RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

‘Springsteen on Broadway’ – nastavak ‘duge, bučne molitve’ čovjeka nade

Ne iznenađuje me što sam nedavno mogao pročitati kako je Springsteen sve bliži konkretnom povratku u svoj katolički dom; ne zato što vjerujem da će se to uistinu dogoditi nego zato što on te, kao i sve druge svoje povezanosti, njeguje i kad im se pokušava othrvati

Bruce Springsteen – “Springsteen on Broadway” (Columbia, 2018.)

“Duga, bučna molitva”, kako svoju rock-glazbu, odnosno, ono što mu ona predstavlja i čime je presudno ozračena, opisuje sam Bruce Springsteen, dobila je nedavno, nakon iznimno uspješne, ali i živopisne autobiografije “Born to Run”, svoj novi produžetak. Novi kanal kojim jedna od najvećih rock-zvijezda novijega doba traži ne samo poseban način da dopre do svoje publike, već i poseban način da (ponovno) dopre do esencije vlastitog talenta i svega što taj talent hrani već – vjerovali ili ne – pola stoljeća.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Novi kanal, a možda iznad i prije svega novo zaokruženje izvan granica dotadašnjeg područja djelovanja, “Springsteen on Broadway” pred prošli je Božić, dakle prije nešto više od mjesec dana, nakon 14-omjesečnog života na brodvejskim daskama, došao napokon i u domove Bossovih obožavatelja diljem svijeta. 14. prosinca službeno je objavljen dvostruki CD, a dva dana kasnije premijeru je na Netflixu imao i video zapis, dok je između ta dva dana Springsteen po zadnji put uprizorio svoju glazbeno-scensku autobiografiju. Svojevrsna mono-drama sačinjena od naracije i pjesama iz bogate pjesmarice prvi je put ugledala svjetlo dana u brodvejskom Walter Kerr Theatreu 3. listopada 2017., gdje je roker kojem Amerika (ali i svijet) vjeruje možda više nego ijednom mu kolegi po prvi put održao performans zamišljen kao “što je moguće intimnija i osobnija” predstava: “samo ja, gitara, glasovir, riječi i glazba”, kako je rezimirao sam autor.

Minimalistična forma, ali golem zalogaj – dan za dan, od utorka do subote, tjedan za tjedan, izvoditi dvoipolsatni performans koji bi trebao što kroz pjesmu, što kroz priču ispričati jedan životni put, približiti ga publici i nenametljivo je navoditi da traži i sebe i svoje priče u cijelom tom narativu – “Springsteen on Broadway” osobni je pothvat čovjeka kojeg krase iznimna iskrenost i poštenje, radišnost i vjernost, što je prije svega, uz njegov katolički odgoj i nadahnuće, bio osnovni razlog zbog kojeg smo i ranije pisali o njemu.

Teatar kojeg je odabrao za svoj isprva planirani dvomjesečni angažman (na kraju se sve skupa protegnulo na četrnaest mjeseci, odnosno, nevjerojatnih 236 nastupa) broji otprilike 960 sjedala, što je taj prostor učinilo, uz par iznimki, najmanjim u kojem je Springsteen nastupao unatrag zadnjih čak četrdeset godina, ali to je i bila želja ovog srčanog glazbenika: okupiti razmjerno malu publiku s kojom se može kao u vlastitom dnevnom boravku opustiti i “popričati” – doduše jednosmjerno, izuzmemo li aplauze, smijeh i pokoji povik – o bitnim stvarima koje su osobne koliko i univerzalne, životne koliko i čisto glazbene, iskrene koliko i romantizirane, pa i obrnuto. Kroz odabranih petnaestak pjesama (što je variralo ovisno pridružuje li mu se određene večeri supruga Patti ili ne) iz zimzelene pjesmarice, biranih po osobnom ključu kao i po povezivosti s određenim životnim i umjetničkim etapama, Bruce Springsteen je svojoj glazbi, svojoj “dugoj, bučnoj molitvi” te nedavnoj autobiografiji uistinu pridodao novi medij, baš kao u duhu multimedijalnog doba.

Na prvu će zazvučati kao potencijalno zamorna predstava, na drugu kao pretenciozni show prepoznatog trenutka, ali na treću će “Springsteen on Broadway” otkrivati u pravom svjetlu ono od čega se uistinu sastoji – ne od velikog koncepta, ne od nekakve priče veće od života, već od pregršta predivnih, iskrenih detalja, koji, kao dotad u slučaju samih Bossovih pjesama, grade priču koja postaje “larger than life”. Ne zbog svoje grandioznosti i spretne naracije, već zbog bliskosti s onima kojima je upućena, kojima se otvara kao knjiga, ali i kao bar potencijalno zrcalo, riznica u kojoj će svatko moći pronaći i nešto svoje, nešto prepoznatljivo i blisko. Od uvodnih “Growin’ Up” s davnog prvijenca “Greetings from Asbury Park, NJ” iz 1973. i “My Hometown” kojom je 1984. zaključio trijumfalni album “Born in the USA” (dakle, spretno je izbjegnuto predvidljivo kronološko korištenje pjesama pri razvijanju priče) te priča što ih prate otvara se prije svega priča o “jednom od nas”, čak i ako nismo Amerikanci, o čovjeku koji se od malih nogu usudio ne samo sanjati, već i posegnuti za onim što ga je privlačilo kao poziv.

Priča je ovo koja ne skriva možda nijednu stranu čovjeka koji uostalom priznaje da nikad u životu nije radio ono što bismo nazvali poštenim poslom, nikad nije teško radio, “od devet do pet, pet dana u tjednu – do sad!”, o čovjeku koji je pisao o automobilima i utrkama po gradskim ulicama a da sam nije imao ni vozačku dozvolu, koji je pisao o teškom radu u tvornici a da tvornicu iznutra nikada nije vidio, o čovjeku koji je spjevao himničnu “Born to Run” da bi se danas skrasio na deset minuta vožnje od svog rodnog mjesta. I možda je baš ovo potonje indikativno na svoj način, jer se Springsteen, poznat i po onoj “jednom katolik, uvijek katolik”, nikada nije mogao otrgnuti svojim korijenima, svom odgoju i duhovnom ishodištu, koliko god žudio za slobodama ovoga svijeta i težio tom bijegu, otvorenoj cesti i tek vjetrom uokvirenim horizontima. Kroz te uvodne dvije pjesme ponovno se razotkriva taj čovjek, koji je sve to, naravno, jasno pokazivao i dosad, kao na, primjerice, ključnim albumima poput “Darkness on the Edge of Town”, kroz čije su mračne teme isijavala i vjera i nada i ljubav, ili “The Rising”, kojim je demonstrirao svoje katoličanstvo na način uvjerljiviji i iskreniji od deklarativno daleko “katoličkijih” glasova, no na “Springsteen on Broadway” dobivamo sve “na gotovo”, baš kao scensku verziju autobiografije, intimistični igrokaz bez maski i prostora za skrivanje.

Pritom se Springsteen obilato služi za svoj zanat tipičnog rječnika čije prostačenje predstavlja možda više pozu i osjećaj pripadnosti (i) tom miljeu rock-kulture u koju se zaljubio još kao dijete iz provincije New Jerseyja, što možda služi kao lakopotezni prilog autorskoj autentičnosti, ali isto se tako na mahove zna prometnuti u promašeni verbalni manirizam i šuplju pozu. No, to je ta ravnoteža koju ovaj iznimni umjetnik i čovjek, istodobno i megazvijezda i – upotrijebit ću i taj izraz, iako ga načelno izbjegavam – “mali čovjek” održava kroz cijelu svoju karijeru: hvatanje onog čemu mladi buntovni duh teži i što ostaje neizostavni segment daljnjeg puta kroz široke pustopoljine rock-kulture s jedne strane i, s druge, istodobna svjesnost i sve naglašenija pomirba s korijenima, s katoličkim odgojem koji mu je oblikovao i trajno nahranio poetiku i sve kanale izražavanja te važnost onog što u najširem i najtoplijem smislu zovemo domom i obitelji.

Prisjećanja na oca i obiteljski dom kroz, primjerice, pjesmu “My Father’s House” ili na bliskog i dragog, odnedavno pokojnog kolegu i prijatelja iz benda, saksofonista Clarencea Clemonsa kroz “Tenth Avenue Freeze-Out” (gdje je odao počast i svom kompletnom E Street Bandu) pritom su posebno dirljive epizode koje odaju dublje nijanse povezanosti koju Springsteen osjeća s različitim ljudima koji su mu obilježili život. Na albumu koji je zapravo soundtrack predstave zabilježeno je i gostovanje – jedino u koncepciji samog performansa – supruge mu, njegove “Jersey Girl” Patti Scialfa na pjesmama “Brilliant Disguise” i “Tougher Than the Rest” s intimnijeg albuma “Tunnel of Love”, a čiji se glas tek ispotiha priključio Bossovom, uspjevši i tako prenijeti ozračje bračnog jedinstva kakvo jedino može hraniti osmijeh “iza osmijeha”, onaj koji se ne dade oponašati a koji se i čuje i osjeti i bez slike.

Tijekom cijelog albuma, odnosno, predstave teško je zapravo povjerovati da je njezin scenarij (naravno, onaj mimo pjesama) napisan, da Springsteen izgovara prethodno osmišljene rečenice, osobito u trenutcima poput uvoda u završnu “Born to Run”, gdje glas i puca i zastajkuje, gdje se opet dotiče nemogućnosti otimanja svom katoličkom podrijetlu i gdje zaziva Oca našega, čiju prisutnost osjeća, i moli za Njegov blagoslov na sve prisutne. No, to je također dio talenta, kao dokaz da je pozadina tih priča, tih ispisanih stranica scenarija, itekako živa i bogata, da je proživljena i iskrena i da baš iz nje izvire snaga tolikih nezaboravnih pjesama i albuma.

Zato Bruce Springsteen jest rock-zvijezda bez skandala, bez povlačenja po žutim tiskovinama i senzacionalističkim portalima, zato njegovo ime nećete moći vezati uz korištenje narkotika, pa čak ni alkohola, i zato mu – usprkos rušenju tih rock-klišeja – uistinu vjerujemo kad nam kaže da “pravi rock ‘n’ roll i pravi rock ‘n’ roll bendovi neće nikada umrijeti”. Zato i u poznim godinama, čak i na Broadwayu, sam pred publikom, ne odrađuje nastup kraći od dva i pol sata. Zato ga je “mali” Amerikanac tražio nakon napada na New York (i dobio ga na katarzičnom albumu “The Rising”), zato je “Born in the USA” njegova najpogrešnije shvaćena pjesma, ovdje u bluesom ozračenoj minimalističnoj verziji jezivo sugestivna u svojoj poruci. I zato me ne iznenađuje što sam nedavno mogao pročitati kako je Springsteen sve bliži konkretnom povratku u svoj katolički dom; ne zato što vjerujem da će se to uistinu dogoditi nego zato što on te, kao i sve druge svoje povezanosti, njeguje i kad im se pokušava othrvati. Jer poznaje razliku između prolaznoga i vječnoga – od početka – i jer je čovjek nade. Sve to “Springsteen on Broadway” donosi u jednom novom izdanju, u novoj naraciji “duge, bučne molitve” koja logički nije mogla svoju scenu naći dalje od sat vožnje od zavičajnog mu Freeholda.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. siječnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi