Nemam pesna za tebe” i “Raskrsnica” ne uspijevaju popraviti dojam o autorskoj slijepoj ulici, dok završna rokerska “Dijaspora” završava album kao da je u studio došla racija. Sve u svemu šteta, jer očekivanja od glazbenika ovakvog renomea možda i jesu visoka, ali nisu i nerealna. Prilično sam siguran da bi cijelu sliku posve novim i živopisnijim bojama obogatila već primjena onog što sam namjerno istaknuo na početku teksta kao odliku, odnosno, modus operandi tolikih vrhunskih umjetnika pa u zavidnoj mjeri i samog Vlatka Stefanovskog. Nije on tek ponajbolji gitarist s jugoistoka Europe, već i iskren i vješt baštinik koji se ne gubi bespotrebno ni u najizazovnijim improvizacijama i stilizacijama. U “Taftalidze Shuffle” možda i jest imao dobru polazišnu zamisao, ali kao da ga je pandemija pogurala brže nego što su u datom trenutku gotove pjesme to tražile ili mogle podnijeti.

Nedostaje ovdje, najjednostavnije rečeno, Makedonije, nedostaje topline koja bi dala dubinu samim pjesmama ovakve tematike, nedostaje bar mrvice eksperimentiranja s tim davno usvojenim i autoru trajno nadahnjujućim formama koje bi im u novom kontekstu odalo priznanje kao iskreniji čin zahvalnosti. Nedostaje, zapravo, dvosmjernosti, komunikacije koja je hranila “Mother Tongue” ili rane albume Leb i sol, da spomenem tek najočitije primjere. “Taftalidze Shuffle” ostaje album Vlatka Stefanovskog za Vlatka Stefanovskog, što je svojevrsna suprotnost većini onog što vidim kao, naravno, i dalje neupitan kreativni duh ovog sjajnog glazbenika.