Zamislimo sliku da Gospodin prolazi Hrvatskom. Prolazi i najednom pokaže velike livade i polja puna zrelog žita. Ta je ljepota bila toliko nevjerojatna i ljudi su se odmarali gledajući je. U jednom trenutku netko poviče: „Što je to?“ Gospodin odgovori: „To su plodovi koje trebate ‘roditi’. Sada sijete, a ovo trebate žeti! Donesite plodove dostojne obraćenja!“

Budući da je ondje bilo mnoštvo, činilo se da mnogi to nisu ni čuli, a neki su nastavili − kao da nisu razumjeli − besciljno gledati diveći se ljepoti. A bilo je i onih koji su, kada su čuli ovaj Gospodinov poziv, prenuli se i kao da su znali što će raditi. Trčali su svojim kućama i dovikivali: „Sij! Govori! Piši!“ Izgledali su pomalo ludo, no vrlo ozbiljno u svom naumu i poslanju.

A sada se vratimo u stvarnost. Nedavno je baš u Lijepoj Našoj, pri jednoj državnoj ustanovi, složena anketa u kojoj se traži spol, a ponuđeni su odgovori „ženski”, „muški” i „spolno se ne identificiram” te odmah ispod, kod pitanja za rod, nude se odgovori „ženski“, „muški“, „trans“ i „rodno fluidna osoba”.

I slično, jednog ugodnog dana, na ručku u restoranu, svjedočila sam novim sanitarnim čvorovima s novim oznakama kraj kojih me sin upitao: „Mama, koji je muški?“, osjećajući dozu nelagode jer do jučer u javnim toaletima u koje je ulazio, nije susretao suprotan spol. Taj zdravi dječji sram koji je u tom trenu bio prisutan, tako mi se činio dragocjen, tako svet i nježan. Htjela sam ga nekako uloviti i pokušati zauvijek sačuvati da ga nikad ne okrzne, da ga nikad ne izblijedi nijedna „unisex“ oznaka. Ovo su, zapravo, strašne stvari, one koje tjeraju suze žalosnice na oči.

S čime bih usporedila današnji naraštaj?

S dinamikom i fenomenom jasličkih skupina u dječjim vrtićima. Dijete prirodno plače za roditeljem i ne želi ranu odvojenost. Prve dane mnogo plače, malo poslije sve manje i na kraju prestane. Nije njemu ništa bolje, već se ono naviklo da tako mora biti. Ne daj, Bože, da nam se tako nešto dogodi u našem vremenu s velikim stvarima.

I dok onda razmišljam što još imamo i što nam je još ostalo, sjetih se da su to riječi. Kako iznijeti silu koja gori u grudima, a koja je tek treptaj našega bića da nešto dokažemo, da nešto opravdamo i da kažemo da nešto od početka ne bijaše tako? Ostaje nam samo Riječ. I uzdam se u nju. Riječ je zapravo živa. Riječ je život. Riječ je moć, sila i snaga. Riječ je identitet. Riječ ima snagu trgnuti. Riječ ima snagu eksploziva − jer ona je došla od Boga. Ona bijaše u početku. Po njoj je stvoren svemir. Njome su stvorena nebesa i more, njome su sklopljeni brakovi.

Zato hajdemo zajedno našoj djeci govoriti riječi, sastavljati ulomke i rečenice; da im ostavimo baštinu, veću od mnogih kuća i imanja. Idemo im govoriti da od početka ne bijaše tako. Idemo im pisati pisma, da ne bude zabune, da ne bude prijevare. Ona neka nemaju nijednog pisca i nijednog vlasnika, neka se mogu prepisivati, proslijeđivati i činiti s njima što se hoće. Ona su poput loptica koje mogu skakutati gdje hoće i kad hoće. Jer vremena su takva da, kad se vidi sve manje naravnoga, zdravog i Božjeg, onda se mora govoriti da sve novo nije uvijek i najbolje. I valja očito biti narod podsjećanja jer svi novi idoli imaju jedan zadatak: iskriviti nam identitet i oduzeti nam povijest. A ako ostanemo bez toga, ostali smo bez ičega. I zato hajdemo zajedno pisati našim kćerima i sinovima, našoj djeci, svoj djeci:

Ljubljeni naši, dok ne umremo, tu ćemo biti da podsjećamo da može bolje, da ima bolje. U sjećanju je moć. U sjećanju je identitet. Tu ću biti da ti pričam da od početka ne bijaše tako. Pitaj to svaki kutak naše zemlje, svakog dida i baku koje putem sretneš. Otvori albume i gledaj slike, gledaj vjenčanja, krstitke, rođendane, gledaj kako se odijevalo, čega se igralo i u maškare maškaralo. Gledaj kako se s djecom ispred kuće crno-bijelo fotografiralo. I voljelo. Onako kako se znalo. Čuvalo se rodnu grudu i temelje tako što se u crkvu slalo i znakom križa započinjalo. I neka nam prije ruku iščupaju i mlinski kamen oko vrata stave, nego da zatajimo, nego da ne vičemo, nego da ne plačemo da od početka ne bijaše ovako (usp Mt 18,6).

Nitko nas nije morao učiti da je brak zajednica jednog muškarca i jedne žene, gledali smo to, od naših djedova i baka. Iz takve smo zajednice začeti i svi rođeni. Mi ne vjerujemo u neku ideju, vjerujemo u odnos osoba muškarca i žene iz koje nastaje novi život. Pitao si me neki dan u koji toalet možeš ući… Od početka ne bijaše tako. Postoji jedna istina o dječacima i djevojčicama, o muškom i ženskom.

Dječaci su se znali često igrati nečeg poput rata, našli bi drvo, radili kućice i nastambe. Dječaci su, dakako, drugačiji od djevojčica. To je jasno kao dan, to je Božje remek-djelo. Oni su stvoreni za izazove, za osvajanje, oni su stvoreni da štite. Gledali smo očeve kako grade kuće, kako skupljaju šljive i peku rakiju, kako popravljaju aute, pokreću poslove, razumiju se u sve i svašta, ali gledali smo i nježne očeve koji čitaju priče i dugo nose djecu da zaspu za noć. Čim smo malo stasali, još više smo trebali očeve i duša tada kao da treba muški princip razvoja. Sjećam se i kako su za Valentinovo dječaci ostavljali plišane medvjediće svojim simpatijama pa smo se crvenili i malo sramili. To je lijepo i zdravo. Biti dječak je biti Božji osvajač, biti njegov sin. Taj identitet kola tvojim žilama, vlada tvojim srcem. Njegova ljepota i vanjština treba biti lijepa u muževnim krjepostima; on izlazi u svijet, osvaja, štiti, pribavlja, bori se i ne boji se. Nemoj nikada izgubiti mač koji ti je Bog, kao dječaku, dao. Neka vjera i razum uvijek budu tvoja dva krila s kojim ćeš letjeti kroz svijet. Istina o dječacima i muškarcima nalazi se u Božjem srcu; molim te, jedino je tamo otkrivaj.

Djevojčicama su dani drugačiji talenti. Znale smo spavati kod prijateljice iz razreda i dugo se igrati barbikama koje bismo dobile od tetke iz Njemačke. To je, rekla bih, urođen majčinski instinkt. Igrali smo se i blagajnice i učiteljice, pjevačice i modne piste. Presvlačile smo se i uređivale; ta to su prve čežnje za ljepotom na koju smo na poseban način pozvane. Djevojčice su, bez obzira na vanjštinu, onaj vrhunac Božjeg stvaranja i ljepote. Treba ih čuvati i darovati im lijep cvijet, dodati im jaknu i biti pažljiv. Svaka djevojčica poseban je poljubac ovom svijetu. Nitko doli ona ne može svijetu darovati takvu blagost, plemenitost, beskompromisnu darežljivost, ljubav bez zadrške, intuiciju, osjećaj za sklad i red. Ženska duša ures je svijetu, ona je “domaćica cijelog čovječanstva”. Molim te da nigdje drugdje ne tražiš ovu istinu bez One kojoj se obraćaš sa “Zdravo, Marijo”.

Dobro se znalo što je muška odjeća, a što ženska. Nije bilo nikoga da nam to pojašnjava, to je bilo tako prirodno i dobro smo znali tko smo. Nije bilo zabune i nije bilo univerzalnoga. I u spolnosti ništa nije isto. Žena ondje želi biti zaštićena, a muškarac prihvaćen. Čuvaj svoju intimu i zaogrni svoje tijelo. Ono je svetinja. Ono je „biserje koje se ne baca pred svinje“ (usp. Mt 7, 6). Uvijek znaj tko si i što si. Uvijek pokrij svoje tijelo i čuvaj tu skoro iščezlu čednost. Ono što ti je Bog dao i krštenje te naučilo, vraćaj se tomu i ne daj se zbuniti. 

Danas će ti reći da je sve onako kako se ti  osjećaš. Čak i najveće stvari. To je perfidna zamka i dobro upakirana laž. To ti govore lažni heroji i loši ‘ljubavnici’. Nemoj da te zbuni da ne znaš razlikovati ono što je Bog stvorio. Jedan je umnik rekao da su beskonačne samo dvije stvari: svemir i ljudska glupost. A ljudska se glupost k tome često spoji s đavoljim poslom i eto ti bezbožnog, jadnog i izgubljenog stvora koji žalostan traga svijetom za odgovorom tko je, ne znajući ni osnovne postavke. Baš kako nedavno reče jedno svjedočanstvo: ne zna jer mu nitko ni ponudio bolje nije. Da je čovjek toliko jak, zašto bi bilo toliko psihičkih oboljenja? Ti nisi prva i zadnja postaja. Istina je da je netko želio baš tvoj spol, netko te pozvao i oblikovao; nismo mi glavni igrači, mi smo nestalni i promjenjivi. Zato nisi ono što osjećaš, to nije ni lucidno, ni razumno. Ono si što jesi, „spoznaj samog sebe“ – rekli bi stari Grci. Traži istinu na izvoru čiste vode, ne u već isprljanim tokovima.

Nekada nismo imali mobitele pa smo prijateljima s ljeta pisali pisma. Imalo je to posebnu čar, staviti kuvertu u sandučić i čekati odgovor. Kad smo se s nekim htjeli igrati, znali smo satima čekati hoćemo li se naći. Koliko li je samo bilo zdravo čekati. Danas je premalo čekanja, a ono je toliko dobro, zdravo, nužno, sveto. Ono te čini snažnim. Vrijeme u kojem je sve na pladnju brzo i odmah, posebno traži da se iznova vratiš čekanju. U čekanju se mnogo dosađuj. To te čini jakim. Nema boljega nego moći zaustaviti se i čuti svoje misli. Inače ćeš ovim svijetom hodati kao raspolovljen i moći će te „bacati“ tkogod i gdjegod.

A pred kraj osnovne škole kad smo dobivali prve male Nokije i igrali „Snakes“ koje jedu pa postaju sve veće, a na televizorima ‘upecali’ pokoji crtić, znalo se u koje je vrijeme koji i to je bio samo jedan djelić u našem danu, ne naši dani. Ekrani i igrice nisu još bili novi bogovi. Molim te razlučuj, broji svoje minute uz njih i ti budi njihov vladar, ne oni tvoj. Dugo smo znali biti sa susjedima vani, a nekada bi nas roditelji tražili. Penjali smo se na drveća i doručkovali pod šljivama. Bori se za ovo: trči, hodaj, traži drveća i potoke gdje god stigneš, traži djecu i prijatelje, traži da udahneš. Ako ustraješ, naći ćeš još nešto slobodno, nešto djetinje, ono samo tvoje. Postoji estetika i sklad, osjećaj za dobro i lijepo koji se gubi i koji kradu; ako ga njeguješ i hraniš, nećeš pogriješiti svojim istančanim, profinjenim i tankoćutnim umijećem razlučivanja. Od srca ti to želim.

Vjerujem da je vrijeme onakvo kakvim ga mi činimo i da nema dobrih i loših vremena. Želim ti hrabrost da se uvijek mogneš prignuti. Kada mi umremo, a vi budete vođe novih naraštaja, znajte da je kršćanstvo zapravo pustolovina velikih ljudi u kojoj se podlažemo Božjem vodstvu. To nikako nije i neće biti moderno. Ali koga briga. Raduj se i živi kako bijaše od početka. Tek tada će netko vidjeti i poželjeti znati ono što ti znaš. Neće biti boljeg svjedočanstva, a i sama Smrt toga će se bojati. Jer đavao može oponašati Istinu i štošta, ali ne može istrpjeti pravu radost. Molimo za vas.

A mi, veliki, dok pišemo djeci pisma i trudimo se − radujmo se. Ovo nešto godina pred nama radujmo se živeći kako bijaše od početka. Tek tada će nas djeca možda čuti. Koga će još privući naše naricanje? Ako mi budemo mlaki, oko nas će biti hladno. Ako mi budemo hladni, oko nas će biti ledeno. Ali ako mi budemo vrući, oko nas barem postoji mogućnost da iskra istine još uvijek tinja. A ako budemo vrući i radosni, osvojit ćemo svijet.

I da se vratim na početak; oni koji su trčali kućama zapravo su oni koji su se pobojali za svoj naraštaj, tražili su načine kako da ga sačuvaju, pisali su djeci pisma, živjeli Krista u svojim obiteljima, voljeli svoje muževe i žene, dostojno podizali sinove i kćeri. Kad ono, nakon nekog vremena, izgledalo je to kao da se u toj maloj, skrivenoj zemlji Hrvatskoj podigao vjetrić i donosio neku novu promjenu, cijeloj zemlji, cijelom svijetu. Izgledalo je čudesno. Nisu to mnogi vidjeli, ali vjetar je mirisao na miris zrelog žita. Mirisao je na plodove „dostojne obraćenja“. Neka tako bude! Amen!