Razmišljam ovih dana što će doista biti? Stalno neke oluje navaljuju na brod katoličanstva koji vozi vrijednosti ovoga života. Brod se ljulja jer je vjetar jak, a svi koji nemaju povjerenja u kapetana broda bacaju se u more jer je lakše prikloniti se toj struji nego veslati u suprotnom pravcu…

Jedanput sam se našla na brodu za vrijeme jake bure. Srce je htjelo iskočiti, a valovi kao da su htjeli cijeli brod progutati. Nije mi dugo trebalo da se sjetim dijela iz Evanđelja koje kaže: „A, jednog dana on se uspne u barku sa svojim učenicima. On im reče: » Prijeđimo na drugu obalu jezera«, i oni se otisnuše na pučinu. Dok oni plovljaše, Isus zaspe. Jedan vihor se obori na jezero; barka se napuni i oni se nađoše u opasnosti.  Oni mu se primaknuše i probudiše ga govoreći: » Učitelju, učitelju, izgibosmo! « On se probudi, zaprijeti vjetru i valovima: ovi se stišaše i nastade tišina. Potom im on reče:» Gdje je vaša vjera?“  ( Mt 8.18,23-27; Mk 4.35-41). More je varljivo. Može biti mirno kad isplovljavaš, a u trenutku digne se vjetar i zatrese tvojim brodom.

Razmišljam ovih dana što će doista biti? Stalno neke oluje navaljuju na brod katoličanstva koji vozi vrijednosti ovoga života. Brod se ljulja jer je vjetar jak, a svi koji nemaju povjerenja u kapetana broda bacaju se u more jer je lakše prikloniti se toj struji nego veslati u suprotnom pravcu. No, bez obzira na oluju, ljude najviše muči kapetan koji je u to vrijeme otišao sklopiti oko i odmoriti se. Smješten u unutrašnjosti trupa broda putnicima kao da je nevidljiv, kao da Ga nema, ali On je u samom središtu. I dok ljudi ljuti, bijesni, razočarani, tjeskobni, depresivni dižu još veću oluju između sebe, kapetan i dalje spava.

U vremenima smo kada se sve mijenja drastično (i to 24 sata na dan). Kao da su se ljudi promijenili, kao da se brod promijenio, kao da se sve promijenilo. Ljudi kao da su preko noći postali grubi i hladni, ljuti i oslobođenih uzdi kako bi mogli ujedati i režati na one na brodu. A Isus pušta da vidimo, da doživimo silinu ljudske ljutnje i ljude koji misle da su sada slobodni jer su se maknuli iz broda. Ali ta lažna sloboda prazni ih i čini nezadovoljnima.

Ne bih voljela živjeti u brodu koji će stalno biti pod pritiscima, koji će morati svoje putnike čuvati od pogleda ljudi koji su uvjereni da smo sami jer je kapetan netragom nestao. A sve što trebamo učiniti je spustiti se u središte sebe, svog života i nastaviti kao da je On s nama, jer i je! Euharistija, ispovijed, molitva, sve ono što su odbacili „slobodni plivači“ i nazvali konzervativnim, srednjovječnim i dosadnim, sve to mi moramo sada više nego ikada prigrliti. I možemo pitati našega Kapetana zašto spava, zašto ne mari što „ginemo“, ali tada, On će nas pitati: A gdje vam je vjera?!

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like i prati nas na Facebooku![/facebook]

Papa je otvorio Godinu vjere, kao da je znao što će se sve događati u Lijepoj Našoj. Dar vjere, to smo pozvani sada živjeti. Ne vidimo Ga, ne osjetimo Ga, ne razumijemo, ali baš sada treba vjerovati. Ne kada Ga doživimo, kada Ga osjetimo, jer vjera nije u gledanju. A mnogi mlaki putnici samo traže osjećaje; u molitvi, u Euharistiji, stalno trče za zazivima Duha Svetoga s jedne strane broda na drugu i žele emocionalno ispunjenje u svom fanatizmu, a zaboravljaju da je On iznad naših čula, da je On Onaj koji privlači kako bi nas uveo malo dublje, u središte broda, ali mi malovjerni mislimo: Ako dođem dolje (u sebe, u vjeru), to je najbliže vodi koja će mene prvog potopiti.

Malovjerni… ma, tražimo Gospodina, tražimo Ga u temeljima kršćanstva, temeljima koje je postavio sam Isus Krist, Kapetan tvog i mog života i ne dajmo se izazvati nevjerom, tuđim kontroverzama. Ako nas budu progonili do u beskraj, naša radost time treba biti još veća, mi trebamo biti još bliskiji s Njim koji je prvi bio progonjen, pljuvan, napušten, mučen! Tada smo Mu najbliže!

s. Marija Pia Tadijanov