‘Radost muziciranja’ najbolji je opis novog albuma ‘Traditional Songbook’ virtuoznog dua Hojsak & Novosel

Hojsak & Novosel – “Traditional Songbook” (Croatia Records, 2021.)

Glazba kao forma čovjekova izražavanja ima mnogo definicija, od tehnički precizni(ji)h do onih naglašenije poetske prirode, ali meni osobno najčešće “upotrebljiva” bude ona koja je opisuje kao – radost. Jer uistinu, teško mi se sjetiti neke drugog kreativnog izražavanja, neke druge umjetnosti koja tako brzopotezno priziva radost kao svoju možda i najvažniju atributnu crtu. Naravno, nikako ne mislim da književnost ili film, slikarstvo ili kiparstvo ne podrazumijevaju radost; kad je glazba u pitanju ona je samo eksplicitnija, uočljivija, melodije je najlakše evociraju i prenose, radost se očituje u samom zvuku nota i kao da se umnaža sveprisutnošću u suvremenom nam načinu življenja.

Radost je upravo ono što mi prvo pada na pamet dok slušam glazbu koju zadnjih pet godina, koliko je prošlo od njihova nastupnog albuma “Bow vs. Plectrum”, izvode Tihomir Hojsak i Filip Novosel, prvi na kontrabasu, drugi na tamburi, zajedno u “fusion etnu”, kako su to sami pokušali sumirati što kraćim, a što preciznijim izrazom. Ovi školovani glazbenici i istinski meštri na svojim instrumentima (Filip slovi kao jedini svjetski tamburist s jazz diplomom, i to njujorškom!) svoje su instrumente odlučili staviti u službu glazbe baš kao radosti, takve da žanrovi ne predstavljaju granice već domove, a svaki novi dom, svaki novi posjet otvara put sljedećem u gotovo nepreglednom nizu.

To je prepoznato već na tom prvom albumu, čije su etno-jazz melodije pobudile zanimanje ne samo kod nas (zaradio je četiri nominacije za diskografsku nagradu Porin) i u europskim zemljama, već i u Americi te Kini, a dobili su prigodu održati i predavanja na uglednim fakultetima u New Yorku i Los Angelesu. Albumi sa Zagrebačkom filharmonijom (“Strings Only”) i Gibonnijem (“Perle“, na kojem su gostovala i brojna druga poznata glazbena imena, poput Damira Urbana, Monike Leskovar, Elvisa Stanića ili Vlatka Stefanovskog) samo su potvrdili ono što je od prve bilo očito, a to je upravo ta radost muziciranja, sposobna otvoriti tako slobodne i široke putove glazbi neopterećenoj žanrovskim, još manje klanovskim ili marketinški dirigiranim odabirima. Slobodne i široke putove, da, ali ne takve da se zaboravi ishodište, početak koji je usmjerio i osigurao karte za sve te destinacije. Najnoviji album ovog podravsko-slavonskog dua, vraćajući nas na svojevrsni početak, sugerira upravo tu, da, još jednu radosnu, ili da se raspojasano izrazim, radosnonosnu crtu njihova stvaralačkog rada.

“Traditional Songbook” već samim – ambicioznim – naslovom govori gotovo pa sve: da je u pitanju zbirka biranih pjesama, odnosno, melodija iz narodne pjesmarice, ali i album okrenut prema slušateljstvu daleko širem od Lijepe naše. Takvi projekti, doduše, znaju upasti u zamku samonametnute i samopodrazumijevajuće konceptualnosti i tako postati nešto poput sklepotina za turističke sajmove, dakle, predvidljive kompilacije bez “dodane vrijednosti”; ono što u samom začetku Tihomira Hojsaka i Filipa Novosela sprječava u takvom okliznuću treba tražiti upravo u njihovoj radosti muziciranja, čak prije nego u tehničkoj potkovanosti i dokazanoj sviračkoj virtuoznosti. Posrijedi je, dakle, nešto što ne može garantirati nijedna diploma, referenca ili strukovna članska iskaznica – žar koji istodobno potpaljuje kreativnost i održava autorski pečat u službi šire slike, odnosno, ne dopušta ni samodopadnost ni jeftine bodove.

Tihomirova i Filipova odluka da se na novom albumu okrenu glazbi uz koju su odrasli, svojim glazbenim korijenima koji su se razgranali i na prethodnim albumima, logični je plod takvog stvaralačkog žara. “Traditional Songbook” zaista se nastavlja na albume poput “Perli” jer nije posrijedi puka kompilacija očekivanih stavki iz velike hrvatske pjesmarice: inventivno sviranje kontrabasa i tambure dokazano u jazz manirama spojivim s širokom lepezom novijih i starijih žanrova u biranim tradicionalnim melodijama našlo je intimistični odušak koji je i posveta i zahvala, privatni tulum i dar slušatelju koliko i samima sebi.

Pjesmaricu otvara napjev iz Pokuplja, “Grličica grkovala”, na kojem vas sviračka virtuoznost instantno uvlači u priču nalik putovanju. Međuigra Tihomirova kontrabasa i Filipove tambure zvuči i kao evociranje neke davne prošlosti i kao suvremeni glazbeni (pr)istup, energična koliko i nježna ulaznica za pravu malu glazbenu feštu. Jer već sljedeća pjesma, “Ribara starog kći”, čiji je tekst napisao naš i u lektiri i u antologijama nezaobilazan književnik August Šenoa, u izvedbi koju je vokalno obogatio Pero Galić iz sastava Opća opasnost potvrđuje da potpisnici albuma nisu na umu imali ništa uniformirano. Galićeva izvedba je na nježan način snažna, ne toliko udaljena od onog što inače možemo čuti u matičnom mu bendu, a opet u potpunosti posvećena predlošku, dok je glazbena podloga zaigrana u minimalističnom zamahu između inventivnosti i zahtjeva same pjesme.

Hojsak & Novosel – Traditional songbook

Nešto slično dobivamo i u starogradskoj “Na te mislim”, gdje je za mikrofon stao Neno Belan ponudivši vrlo nježnu izvedbu rado slušane pjesme oko čijeg se autorstva potiho lome koplja (autor teksta iz 19. stoljeća možda je Delničanin Jakov Majnarić, a možda ipak Novogradiščanin Vladimir Nikolić, dok je pjesmu uglazbila Hedviga Strgar). Kao u prethodno navedenoj pjesmi i suradnji, realizacija je vješto (i, vjerujem, spontano) izbalansiran spoj krhkog minimalizma i čistog užitka stvaranja glazbe, postignut bez nepotrebnih avanturizama, a sa snažnim osobnim pečatom.

Na albumu se kao gošće pojavljuju i klapa Cesarice, koje su pomogle da “Oj, Savice”, poznata po izvedbama ansambla Lado, ali i brojnih drugih folklornih sastava, zazvuči baš kao da je tek na trenutak nježno iznesena iz narodne škrabice. A Tihomir i Filip su zbirci dali i direktan autorski prilog, taman kao dobrodošao začin: dvije instrumentalne minijature – “Bass Interlude” i “Tambura Interlude” – kako im i naslovi sugeriraju, dva su skromna priloga pojačanju vezivnog tkiva među pjesmama, pojedinačno odsvirana kao posve nenametljive bravure na instrumentima evidentno sposobnima kreirati prava glazbena čuda, dok je “Hojsak Linđo” nešto manje efektan, ali ne i nedopadljiv “redizajn” popularnog dubrovačkog plesa, koji možda pomalo strši iz inače vrlo fino zaokružene cjeline, ali istodobno neodoljivo odiše onom radošću s početka teksta. Možda još važnije, svi ti autorski “dodatci” ne samo da ne remete koncept niti se nameću bilo kakvim manirizmima nego funkcioniraju i kao svojevrstan odgovor na tradiciju kao dar, na nadahnuće kao izazov.

Možda bih najveću zamjerku uputio na sam naslov albuma, jer “Traditional Songbook” sugerira bar malo širi zamah od tek 35 minuta koje za prezentaciju ljepota koje su potpisnici htjeli prenijeti jesu dovoljne, ali ne i za tako bremenit, gotovo pretenciozan naslov. Jer, uz spomente pjesme, album još nadopunjuju zbilja predivne, maestralno izvedene i iznesene “Zapjevala šojka ptica” kao prilog iz susjedne Bosne i Hercegovine, te “Poletjele bijele vile” i “Pjesma rastanka”, što cjelinu čini manje antologijom, a više intimističnom zbirkom koja možda jest izbjegla ranije spomenute zamke ovakvog koncepta, ali koja traži možda neki manje “glasan” naslov. No, to je uistinu i najmanje važna stavka u cijeloj priči. Hojsak & Novosel napravili su s “Traditional Songbook” jedan mali, predivni zaokret prema onim notama koje su ih nadahnule na stvaranje, glazbi koja ih je na najljepši način pozvala da se izražavaju, kroz nju i preko nje, i tako prenose radost kojom su im izvedbe pogonjene. Mali album koji vam može mnogo toga prenijeti već na tim intuitivnim razinama, neovisno, dakle, od toga koliko ste upućeni ili navezani na tradiciju, a još manje iz kojeg ste točno kutka ovog našeg dijela svijeta.