E sad stvarno moram napisati u čemu je problem s kurikularnom reformom, upravo zato što se ide na glavni trg prosvjedovati protiv nečega što nitko nije pročitao jer se radi o stotinama stranica teksta.

Atmosfera je povišena do usijanja, puno se vrijeđa i iznose se neargumentirane rečenice koje samo zbunjuju ljude. Svi se politički svrstavaju oko nečega što većina ne može niti izgovoriti (kurikularna!) a kamoli shvatiti, jer nisu pročitali sve te stranice, a i ne znaju što znače neki uskostručni ali važni pojmovi (npr. ishodi!).

Pročitala sam dostupnu reformu samo za Hrvatski jezik (ima preko stotinu stranica) i o tome mogu govoriti. Dakle…

1. Poznajem neke ljude koji su radili u Povjerenstvu za hrvatski jezik i to su krasni i pametni ljudi koji vole svoj posao i dodatno su uložili trud da poboljšaju nastavu. Strašno je govoriti da su svi oni grozni i nesposobni i politički instruirani…

2. Kurikulum za hrvatski jezik je loš (a vjerujem da je za ostale predmete vrlo slično). Evo zašto:

a) Nigdje nema gradiva koje će se raditi – samo ishodi

Ishodi predmeta označavaju rezultate koji se postižu kod učenika na kraju nekog ciklusa nastave. Za jedno polugodište viših razreda ishodi su npr. “ovladati sadržajem teksta i shvatiti svijet oko sebe”. Bez propisanog gradiva na kojem će se to napraviti taj se ishod može postići tako da profesor hrvatskog radi dva novinska teksta cijelo polugodište!!! Doslovno dva. Svi PODRAZUMIJEVAJU da ćemo raditi isto gradivo kao i prije, samo na drugačiji način da bi postigli te nove ishode. Ali to nigdje ne piše. U onome što je objavljeno nema riječi kao što je epoha, realizam, subjekt, predikat itd… Dakle, teoretski možda i neće biti dosadašnjeg gradiva, nego samo novinski tekstovi. Ishodi po svojoj naravi ne propisuju gradivo (koriste glagole kao shvatiti, razumjeti, osvijestiti, usvojiti, prepoznati, primijeniti…), ali bez jasno vidljivog pridruženog gradiva ovi se ishodi mogu primijeniti i za kolegije kulturologije kao i hrvatskog jezika. Svi su skočili na nedostatak Marulića na popisu lektire, ali to nije problem, problem je ima li Marulića u gradivu ili nema. A to ne znamo jer NEMA GRADIVA.

b) Nema izbora – nema promjene

Jedino od gradiva što smo u hrvatskom vidjeli je popis lektire s kojeg se može birati, tzv. otvoreni popis lektire. Kao prednost naglašava se mogućnost izbora, i to je doista prednost. Problem je što izbora nema. SVA SU DJELA iz dosadašnjeg najužeg kanona, iz istog svjetonazora, političke opcije i poetike (sekularistički svjetonazor i realističko/modernistička poetika). Najjednostavnije rečeno: SVA DJELA govore da je svijet jedno ružno mjesto bez Boga u kojem pojedinac strada. Nije čudo da je Miroslav Krleža najzastupljeniji jer je on predstavnik upravo toga. Nema afirmacije svijeta (iznimka je Zagorka, ali to je nedovoljno), pa tako nema čak ni jednog predstavnika komedije kao žanra jer taj žanr afirmira svijet.

Drugi problem tog popisa je taj da je vladao i do sada i da nema nikakve promjene. Najmanji je problem neki odlomak koji nije primjeren uzrastu. Neprimjereno je tako nametati jedan pogled na svijet u reformi koja je sva napravljena da bi otvorila ograde i dopustila promjene, izbor i otvorenost.

c) Konstruktivni prijedlog

Svatko tko kritizira kurikulum morao bi dati i neki konstruktivni prijedlog kako dalje.

  1. Prvo, moramo vidjeti gradivo. Tek tada možemo raspravljati jer su ovi ishodi sasvim normalni ishodi. Ali, kako sam rekla, bez gradiva oni ne znače ništa.
  2. Drugo, svi mi koji smatramo da djeca i profesori moraju imati mogućnost izbora drugog svjetonazora/politike/poetike trebamo uputiti povjerenstvu izbor djela. Naime cijela Europa je ovaj uski kanon o kojem govorim usvojila kao vrijedna i sad je teško se izložiti i zagovarati neka drugačija djela. Bez obzira na to što ih volimo, toliko su nam govorili da je sve osim Krleže loše da se ne usudimo to javno reći. Ali sad je prigoda i sad to moramo pokušati artikulirati: koja mi djela želimo da djeca imaju za izbor.

Ovako iz glave, evo mog prijedloga iz dramske literature (koja je najmanje zastupljena) uz opis kako se ta djela mogu uklopiti u postojeće ishode.

Kalman Mesarić: “Gospodsko dijete”

Naša najizvođenija suvremena komedija, komedija (žanr), suvremena (prikazuje svijet oko nas i to kroz razlike sela i grada), analiza vrijednosti jednog i drugog svijeta, mogućnosti susreta i pomirenja različitih stavova (primjenjivo i na suvremenu situaciju i život učenika, mogućnost rasprave i artikuliranja stavova), humor kao važna sastavnica ljudskog života, mogućnost rješavanja problema humorom, jezik dijalekt i norma, pogodno za upoznavanje s dijalektom odnosno za približavanje literature onim krajevima koji govore tim dijalektom (mogućnost jednostavne inscenacija).

Rajmund Kupareo: “Tri prikazanja”

Suvremena (osamdesete) djela, ali religiozne tematike, dramatizirane najvažnije priče iz Biblije (rođenje, raspeće i uskrsnuće Isusa Krista) iz perspektive najslabijih likova u društvu, pokazuju odnos običnog čovjeka prema Božjim pitanjima kao i Boga prema svijetu, moguće rasprave oko mjesta čovjeka u svijetu, različitih pozicija u društvu i odnosa društva prema određenim negativno označenim likovima (slabi likovi su zatvorenici, pastiri, gluho dijete, majka s vanbračnim djetetom), mogućnost paralele s današnjim svijetom i današnjim označenim likovima,.

Naše je školstvo bilo dobro jer kad odemo vani vidi se da smo obrazovani i kompetitivni. Uvijek ga se može učiniti boljim. Umjesto da trošimo energiju vičući jedni na druge, pokušajmo iskoristiti ovu priliku.

Sanja Nikčević | Bitno.net