DUHOVNOST GLAZBENIKA

Frédéric Chopin – Božja milost pobijedila je nad njegovim buntovništvom

Chopinove vlastite riječi možda ga najbolje opisuju: “Bach je kao astronom koji, pomoću šifri, pronalazi najčudesnije zvijezde. Beethoven u svemir ulijeva snagu svog duha. Ja se ne penjem tako visoko. Davno sam odlučio da će moj svemir biti duša i srce čovjeka.”

706x410q70b373ccaded5a6c582a5cb503623f0a7c

Prvog ožujka 2010. godine bila je 200. obljetnica rođenja velikog skladatelja i pijanista Frédérica Chopina. Ili nije? Nije prema tvrdnjama njegove sestre Ludwike, Franza Liszta i Chopinovog bliskog prijatelja Julesa Fontane. Oni su tvrdili da je rođen 1. ožujka 1809. godine, unatoč Chopinovoj tvrdnji da je rođen godinu poslije. Da bi misterij bio veći, tu je rodni list kojega je izdala župna crkva u Brochówu u Poljskoj (gdje se može vidjet i danas) – blizu Zelazowa Wola, maloga gradića pokraj Varšave, gdje je Chopin rođen. Taj nam dokument ipak daje drugi datum: 22. veljače 1810. – isti datum koji stoji na poljskim spomenicima i na mjestu njegova ukopa na groblju Père Lachaise u Parizu.

Chopin je rođen od oca Francuza i majke Poljakinje, a premda je pola svojeg života proživio Parizu, njegovo srca i duša uvijek su bili s Poljskom. Njegova strast prema glazbi pokazala se vrlo rano – već u dobi od 3 godine plakao bi kad god bi ju čuo. Njegova majka, amaterska pijanistica, odlučila je davati mu poduku i naučila ga je ono malo što je znala. Na sreću, oba njegova učitelja klavira prepoznala su dječakov genij i nisu pokušavali nametati konvencionalne metode sviranja. Pustili su ga da ide svojim putem, oslobađajući ga kako bi postao jedinstveni, veliki pijanist.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U dobi od sedam godina napisao je svoju prvu skladbu i imao prvi javni nastup – uz ogromne pohvale. Nastavio je studirati klavir i kompoziciju na “Liceum Warszawskie” i održavao je vrlo uspješne koncerte koji su ga učinili slavnim u Varšavi.

Godine 1831. Chopin se preselio u Pariz gdje je provodio vrijeme nastupajući i podučavajući klavir. Tamo je upoznao George Sand s kojom je ljubovao. Ljetovali su više puta u njenom ljetnikovcu u Nohantu, gdje je Chopin skladao neka od svojih najboljih djela.

Nakon što je 1847. završila njihova osmogodišnja ljubavna veza, Chopin više nikada nije bio isti. Umro je nakon manje od dvije godine. Mislilo se da je uzrok tuberkuloza, ali u nalazima autopsije navodi se “nepoznati uzrok”. Njegovi bliski prijatelji zaključili su da je umro od slomljenog srca.

U 39 kratkih godina Chopin je uspio skladati preko 180 djela za klavir i osim tri sonate za klavir i dva koncerta, većina njih ne traje duže od tri do pet minuta. Chopinova vještina u skladanju za klavir pokazuje se u njegovim čarobnim preludijima i mazurkama. Svoje 24 etide, koje su u osnovi tehnički izazovne vježbe, Chopin je pretvorio u prekrasnu glazbu.

Balada, puna dramatičnog intenziteta, uglavnom nadahnuta poljskim epskim pjesmama, bila je novi glazbeni oblik kojeg je stvorio Chopin. Promijenio je scherzo, koji je do tad bio glazbena šala, u djelo potpuno drugačije naravi. “Koje ruho da ozbiljnost stavi na sebe kada humor nosi tako tamne velove?”, primijetio je jednom Robert Schumann. Chopin je također preoblikovao polonezu, ples koji mu je prethodio, u poljski procesijski marš. Jedna Chopinova poloneza čak nam je dala poznatu pjesmu “Till the End of Time”.

Chopin se rodio na samom početku vremena romantizma – zapravo, on je bio jedan od njegovih pokretača. Ali u svom pogledu također se vraćao vremenu klasike: Bachu i Mozartu – jedinoj dvojici skladatelja koje je zaista volio. Pomiješao je odmjerenost klasike s romantičnim osjećajem, prezirući svako pretjerivanje koje bi sentiment pretvorilo u sentimentalnost. To se može prepoznati sviranjem Chopinove glazbe na način kako bio on htio da se svira – na način kako je on sam svirao. Tu ipak ima još nešto. Kako bismo svirali njegovu glazbu onako kako ju je on osjećao (što znamo iz njegovih spisa) trebamo ju osloboditi svih zemaljskih spona. Kao umjetnicima, to nam je najveći izazov.

Chopinova fizička snaga bila je ograničena ne samo njegovim krhkim stasom, nego i borbom s tuberkulozom. Posljedica je da su mnogi koji su slušali njegove nastupe u javnim auditorijima prigovarali kako je njegov ton bio gotovo nečujan. Ipak, genij kakav je bio, pronašao je način kako iskoristiti i nadići svoja ograničenja. Smislio je tonalnu paletu koja je silazila do najmekšeg mogućeg zvuka, zatim se pojačavala do mezzo-fortea (poluglasno) koji je zbog kontrasta zvučao kao fortissimo.

Kao i sam Chopin, tako je i njegova glazba bila misterij. Ništa takvo nije se do tada moglo čuti, a ni od tada. Liszt je Chopina svojim prijateljima predstavljao riječima koje su obuhvaćale tu onostranu kvalitetu: “Želim te upoznati s čovjekom koji dolazi s drugog planeta.”

Nijedna riječ nije tako važna u opisu sviranja Chopinove glazbe kao rubato. Dolazi od talijanske riječi rubare, opljačkati, ali u glazbi ona znači “dati i uzeti”. Ako ukradete malo vremena negdje, morat ćete ga negdje vratiti. Na primjer, u sviranju melodijske fraze, ako idete naprijed u prva dva takta, morate se povući u sljedeća dva kako sloboda koju ste uzeli ne bi poremetila ritmički puls. Klasični osjećaj doći će iz lijeve ruke, za koju je Chopin inzistirao da se svira što ujednačenije. Zatim, desna ruka može imati svoju romansu i svirati onoliko slobodno koliko će joj dopustiti lijeva ruka. Svaki će izvođač koristiti tu slobodu na drugačiji način, i to je ljepota “disciplinirane slobode” koja Chopina čini Chopinom.

Chopin je rekao da poljska riječ “żal” – “gorko-slatka melankolija” – najbolje opisuje veći dio njegove glazbe. Paradoksalno, može također značiti srdžbu, čak bijes, emociju koja se također može naći u Chopinovom glazbenom vokabularu. Schumann se slaže, te opisuje Chopinovu glazbu kao “topove skrivene u cvijeću.” Na primjer, poslušajte Baladu u G-molu i Scherzo u Cis-molu.

Kada sam imao sedam godina i prvi put se “susreo” s Chopinom, njegova je glazba dotaknula posebno mjesto u meni koje ništa drugo nije dotaknulo. Htio sam saznati više o tom čovjeku. Otkrio sam da je, kao i njegova glazba, bio ispunjen intenzivnim emocijama i nježnom poezijom.

Nije me samo sviranje Chopinove glazbe dovelo k njemu. Godine 1955. posjetio sam Nohant i doživio uzbuđenje neočekivanog susreta s unukom George Sand, Aurore Lauth Sand. Imala je 11 godina kad je njezina baka umrla (1876.) i sjećala je se vrlo živo. Svirati Chopinov nokturno za nju, u samoj prostoriji gdje je bio napisan, bilo je jedan od najnezaboravnijih trenutaka u mom životu….

Chopinove vlastite riječi možda ga najbolje opisuju: “Bach je kao astronom koji, pomoću šifri, pronalazi najčudesnije zvijezde. Beethoven u svemir ulijeva snagu svog duha. Ja se ne penjem tako visoko. Davno sam odlučio da će moj svemir biti duša i srce čovjeka.”

Chopin je znao da penjanje u visine nije bio jedini način doticanja neba.*

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Posljednje trenutke Chopinovog života u svojoj knjizi o duhovnosti velikih skladatelja opisao nam je američki glazbenik Patrick Kavanaugh:

“Kada je Chopinovo stanje postalo kritično bio mu je poslan opat Jelowicki, koji ga je dugo poznavao. Svjestan života kojega je Chopin vodio, obilazeći pariške salone, opat je bio zabrinut da će njegov stari prijatelj pokazati vrlo malo zanimanje za svoju vjeru. “Ipak držao sam se uvjerenja da će milost Božja dobiti pobjedu nad njegovom buntovničkom dušom, iako nisam znao kako. Nakon svih mojih napora, molitva je ostala moje jedino utočište.”

Nakon puno vremena provedenog s Chopinom, skladatelj je rekao opatu da se mnogo godina nije ispovjedio, ali da bi to htio učiniti. Kada je ispovijed završila i kada je izrečena posljednja riječ odrješenja, Chopin je zagrlio ispovjednika objema rukama i uzviknuo: “Hvala! Hvala!”

“Tada sam doživio neizrecivu radost pomiješanu s neopisivom boli. Kako bih trebao primiti ovu dragocjenu dušu i dati ju Bogu? Pao sam na koljena i vapio Bogu svom snagom moje vjere: ‘Sam ju primi, o moj Bože!’ Pružio sam Chopinu sliku raspetog Spasitelja čvrsto ju pritišćući u njegove dvije ruke bez ijedne riječi. Zatim su iz njegovih očiju krenule krupne suze. ‘Vjeruješ li?’, upitao sam ga. ‘Vjerujem.’ ‘Vjeruješ li onako kako te tvoja majka naučila?’ ‘Kao što me je moja majka naučila!’ Zatim, pogleda uperenog na sliku svoga Spasitelja, ispovjedio se sipajući bujicu suza.”, prisjeća se opat Jelowicki.

Opat je također napisao, “Od tog trenutka bio je svetac. Započela je smrtna agonija i trajala je četiri dana. Strpljenje, vjera u Boga, čak i radosno povjerenje, nikad ga nisu napustili usrpkos svim njegovim patnjama, sve do posljednjeg daha. Bio je zaista sretan, i sebe je smatrao sretnim. Usred najoštrijih patnji izražavao je samo ekstatičnu radost, dirljivu ljubav Božju, zahvalnost što sam ga vratio Bogu, prezir prema svijetu i njegovim dobrima i želju za brzom smrću. Blagoslovio je svoje prijatelje i nakon, kako se činilo, posljednje agonije, vidjevši kako ga okružuje gomila ljudi koja je danju i noću ispunjavala njegove odaje, upitao me, ‘Zašto ne mole?’ Na te riječi svi su pali na koljena, i čak su se protestanti pridružili u litanijama i molitvama za umirućeg. Danju i noću držao je moju ruku i nije mi dopuštao da ga napustim. ‘Ne, nećeš me napustiti u posljednjem času,’ rekao je i naslonio se na moja prsa kao što se malo dijete u trenutku opasnosti skriva na majčinim prsima.”

U zabilježenim riječima koje je uputio prisutnima postaje jasno da se u Chopinu dogodila duhovna promjena. Kada je liječnik pokušao pregledati ga, skladatelj je prigovorio: “Bog pokazuje čovjeku rijetku naklonost kada mu otkriva trenutak dolaska smrti; tu milost on pokazuje meni. Ne ometajte me.” Poslije je rekao liječnicima, “Pustite me da umrem. Ne zadržavajte me u ovom svijetu progonstva. Pustite me da umrem; zašto bi mi produljili život kada sam se odrekao svih stvari i Bog je prosvijetlio moju dušu? Bog me zove; zašto me vraćate natrag?”

Njegov prijatelj i kolega skladatelj Liszt pisao je da je Chopin “razmišljao o smrti kršćanskom smirenošću i razignacijom.” Nekoliko njegovih posljednjih riječi posebno su dirljive. “Volim Boga i čovjeka”, rekao je. “Sretan sam što ću umrijeti; ne plači, moja sestro. Moji prijatelji, ne plačite. Ja sam sretan. Osjetim da umirem. Zbogom, molite za mene!”

Chopin je umro oko dva sata ujutro 17. listopada 1849. godine. Uzrok njegove smrti je tuberkuloza pluća i grkljana. Pokopan je poljskom zemljom koju mu je dao njegov učitelj glazbe na dan kada je napustio voljenu državu. Prije nego je umro, Chopin je izrazio želju da se na njegovom sprovodu pjeva Mozartov Requiem.”

*Byron Janis | CERC

Prijevod: fra Mario Zrakić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 3. travnja 2016.

Možda vam se svidi