Uvijek kada mi se neka knjiga, serija, film ili dokumentarac posebno svide, volim vjerovati da je to zato što kriju neku značajnu poruku ili za mene osobno ili za vrijeme u kojem živimo, a ponekad oboje. Jedan od posljednjih uradaka koji su na mene ostavili takav neobično pozitivan dojam je Dokumentarna serija koja se prikazuje na HRT-u: Novi početak s Benom Fogleom.

Možda biste rekli da ako je već riječ o “novom početku”, da bi tada bilo korisnije pisati o “novom početku” s Isusom Kristom, jer on je uistinu jedini koji može obnoviti naše živote, ali možda prenaglašeno očekivanje da se Božje poruke mogu naći tek u eksplicitno vjerskim sadržajima čini to da putem propustimo vidjeti Njegove tragove i nadahnuća u onome što nam se čini odveć svjetovnim.

Uvjeren sam da ideja koja je izložena u ovom dokumentarcu ima korijen čiji okrajci sežu barem do starozavjetnih vremena. Naime, riječ je o tome da osobe, ili parovi, odlučuju napustiti vrevu gradskog života, prodavši svu svoju imovinu kako bi započeli iznova u nekom ruralnom kraju, baveći se poslom ili zanatom kojim se dotada nikada nisu bavili. Ako je išta biblijski, onda je to priča čovjeka koji napušta udobnost svoga kraja i postaje nešto što nikada nije bio poput proroka, vođe naroda ili apostola.

Pa, premda je u ovom dokumentarcu riječ o naoko posve osobnim ili svjetovnim razlozima da se napusti rad u uredu i pokrene farma, hostel, mini pivovara ili pekarnica kako bi se imalo više vremena za obitelj, ostvario davni san, služilo zajednici… tko može reći da nadahnuće za takav potez ljudima nije došlo po božanskom pozivu koji su se odvažili slijediti. “Znamo gdje Crkva jest, ali ne znamo gdje nije”, rekao je sveti Augustin, a slično bi moglo vrijediti za Božje pozive.

No, u čemu je ovdje posebna relevantnost za sadašnji trenutak? Mislim da je prvi dio odgovora na to pitanje dovoljno očit. Uvjeren sam da među nekoliko temeljnih karakteristika kojima bi se moglo opisati naše doba spada karakteristika da je ovo doba “očekivanja” i “pasivnosti”. Pričao sam s nebrojeno ljudi koji očekuju da će se nešto dogoditi, nešto zanimljivo u njihovom životu, ali ništa se ne događa. Ili s onima koji bi tako rado napravili odvažan korak, promijenili zanimanje, osjećaju da mogu dati više u drugom području, ali čekaju da im se Gospodin obrati u gorućem grm, inače ne mrdaju.

No dobro, za veću plaću, još bi se i dalo napustiti grad ili promijeniti zanimanje, ali za “puko” slijeđenje “sna” ili nadahnuća, to se čini kao nešto što “nije za nas”. Sni se ušutkavaju gledanjem serija, filmova ili života tzv. influencera. Oni nisu tu da ih mi ostvarujemo, to skoro ni Bog od nas ne može očekivati. Pa i sam taj Bog o kojem stvaramo slike u glavi, čini mi se da je tako rijetko onaj biblijski Bog koji pokreće, nadahnjuje ili očekuje gotovo nemoguće, a puno više Bog koji bi nas pohvalio za zakopavanje talenta u zemlju jer “nikad se ne zna” što bi se moglo dogoditi ako ga uložimo. To je, dakako, izvrtanje stvarnosti. Dante je s pravom đavla i njegove stavio u led i ograničio im kretanje. Pakao je hladnoća i pasivnost, raj je akcija i zagrijan duh.

Druga relevantna stvar u kojoj ovaj dokumentarac progovara je da san nije nužno ružičast, nekada ima elemente noćne more. Mnogi ljudi koji su riskirali vlastitu egzistenciju kako bi živjeli u pitoresknom mjestu ili se bavili onim što vole, prvih godinu dana nisu stigli niti prošetati mjestom, niti pošteno se opustiti, razdirani gomilom problema koje nisu očekivali. Vidjevši čovjeka koji “živi svoj san” ili slijedi nadahnuće skloni smo pomisliti da su se njemu stvari jednostavno “tako poklopile”, bez uzimanja u obzir vjerojatnije verzije događaja u kojem je svaki pojedinac svoj san morao teškom mukom sklapati, najčešće golim rukama.

Dobro je i kada može sklapati, često su stvari sanjarima koji su prikazani bile toliko izvan kontrole da su mogli samo čekati građevinsku dozvolu, kraj pandemije ili odobrenje mjesnog odbora da mogu početi s radom. Čak je i blizina jazbine jazavaca jednom paru skoro onemogućila projekt u koji su sve uložili. Jasno je da se čovjek iz fotelje može zapitati: “Zašto bi se itko zdrave pameti izlagao takvim rizicima?”, na to se uistinu i može odgovoriti samo riječju da je riječ o “pozivu”, nečemu što je čovjek morao napraviti, koliko god nekome sa strane izgledalo luđački. Na kraju krajeva, nema ništa ljudskije od toga da se bude pomalo “lud”, ta je ludost posve ljudska, životinje i biljke ponašaju se prema posve utvrđenim i pravilnim zakonitostima.

Svaka dobra priča, od Tolkienova Gospodara prstenova i Kronika iz Narnije, pa sve do Evanđelja kreće od toga da je netko učinio nešto posve neproračunato – iz najdubljeg mogućeg razloga jer pojedinac smatra da to “treba učiniti”. Ako danas nemamo dobrih priča, vjerojatno je to zato što uvijek sve dobro “odvagnemo”, a nadahnuće nije baš moguće vagati, po njemu je moguće samo djelovati. Istina, nadahnuće može biti opasno, ali ne čini se da je suvremeni svijet uza svu zabavu koju nudi našao alternativu pravoj pustolovini, a svaki onaj koji je odbija riskira puno više od vlastitog života – riskira da će umrijeti od dosade.