*Na današnji dan, 15. listopada 1844., rođen je njemački filozof Friedrich Nietzsche. Tim povodom objavljujemo ovaj tekst

Nakon što sam nedavno pogledao izvrsnu i zapanjujuću izvedbu Wagnerova posljednjeg i možda najvećeg djela, osjećam se obveznim podijeliti neke misli o miru koji Parsifal razumije (namjerna igra riječi!) i zavodljivom učinku koji je imao na Friedricha Nietzschea.

Unatoč Parsifalovoj teološkoj neobičnosti, koja bi ga diskvalificirala od dobivanja Imprimatura, on je duboko kršćanski, u širem smislu te riječi. Parsifal prelazi iz nevine naivnosti Rousseauova plemenitog divljaka, preko iskušenja da padne i posrne u dekadentnoj kaljuži grijeha, do punine kršćanskog zagrljaja samopožrtvovne patnje, i otkupiteljskog iscjeljenja i oslobođenja koje ona donosi.

Klingsor, nedvojbeno sotonistička figura, pustoši njegov tvrdi i bešćutni ponos. Kundry, istinski tragična junakinja, plod je prikrivenog preklapanja palih žena poput Herodijade, Salome i Marije Magdalene. Preobražena bliskim susretom s Parsifalovom čistoćom i nevinošću, Kundry se pojavljuje kao čistilišna svetica, oslobođena iz Klingsorovih luciferskih kandži.

Sama snaga i veličina Wagnerova postignuća, plod njegova tada nedavnog obraćenja na nejasni oblik kršćanstva, do temelja su uzdrmali Nietzscheovu odlučnost i filozofiju. Njemački filozof dugo je bio Wagnerov učenik, i bio je šokiran i užasnut skladateljevim prihvaćanjem kršćanstva i kršćanskom moralnom vizijom Parsifala. Ipak, nije mogao a da ga ne obuzme njegova magična i graciozna čarolija. Pisao je o „uzvišenosti djela u najzapanjujućem smislu te riječi, o spoznaji i prodornosti vida koja reže dušu kao nožem, o suosjećanju s onim što se vidi i pokazuje. Nešto usporedivo s tim dobivamo kod Dantea, ali nigdje drugdje.“

Mjesec dana kasnije, Nietzsche je ponovno uzdizao hvalospjeve Parsifalu:

„Ne mogu o tome razmišljati, a da se ne osjećam snažno potreseno. Toliko me je to uzdiglo, toliko duboko dirnulo. Bilo je kao da mi netko ponovno govori – nakon mnogo godina – o problemima koji me uznemiruju – naravno, ne dajući odgovore koje bih ja dao, već kršćanski odgovor, koji je uostalom bio odgovor jačih duša nego što su ih dala posljednja dva stoljeća našeg doba. Kada slušamo ovu glazbu, protestantizam se odbacuje kao nesporazum – a također, neću to poreći, druga doista dobra glazba, koju sam u drugim vremenima čuo i volio, čini se, nasuprot ovome, nesporazumom!“

Činilo se kao da je Wagnerova genijalnost, inspirirana njegovim novootkrivenim kršćanstvom, „nasilno uzdrmala“ Nietzscheovu filozofsku odlučnost, možda ga navodeći da se zapita je li njegova vlastita filozofija samo „nesporazum“. Kao da je Nietzscheu dana milost da uvidi pogrešnost svojih postupaka i da se pokaje. Umjesto toga, dopustio je da njegova oholost zasjeni kratku viziju neba koju mu je ponudila Wagnerova genijalnost. U dugoj tiradi protiv Wagnera, filozof oholosti s ponosom je tvrdio da može odoljeti šarmu kršćanskog Wagnera:

„U umjetnosti zavođenja, Parsifal će uvijek zadržati svoju razinu – kao genijalan potez u zavođenju… Čovjek mora biti cinik da ovdje ne bi bio zaveden. Čovjek mora biti sposoban ugristi da se ne bi ovdje klanjao. Pa, onda, stari zavodniče, cinik te upozorava – čuvaj se oštrog psa.“

Stoga Nietzsche pribjegava podsmijehu cinika i ugrizu zvijeri kao sredstvu da drži Wagnerov genij i istinu Crkve na distanci. U roku od otprilike godinu dana nakon što je napisao ove riječi, Nietzsche je doživio mentalni slom od kojeg se nikada nije oporavio. To je Nietzscheova tragedija i tragična posljedica ničeanstva, od kojih će potonji dovesti do ludila Hitlera i ludila današnjeg pokreta Pridea.

Što se tiče Wagnera, iz dnevnika njegove supruge saznajemo da je u raspravi s rasističkim filozofom Arthurom de Gobineauom „odlučno pristao na kršćanstvo u usporedbi s rasnom teorijom“. Wagner je završio svoj život u skladu s istinom koju je izrekao junak njegove najveće opere. To je sretan kraj božanstvene komedije njegova života. Iako je mir koji Parsifal shvaća dostupan svima koji ga traže, on izmiče onima koji preferiraju podsmijeh cinika. To je mir koji uništava ludilo oholih filozofa-vukova koji laju svoje luđačke ludosti i gluposti na Mjesec.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.