Priča o ovom dječaku nastala je kada sam mislila da nemam više što napisati i kada sam pomislila da trebam neko novo zanimljivo svjedočanstvo koje bi osvijetlilo i mene i druge. Priča o tom dječaku započela je sasvim blizu, u svakodnevici, kada mi je znao pokucati na dvorišna vrata i posuditi gol, loptu ili romobil.

Jednom mi je navečer prije spavanja donio nekoliko „Kinder-jaja“ za moje dječake i upitao me idem li rano leći. Petnaest minuta kasnije pozvonio je i ispod vrata gurnuo tanjur kolača. Jednom mi nije bilo drago kada nije vratio gol, ali onda me opet razoružao kada je jednu večer spasio naše romobile kada smo ih mi zaboravili na ulici. Tako je nekako započelo naše prijateljstvo koje mi se činilo posebno i bila sam sretna što ga poznajem.

Nekoliko dana poslije probudio se noću u strahu i panici. Znalo mu se to i ranije događati, no te je noći molio na sasvim neuobičajen način. Upravo je tako nastala snimka molitve ovog prvopričesnika koju sam dobila i koju sam imala povlasticu poslušati.

Zašto je ova snimka završila na internetu? Zašto ju je jedan fratar čak pustio na svojoj propovijedi, stavio je na svoj profil na Instagramu želeći molitvom jednog dječaka ljude poučiti molitvi? Zašto se ljudi iznenade i oduševljavaju kada je čuju?

Zato što nam govori koliko je naša molitva često neiskrena i prepuna lijepih riječi ili dobro umotano klupko svega što se još ne usuđujemo izreći. Ova molitva otvara svijet poniznosti koja nam svima pomalo nedostaje i za koji slutimo da je Isus o njemu govorio.

U ovoj dječjoj molitvi nalazi se i nekoliko teoloških istina koje bih ukratko navela.

Dječak moli po Mariji i preko Marije. To je uvijek siguran put molitve. Kada ne znamo kako moliti ili kako dalje, preko Marije je odličan put da krenemo govoriti Bogu.

Dječak moli u autoritetu. Mnogo naših riječi je bez snage, a tim riječima, kao i učinku molitve ne vjerujemo ni mi sami.

Također, on moli srcem. Njegove su riječi kao oštra strijela odapeta ravno iz srca i kada ih se sluša ima se osjećaj da nisu prošle nikakve filtere.

I ono što je jako važno i zanimljivo, dječak moli i pri tome ne uvjetuje. Sa strahopoštovanjem poručuje da će ostati uz Gospodina ispuni li mu se molba, kao i ako mu se ne ispuni.

Koliko nam samo ovoga nedostaje danas? Boga ne možemo “hvatati za bradu”, on je živ, osoba je sa srcem i ne funkcionira poput aparata na kovanice. Mi često molimo, a kao da ne molimo. Mi molimo i ne vjerujemo. Mi zapravo često ne molimo, mi “moljakamo”.

I na kraju, molitva jesu i riječi, ali ne samo riječi. Molitva jest stav, očekivanje, disanje. Molitva je sve. Ona je jedini odnos u kojem se od tebe traži sve i u kojem vrijedi logika: što si više dao, više ćeš dobiti, i što si više ostao siromašan duhom – jer si sve predao – u boljoj si poziciji.

Na to me podsjetio i jedan nedavni događaj kada smo bili na izletu s nekoliko prijatelja. Uz nas je bio potočić, a djeca su se vozila romobilom. U jednom trenutku začuli smo vrisak jedne od djevojčica koja je zajedno s romobilom upala u potok.

Dok sam trčala prema njoj, a ona plakala od straha i hladne vode, urezala mi se jedna slika: u tom trenu nije joj bilo bitno jesam li joj mama ili ne, imala je otvorene i širom ispružene ruke meni koja sam joj dotrčala. Bilo je strmo i moglo se do nje jedino ako se potpuno uđe u potok, a ja sam – dok je ona plakala – ipak prvo, u brzini, skinula svoje tenisice da se ne smoče.

Dok sam išla kući, shvatila sam da sam tim izuvanjem cipela jedan dio ipak željela pridržati za sebe i barem jedan dio sačuvati. Bar jedan komadić sebe najradije bismo negdje stavili po strani da se nitko ne upetlja u njega.

To je naša ljudska računica i proračunatost. A Bog nam želi i nju srušiti. Ako ne shvatimo da nije ostalo mnogo vremena, vrlo lako bi nas mogli preteći i grješnici i bludnice (usp. Mt 21,30-32).

Zato ne robujmo molitvi koja nas ne mijenja, već mijenjajmo mi molitvu. Ako molitva nema veze s tvojim životom, tvojim strahovima, tvojim radnim mjestom, tvojim mijenjanjem pelena, tvojom depresijom – promijeni je.

Ja ću sliku djevojčice koja plače širom otvorenih ruku zauvijek upamtiti kao sliku koja prikazuje kako izgleda molitva, a dječaku s početka priče koji je neki dan išao u jedno Marijino svetište, šapnula sam da ondje pred Gospom klekne i za mene.

Dok se moje srce ne promijeni do kraja, uzdam se u njegovo koje seže i probija sve do Nebesa. Srce bez računice, molitva bez ”dlake na jeziku”. Bogu ne treba ništa drugo. On ne traži puno, već sve.

Nemate jer ne ištete (Jk 4,2).

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Stjepan Brčina (@stjepanbrcina)