Prstenovi moći je intrigantna legura ekonomskih, političkih i vjerskih interesa. Pitamo se, parafrazirajući scenarij ove najskuplje televizijske serije svih vremena, hoće li steći dovoljno „moći nad tijelom“: mislima, riječima i ponašanjem njezinih gledatelja? U odnosu na ono što je dobila, korporacija Amazon je doista skupo platila naklonost Posjeda Tolkien i prava na ekranizaciju u borbi da nadmaši Netflix i HBO i postane jedna prijenosna platforma koja vlada svima. Scenarij koji se temelji na Dodacima trećeg toma Gospodara prstenova a ima namjeru detaljno ekranizirati Drugo doba Međuzemlja je „tanak“, poput malo maslaca namazanog na previše kruha. Što se tiče prve sezone (od najavljenih ukupno pet), osim prve tri epizode i one posljednje, sve ostalo djelovalo je razvučeno, redundantno, izvan okvira izvornog književnog legendarija koji smo navikli sa zanimanjem čitati. Kako vratiti uloženo? Pomalo iritantnim recikliranjem fraza iz Jacksonove dvije filmske trilogije (Gospodar prstenova i Hobit). Oni koji odlučuju smatrali su potrebnim dodati i novo ruho scenarijskom predlošku, prošaravši ga mnogobrojnim nijansama političke „korektnosti“. Mnogima se to učinilo nepotrebnim, imajući u vidu da je autor književnog predloška (Tolkien) s gnušanjem gledao na bilo kakav oblik rasizma i nacizma; sastav Prstenove družine književni je izraz svjetonazora visoke razine tolerancije i uključivosti, koju nije trebalo dodatno „presoliti“. U svakom slučaju zasad ni najmudriji ne mogu reći gdje završava iskrena namjera o vjernoj ekranizaciji, a gdje počinje pragmatično dodvoravanje svima (jer svi novčanici su „zeleni ispod kože“) i ideološka propaganda imućnih ulagača, očitovana u narativu koji, za razliku od Tolkiena, reducira fenomen ljudskog identiteta na stvar osobnog izbora neovisnog o naravi i nadnaravi (milosti). Što se vjerskog elementa tiče, autori Payne i Mckay su aktivni pripadnici Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormona). Njihova vjerovanja po pitanju objave, eshatologije, predegzistencije, naravi i odnosa između Boga, čovjeka, anđela, demona, grijeha, krštenja i spasenja se veoma razlikuju od katoličkih.

J. R. R. Tolkien, međutim, kao što je poznato, bio je gorljivi katolik. Tolkienovo književno djelo po kojem je nastao serijal Prstenovi moći, prema njegovim vlastitim riječima, katoličko je djelo. Stoga je prikladno osvrnuti se kratko na neke elemente scenarija serije Prstenovi moći u tjednu kada u stvarnosti slavimo Ime Isusovo, Bogojavljenje i Krštenje Gospodinovo, te se prisjećamo i Tolkienova rođendana (3. siječnja). Činimo to uzimajući u obzir nekoliko karakteristika Tolkienova vlastitog gledišta na stvarnost. Njegov književni opus, iako nije alegorija, jest primjenjiv na stvarnost. Napisan je svrhovito, tako da ima nutarnju sukladnost sa stvarnošću svijeta u kojem živimo i da time pospješi potpuniji kognitivni, emocionalni, afektivni i konativni povratak u tu stvarnost. Stoga i mitološki narativ serije Prstenovi moći, jer djelomično crpi nadahnuće iz Tolkienova katoličkog predloška, u određenoj mjeri „reflektira razbijene fragmentarne zrake istinskog svjetla, vječne istine koja je u Bogu“. Koji su to fragmenti vrijedni naše pozornosti? Osvrnut ćemo se ovdje na nekoliko njih.

„Ništa nije zlo u početku.“ Ova uvodna rečenica u čitavi serijal, popraćena dječjom igrom koja gubi bezazlenost unutar drevnog „vrta“ koji gubi svoju bajkovitost, i površne poznavatelje Biblije podsjeća na prva tri poglavlja Knjige Postanka i Katekizma Katoličke Crkve. Taj dojam sličnosti se pojača kad se uzme u obzir Tolkienova književna kozmologija, kozmogonija i zacjeljenje Arde (dodatno pojašnjeni u Pismima te u Dijalogu Finroda i Andreth) na koju se serija tek donekle oslanja. Međutim, izjava „ništa nije zlo u početku“ zahtijeva razlučivanje jer ostavlja mnogo toga nedorečenog (u seriji, ne kod Tolkiena). Zapravo i netočnog, jer u Tolkienovom književnom predlošku, materijalni svijet (Arda) je u početku okaljan zlom. Što se tiče naše stvarnosti, nije isto reći „ništa“ i „nitko“. Osim stvari postoje i stvorenja. Nadalje, početak nije „početak“: Drugim riječima, prije početka jest Bog, savršeno dobar Stvoritelj koji stvara sve dobrim, a svakog dobrim i slobodnim. Ta slobodna stvorenja, dakle, mogu birati i imaju hijerarhiju i vrste. Razlikuju se po svojoj naravi. Važno je primijetiti kako izbor svih slobodnih bića da čine zlo nije reverzibilan i nije bez posljedica. Taj izbor, kad su u pitanju duhovna bića nije ni ponovljiv. Anđeli su duhovna bića, “iznad” vremena i prostora. Oni nisu uvjetovani osjetilima i razumom kao ljudi. Anđeli vide stvarnost potpunije i izravnije. I kad donesu odluke, one su konačne. Kad anđeli „padnu”, ne ustaju (KKC 391-393;414). Ne kaju se. I nisu simpatični. Što se tiče ljudi, oni se za života prije smrti mogu pokajati, mogu promijeniti izbor. Po zlom izboru prvih ljudi (Post 3), međutim, svi potomci muškarca i žene nalaze se pod utjecajem zla po istočnom grijehu, od samog svog početka (začeća). S izuzetkom jedne žene.

„Učinio bih te kraljicom lijepom kao more i sunce.“ U ključnoj sceni prve sezone (završna epizoda „U leguri“) televizijsko „duhovno biće“ (Sauron) televizijskom „ženskom utjelovljenom biću“ (Galadriel) nudi personalnu uniju, duhovno-tjelesnu „leguru“ moći i svjetla. Ona to odbija, odriče se Saurona Prijetvornog, svih djela njegovih i svega sjaja njegova. Shvaća da ju je Prijetvornik (pod krinkom njezina brata Finroda) zavarao još od početka dobi razuma (kao djevojčicu) utisnuvši joj u srce laž da se do nutarnjeg „svjetla“ u životu može doći prigrlivši nutrinom „tamu“. Galadriel se konačno odriče životnog pristupa u kojem cilj ne bira sredstvo. Biva uronjena u vode bezdana. I izranja kao nova osoba.

Tolkien je za lik Galadriel u stvarnosti dijelom nadahnuće našao u Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Neba i Zemlje (kako svjedoče Pisma 142; 230; 320). Netom opisani televizijski narativ podsjeća nas na stvarnost krsne liturgije, Protoevanđelja (Post 3,15). Poznavatelji Tolkienova legendarija sjetit će se da se i u dinamici odnosa „Velikog napasnika“ Morgotha u odnosu na Elbereth, a potom i na Luthien također reflektira neprijateljstvo između žene i Sotone koje obilježava stvarnost u kojoj živimo.

Ovdje nam se nameće pitanje: koliko u stvarnosti ima prostora za iskrenu naklonost palog duhovnog bića prema ženskoj osobi, uključivši tjelesnost? Za lakše razumijevanje što je Tolkien podrazumijevao pod utjelovljenjem duhovnih bića unutar svoga legendarija poslužit će Pisma (200;212), časopis Parma Eldalamberon (br.17) i Povijest Međuzemlja (tomovi 10,11,12). Što se tiče stvarnosti, Anđeoski doktor (sv. Toma Akvinski) objašnjava anđele kao nematerijalna bića (Summa Theologica, I, 50-51) koja mogu manipulirati materijom u svrhu uzimanja fizičke vidljivosti sukladne anđeoskom karakteru. Pali anđeli mogu manipulirati materijalnim stvorenjem – predočavati određene fenomene kako bi zavarali i naškodili ljudima. Na tragu je to onoga što na sličnu temu kaže sveti Augustin (De Trinitate) kad kaže da demoni imaju utjecaj na ljudsku imaginaciju i sjetila. Što se tiče odnosa palih anđela i ljudskih bića, “zbližavanje” ljudskog i demonskog bića rezultira opsjednućem (ili posjednućem). Pali anđeli mrze ljude, jer ih smatraju nižim, primitivnim bićima i pokušavaju unijeti razdor između ljudske duše i tijela (biološka smrt), i konačni razdor ljudske osobe i Boga (ono što zovemo “pakao” za čovjeka). U stvarnosti, Sotona drhti i bježi pred Gospom, jedinom ženom koja je potpuno i trajno imuna na njegove razaračke nasrtaje. Ovo neprijateljstvo prema Ženi zaogrnutoj suncem (Otk 12) ima svoj korijen u činjenici da je Sin Božji, Gospodar svih anđela, postao čovjekom. Prigibanje svakog koljena na Ime onog koji je postao dio ljudskog roda nije baš najbolje sjelo svim nebesnicima, zemnicima i podzemnicima. Još je k tome ta Žena, primila stvarnu “moć nevidljivog svijeta nad tijelom” – sposobnost povezivanja duhovnog i materijalnog, duševnog i tjelesnog u svojoj utrobi, rađanjem i odgojem. Riječ je tijelom postala. Riječ je sišla na tvar i nastao je sakrament. Njih sedam daleko su moćniji od sedam “prstenova” grijeha. A značenje riječi hipostatska unija, transsupstancijacija i pričest puno sveobuhvatnije od pojma “legura”.

“Reci mi svoje ime” – ove riječi televizijske Galadriel upućene Prijetvorniku podsjećaju čitatelje Gospodara prstenova koliku je važnost Tolkien poklanjao zazivanju imena Earendil, Elbereth i Elendil od strane onih koji se nađu u nevolji ili nedoumici. Ime znači prisutnost, daje identitet, otkriva misiju, nudi povezanost, potvrđuje pripadnost. Odabrano ime iznimno je važno. Katekizam Katoličke Crkve objašnjava: “Svačije je ime sveto. Ime je ikona osobe. Zahtijeva poštovanje kao znak dostojanstva onoga koji ga nosi” (br. 2158). Ime koje netko prima je ime za vječnost” (br. 2159). Bog svaku osobu zove imenom (Iz 43,1). Onaj koji nosi Ime nad svakim imenom (Isus!) “svoje ovce zove po imenu” (Iv 10,3). To je ime koje će se koristiti tijekom života osobe na zemlji, a zatim će biti upisano u Knjigu života (Otk 3,5; 21,27)

Onaj tko krije ime ili ga ne izgovara, krije nešto o sebi. Egzorcisti zahtijevaju da se zli duhovi identificiraju i potom koriste imenom kako bi ih istjerali. Bog je čovjeku dao vlast nad svim živim bićima dajući im imena. Osim toga, također nalazimo da ni na jednom mjestu u Svetom pismu Sotoni nije dano pravo osobno ime, već samo reference, uloge koje igra. Sotona je izgubio ne samo sposobnost zazivati ​​Ime nad svakim imenom (Isus!), nego je također izgubio bilo kakvo sjećanje na svoje izvorno ime u Božjem planu; svoj nekadašnji identitet. I odnose koje je nepovratno izgubio. Sotona stoga najavljuje rat našem identitetu jer zna da je to možda najsigurniji način da uništi odnos između nas i Boga. Jer je sam odbio prihvatiti svoj identitet koji mu je Bog dao i umjesto toga nastojao oblikovati novi identitet odvojen od Boga. Iskušava nas da učinimo isto, da prihvatimo krivotvoreni identitet. To čini služeći se komunikacijom kao oružjem protiv ljudskih čula.

„Prevario si me.” Dinamika televizijskog razgovora Saurona i Galadriela na splavi usred mora i spomen čežnje za ugodom svjetla Jednoga, podsjeća nas da postkršćanska kultura u kojoj živimo danas pokazuje da čitavo jedno “more” ljudi nema doticaj s “oceanom” Božjeg milosrđa, s Ocem bezgranične sućuti. Takva kultura obilježena je traženjem surogata. I podložnošću invertiranoj hermeneutici – izokretanju stvarnosti, igri riječima i slikama kroz fenomene kao što su dezinformacija, #fakenews, #deepfake. Upravo zapanjuje broj glazbenih i filmskih scenarija koji iskazuju “simpatiju prema negativcu”. Televizijski Sauron možda više nego ijedan fantazijski lik do sada prokazuje dijalektiku zla: snagu jezika kao moćnog oružja pomoću kojega je, služeći se čak i istinom, moguće obmanuti čovjeka. To sve više postaje očito u našem vremenu kada umjesto Prstenom moći raspolažemo nekim drugim legurama “Mašine” protiv koje se Tolkien toliko borio – zloupotrebe tehnologije kao sredstva za koncentriranje moći i nasilje nad naravi. Ogromnu ulogu u tome igraju suvremeni “prstenovi” i “palantiri” – društvene mreže i njihove komore jeke; algoritmi, umjetna inteligencija i sve manji ekrani sve bolje rezolucije. Nije svejedno tko ih je proizveo i kako se njima čovjek služi.

Onima koji žele bolje razumjeti telepatski način na koji u Prstenovima moći Sauron komunicira s Galadriel, poslužit će Tolkienov esej Osanwe-kenta. I serija i esej reflektiraju nešto od onoga što u stvarnosti papa Franjo naziva mimikrijom “zmijske taktike”: uvjerljiv izgled, “zapretnost” utemeljena na uhodanim stereotipima i predrasudama te infodemija – iskorištavanje emocija poput tjeskobe, prezira, ljutnje i frustracije. Kako se kloniti ove prevare? O tome nam govori Poruka za Svjetski dan komunikacija zadnjih nekoliko godina: Govori i slušaj srcem. Čineći istinu u ljubavi.

“Jedan će uvijek iskvariti. Dva će podijeliti. Ali s Tri postoji ravnoteža.” Na prvi pogled iznenađuje trojstvena struktura Tolkienova književnog predloška. Tri dijela Gospodara prstenova, tri ključna djela (Silmarillion, Hobit, Gospodar prstenova), tri “neokaljana” prstena, tri Silmarila i tri pramena Galadrieline kose; tri “kuće” vilenjaka, ljudi i hobita, tri nosiva doba. I ono najvažnije: Neugasivi plamen, Iluvatar i proročanstvo da će on nekako jednoga dana “osobno ući u Ardu kako bi izliječio ljude i zemlju od Morgothova kvarenja” (Dijalog Finroda i Andreth). Dotada je književna prisutnost tog Trećeg fragmentarno nagoviještena u prorokolikoj, kraljolikoj i žrtvenolikoj naravi likova koji čine okosnicu Družine prstena (Gandalf, Aragorn, Frodo).

Govor o trinitarnim slikama unutar najskuplje televizijske serije u povijesti i treće najčitanije knjige 20. stoljeća (nakon Biblije i memoara Mao Zedonga) podsjeća nas na trinitarnu strukturu stvarnosti u kojoj živimo, čitljivu unutar Knjige Objave i Knjige Prirode. U ovim danima kada, pomicanjem schengenskih granica i sami još dublje spoznajemo da smo poput Bilba tek “maleni likovi na sceni velikog, širokog svijeta” zazivanje Presvetoga Trojstva ulijeva nadu nevidljive zaštitne zone unutar nekog našeg malog Lothloriena ili Imladrisa. I da tamo gdje su dvojica ili trojica već društvo, okupljeno u Ime Isusovo, životni puteljak u ovoj zemlji gustih šuma i mrkih gora sigurno vodi do Zvijezde Snježnobijele, s onu stranu sinjih mora.