Na nedavnom putovanju pridružio mi se jedan mladić. Zbog svoje visine jedva je uspio ući u vozilo. Bio je simpatičan i pristojan, s krunicom oko vrata i pekarskom užinom u rukama. Prema načinu na koji je pozdravio, pomislila sam da je dobro odgojen. Prvi dio puta nismo razgovarali, tek smo u drugoj polovici počeli pričati. Prvo, onako, skroz neobavezno, a kada mi je počeo kazivati svoju priču, nisam ostala ravnodušna. Slušala sam njega, mladića bez oca koji mi je pričao i pritom me poučavao o Ocu i zahvaljujući kojemu sam odlučila pisati o temi očinstva. Uvjerila sam se da je istina ono da „u čemu je iskušavani trpio, može iskušavanima pomoći“ (usp Heb 2,18).

Kazao je da je rođen ratne 1991. godine. Dok je majka bila bez telefona sama u bolnici s njim i bratom blizancem, tata je branio „prvu crtu“. Otac je preživio rat i vratio se kući, no kada su se preselili u dobi od četiri-pet godina, djeca su shvatila, onako kako su mogla, da je tata bolestan. Otac je preminuo, a poslije njegove smrti i majka se razboljela, dok su njega i brata čuvale bake. Majka je umrla nepune dvije godine nakon tatine smrti. Braća blizanci otišli su živjeti u drugi grad kod tetke. Promjena škole, prijatelja, okruženja, kuće u kojoj su živjeli te odrastanje bez oca i majke činili su odrastanje teškim. Pred kraj osnovne škole opet su preselili kod bake i djeda. Od smrti roditelja pa sve do 2019. godine, veli, živio je u buntu, ljut na Boga.

Onda je uslijedilo obraćenje. Opisuje to kao događaj kada su mu „pale mrene“ i kada je napokon vidio puno toga; prije svega, da su brat i on Božji te da se Bog za njih brine. Došao je mir i osjetio je milost zagovora s neba, posebno svoje majke.

Nisam često upoznala nekoga tko nema ni oca ni majku, te se pred tim mladim životom nisam mogla oteti dojmu. Govorio mi je da mu je nedostajalo očeva autoriteta i na koji način su odrastali bez očeve figure. No, Bog Otac ga je ozdravio i, kaže, još uvijek ga ozdravlja. On, Stvoritelj, pokazao mu je da su njegovi roditelji završili svoj zemaljski život samo malo ranije nego drugi i svjedočio da mu je dao svoj mir, dopustivši da se dogodi sve što se dogodilo.

Poslije tog susreta često sam razmišljala o tome da sam na fakultetu, pak, učila o Trojedinom Bogu sve što se da naučiti. Ali, to opet nije bilo sve. O njemu najviše očito uči život, a njega ponajviše donose susreti u kojima ga se posebno može iskusiti, poput ovoga s mladićem bez oca.

Danas ovaj mladić radi u sportu, s djecom i mladima te na svakom djetetu koje se pretjerano dokazuje vidi ili nedostatak pažnje ili nedovoljnu prisutnost oca u obitelji i autoriteta ili previše ekrana i ‘odgoja mobitelom’. Svi mu govore da je, kaže, kao neki tata jer se često brine o svima i svemu. Vjeruje da je na području očinstva posebno blagoslovljen te mi je o važnosti te uloge govorio srcem.

S tog sam susreta ponijela sliku Oca. Oca kojega nekada ne vidiš, ali nisi siroče. Dugo sam upijala mladićevu rečenicu da se, nakon svega i unatoč svemu, osjeća povlaštenim. Dugo sam nastojala u to povjerovati i dopustiti da izblijede slike iz glave i da pobijedi logika srca. Jedina ispravna logika, uistinu stvarna i bez iluzije, logika Božjeg očinstva. Mi uistinu imamo sliku ‘svog’ Isusa, svog Oca, složenog po svojim projekcijama, no to nije Isus, to nije Otac, onaj živi, koji preobražava.

Nedugo nakon toga prisustvovala sam jednom događaju na kojem je kraj mene bio mladi otac s osmomjesečnom djevojčicom. Zabavljao ju je, bacao joj kapu na glavu, a ona se smijala. U igri je bio dovoljno nježan da je ne povrijedi i ne prijeđe granicu, ali i dovoljno čvrst u svojim pokretima; dovoljno nježan da ne okrhne njenu slobodu, a dovoljno jak da joj podari temelje – osjećaj da je ljubljena. To mi je bila najljepša slika Oca i moga identiteta.

U danima nakon toga molila sam Isusa samo jedno: da mi pokaže slike Boga Oca. Ponekad u bljesku dok sam vozila auto, ponekad dok bih čekala u nekom redu, a ponekad zapisujući što sam od drugih čula, zamišljala sam najljepše slike Oca; vizualne, zvukovne, osjetilne. Ovo su neke od njih:

Otac je kao onaj osjećaj velikog strahopoštovanja kada stojimo u redu za pričest.

Otac je kao kada je jedan čovjek planinario i tijekom uspona počeo padati s ruba litice te je ustvrdio da ga je nešto zaustavilo.

Otac je kao kada je jedan čovjek u vožnji autocestom zaspao, no dok je skretao prema ogradi, nešto ga je probudilo i spasilo. 

Otac je kao kada gledamo prirodu ili nešto lijepo i osjetimo bljesak Nebeskoga.

Otac je kada smo možda, bar nekada u životu osjetili trenutak bez ikakvog trgovanja s ljubavlju, kada nas je netko čisto, iskreno i bez traženja zauzvrat samo volio i učinio nam dobro.

Otac je kao kada se neko dijete oko vrata privije i osjeti bljesak povjerenja i bliskosti.

Otac je kao kada osjetimo svoju istinsku vrijednost, koja ne leži u uspjehu, izgledu ili materijalnom bogatstvu.

Otac je bio prisutan dok je jedna žena, koja nikad nije vidjela svog zemaljskog oca, satima sjedila na stijenama uz more i slušala zvukove u kojima je naslućivala Oca i njegovu prisutnost. 

Otac je bio tu i dok je jedna žena imala težak porod i svojim ga krikom zazvala te poslije znala da je bio uz nju. 

Otac je bio i s jednom djevojkom koja je osjećala jaku prazninu i usamljenost da ju je boljelo u prsima te je iz dna duše znala viknuti „Abba, Tata!“; i svjedoči da ju je to održalo i ozdravilo da ne poklekne pred suicidalnim mislima. 

I možda i ne znamo koliko je Otac bio prisutan u našem životu i koliko nas je puta spasio. Ne možemo ga vidjeti, On nije kao mi, On je nešto još stvarnije.

Kada je spomenuti mladić ostao bez oca, kao siroče, nije se takvim doživljavao, već se osjećao povlašteno. Taj osjećaj nije bio poput oca, to je bio sam Otac, Otac u njegovu životu, kojega ne vidimo, ali postoji. Ne kao starac s bijelom bradom, već živi Otac. Abba, Tata. On je življi u našem životu nego što smo mi sami. On nadilazi svako tvoje iskustvo Oca. I tko god povjeruje u ovu istinu, ne može biti siroče.

Kaže se da danas vlada kriza očinstva, bezočinstvo. Mnogo je siročadi, u svakom smislu, no ima lijeka. Ako nekada sretnemo dobrog oca na zemlji, i to nas bude liječilo, sjetimo se da je to tek sjena pravog očinstva koje Otac nebeski ima za nas. Kako prispodobiti ovu besjedu? Ona se tek sluti i u slikama naslućuje.

I kada sam nedavno bila u domu za nezbrinutu djecu, gledala sam lica te djece, svijet bi rekao siročadi. S tim licima pred očima, lijegala sam svaku večer i vapila Gospodinu pitanjem: „Zašto? Zašto nemaju majku i oca poput moje djece, zašto su ostavljeni?“

I dok je mojim prijateljima dijete na aparatima, kažu, s trajnim oštećenjem mozga zbog kojega možda više ništa neće biti kao prije, čudesno je to, ali imala sam osjećaj da je Bog Otac, Abba, Tata, uz tog dječaka i drži njegov mozak u svojoj ruci jer je njegova Riječ posljednja za svačiji život i u svačijoj situaciji. Dok razmišljam kako vjerovati u tog Boga, u to kršćanstvo, ispovijedati takvu vjeru u kojoj roditelji gledaju u svojeg sina koji možda ne može više micati ni rukama ni nogama, negdje treperi da je Božje očinstvo savršeno i da se možemo baciti u Božji zagrljaj te se nećemo posramiti. Kako? Odgovora nema, ostaje nam samo molitva da nam objavi to očinstvo i da mu potpuno povjerujemo.

S vremenom sam počela prihvaćati da je Božje očinstvo tako veliko i da nas toliko nadilazi da nema siročadi na ovoj zemlji, ne za onoga tko u to povjeruje. To je miljama daleko od naše logike i naših svjetova. On uvijek prvi ljubi, On se nad zlom ražali, On ne čeka smrknut na naše grijehe. I kao kada u knjižnicama proglase dan kada se oprašta sva zakasnina, tako je Bog Otac već otkupio svu našu zloću. On nije želio robote ni aparate koji hodaju ovom zemljom, on je tolika ljubav da nas je stvorio da možemo izabrati i dati mu ljubav, a čak je i odbiti, okrenuti mu leđa, a ne samo lice. I u svijetu kada na sve imamo ‘pravo’ izbora, prvo pravo izbora imamo u stvorenosti i odgovoru Bogu u svom životu. On nas ne sili na ljubav, već nas u nju poziva, a ako je jednom osjetimo, makar tek naslutimo, zaljubit ćemo se u nju.

Korizma nije vrijeme mučenja, već još veće ljubavi Očeve. Jer ljubav, a ne žrtve, mile su mu, poznavanje Boga, a ne paljenice (usp. Hoš 6,6). Našem Ocu, Abbi, koji nije aparat ni robot, već Tata koji sam hita spasiti i upitati: “Što za tebe mogu učiniti?” (usp. Hoš 6,4) Iz korizme u kojoj se samo brinemo o žrtvama, možemo izaći i nepromijenjeni, ali ono što nas može mijenjati, njegova je ljubav, lišena svakog uzvraćanja i nagrada.

Ako Bog Otac ne postoji, ništa više nije važno, ali ako postoji, onda je to najvažnija stvar na svijetu. Jer siročadi tada više nema, žrtava više nema, robova nema; svi smo tada sinovi. A biti sin kraljevska je čast i uloga, kraljevski identitet, nešto što mijenja naš život, pa i samu našu vjeru – i to iz temelja.