Više od pola stoljeća nakon njegove izvorne filmske adaptacije, „Guslač na krovu” prošloga je tjedna došao u naše gradsko kazalište. Ja sam ga gledao prvi put, ali komad mi je bio dovoljno poznat da bih očekivao barem njegovu najpoznatiju krilaticu: „Tradicija!”

Ono što nisam očekivao bilo je kako će način na koji se predstava bavi tom temom unutar ukrajinsko-židovskoga konteksta početkom dvadesetoga stoljeća tako dobro osvijetliti kršćansko značenje toga termina.

Bez tradicije, kaže nam odmah na početku Tevye, protagonist „Guslača”, život njega i ostalih Židova Aškenaza bio bi opasan kao da netko svira violinu na krovu kuće. Spajati kraj s krajem u skromnome izmišljenome selu Anatevki, pripovijeda nam on, nije lako. Dakle: „Kako održavamo ravnotežu? To vam mogu reći jednom riječi: Tradicija!”

Tradicija ne samo da diktira kako on i njegovi susjedi jedu, spavaju, rade, i nose odjeću, kako objašnjava Tevye, nego ih uči i kako se odnositi jedni prema drugima kao muževi, supruge, sinovi i kćeri. Ona ustanovljuje izvanjske uzorke njihova svakodnevnoga života, a što je još važnije, podsjeća ih svakodnevno na nadu koja pokreće ljudski život u njegovoj srži.

„Zbog naših tradicija, svatko od nas zna tko je, i što Bog od njega očekuje.”

Dok svojim studentima predajem o Svetome pismu, dođemo do točke kada volim naglasiti i kontinuitet i različitost između židovske i kršćanske tradicije vezano za Mesiju. Većina kršćana čula je mnogo o toj razlici: mnogi Židovi u prvome stoljeću očekivali su militarističkoga Mesiju, koji bi započeo novu eru politike na oštrici mača, ali Isus Krist posve je obrnuo to očekivanje kada je došao služeći, bivajući ponizan, i trpeći do točke vlastite smrti.

To je sve istina – ali samo pola istine.

Kada se od Evanđelja okrenemo Knjizi Otkrivenja, i u skladu s time, usporedimo prisjećanja na prvi Mesijin dolazak s opisima njegova drugoga dolaska, nalazimo značajno različite slike. Oslanjajući se na slike iz Knjige proroka Daniela i drugih starozavjetnih proroka, opis Mesije u Otkrivenju počinje izgledati mnogo židovskije: iz njegovih usta izlazi plameni mač, i njegove riječi silovito podlažu sva poglavarstva i vlasti ovoga svijeta.

Na apokaliptičkome vrhuncu povijesti sluga patnik također je i kralj osvajač.

Kršćanin koji stavi ove suprotne slike jednu pored druge može pouzdano reći da rano židovsko očekivanje ratničkoga Mesije nije posve pogrešno, nego je pogrešan samo njegov trenutak. Pozitivnije izrečeno, kršćanin može ustvrditi da je mesijansko očekivanje judaizma i očekivanje kršćanstva, ali da je s kršćanske strane to inačica koja izostavlja velik, važan dio priče – i to veliki dio priče, koji kršćanstvo čini Radosnom vijesti.

Ako niste vidjeli nijednu inačicu „Guslača na krovu” – upozorenje o sadržaju – on završava tako da građanski upravitelji Anatevke izbace židovske stanovnike iz njihovih domova, i prisile ih na emigraciju u strane zemlje. Zaključni prizor čitavoga stanovništva kako vuče kola i nosi zavežljaje na otvorenoj cesti doziva u sjećanje to da mnoge epizode iz duge povijesti židovskoga naroda zvuče kao loše vijesti. Prisilna preseljenja, ukorijenjene predrasude, društvene zapreke, politički progoni, praktičko istrjebljenje – izvana židovska povijest i tradicija mogu se činiti prilično mračnom baštinom, koju tek slabo osvjetljuje nada u buduću mesijansku intervenciju.

I tu ima nekoga kontinuiteta: židovskome narodu nikada nije nedostajalo loših vijesti, ali tako je i kršćanima. Još od pada prvih ljudi ljudski život je posvuda narušen razočaranjem, prognaništvom, katastrofama, ogorčenim podjelama, a u konačnici – smrću. Kakav god bio oblik i intenzitet nevolja, od njih se na ovome svijetu ne može pobjeći.

Istovremeno, za one čija je mesijanska nada ukorijenjena u prvome dolasku Isusa Krista postoji druga strana priče. Židovska tradicija priznaje da postoji jedan Bog stvoritelj, i raduje se božanskoj intervenciji na kraju povijesti, ali kršćanska tradicija također priznaje da nas Bog prati na našemu putu.

Drugim riječima, kršćanstvo također objavljuje Branitelja – Duha Svetoga.

Naš ga je Gospodin opisao kao Branitelja i Tješitelja, koji će njegov narod uvesti u svu istinu. Duh Sveti djeluje kao jedna vrsta predujma za Obećanu zemlju, ili „strano veleposlanstvo raja” dok Božji hodočasnički narod nastavlja svoje nedovršeno putovanje prema potpunome ispunjenju. Poput stupa od plamena koji je počivao na Prebivalištu u Starome zavjetu i vodio izraelski narod kroz pustinju, tako sada plamen Duhova počiva na novome Prebivalištu – samome narodu Božjemu – grijući i osvjetljavajući put do vječne domovine čovječanstva.

Kao pojedinci mi možemo pogriješiti, ali kao narod možemo se pouzdati u tu živu i aktivnu svetu tradiciju. To neće eliminirati nevolje – kao za Židove u Anatevki, ljudski život u svakome vremenu i na svakome mjestu ostaje opasnim. Nema nikoga živoga tko neće trpjeti nekada u svojemu životu. No u srcu tradicije koja kršćane čuva da ne zapadnu u egzistencijalnu katastrofu kao što guslači padaju s krovova jest uvjerenje koje je više od praktičnoga vodiča za svakodnevni život između obećanja iz prošlosti i njegova budućega ispunjenja: kršćanska tradicija uključuje svakodnevno obogaćivanje, kojim život vječnosti postaje dostupnim sada – u svakodnevnome ponovnome stupanju Boga među nas.

Katastrofe, raspadanje i smrt uvijek će napadati čovječanstvo u svijetu prije odlaska u raj, ali po Duhu Svetome čudesna prisutnost utjelovljenoga Boga, koja obnavlja život, uvijek je među nama – prebiva među nama, uvijek iznova, u posvećenome kruhu i vinu.

Kršćanima, baš poput ostatka čovječanstva, nikada neće nedostajati loših vijesti, ali Radosna vijest uvijek je blizu: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33)

Tevye iz „Guslača na krovu” opisuje tradiciju kao niz obdržavanja, koja njega i njegove susjede Židove čuvaju da ne zapadnu u nevolje, a isto se to može reći i o kršćanskoj tradiciji. No kakva je to razlika kada obdržavanja u središtu čovjekove tradicije nisu samo očuvanja prošlosti koja se raduju nepoznatoj budućnosti, nego svakodnevna ponovna upoznavanja s vječnim prijateljem – odmah sada.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.