Dok sam se neki dan vozila u automobilu, na radiju su, onako usputno, objavili jedan šokantan podatak, kao da javljaju vremensku prognozu, kako je prije na sto brakova bilo tridesetak razvoda, a da smo danas već na broju od pedesetak razvoda te da brakovi u prosjeku traju tri godine. Kao da je riječ o automobilima koji se kvare i treba ih mijenjati.

U katoličkom nauku ima šokantnih i nevjerojatnih stvari, a jedna od njih definitivno je ona o ljudskoj spolnosti i sakramentu braka. Sve što ću u ovom tekstu napisati nastalo je kroz slušanja i zapisivanja kateheza raznih svećenika, a činim to radi ponovnog podastiranja ove teme svijetu jer sam sve sigurnija da su ove istine kadre promijeniti mnoge živote i brakove.

Do privole dvoje ljudi dolazi jer se jedno drugome sviđaju ili si međusobno odgovaraju, no to nije ni blizu onome što se događa u crkvi kada mladenci polažu ruke na križ. Još je uvijek crkva češći izbor sklapanja ženidbe od zelenih imanja s prekrasnim pogledom. Uslijed tih crkvenih, tamjanom nadimljenih zidova, uz „Ave Mariu“, ljudi naslućuju da se tu zbiva nešto veliko. O čemu se radi? Ženidba je sakrament, a ne samo neko svjetovno obećanje i želja za održavanjem obećanja. Drugi sakramenti bivaju nam podijeljeni, a ženidba je jedini sakrament koji supružnici udjeljuju jedno drugome, sami sebi. Ako je Krist među njima, a jest jer se radi o sakramentu, to znači da dok jedan od supružnika izriče privolu, na njegova usta to govori i na uši sluša sam Krist. Sve što u tom braku učiniš iz iskrene ljubavi prema supružniku, sakrament je. Zvuči toliko jednostavno da je baš to zamka da vidimo koliko je ovo nevjerojatno otajstveno i izvan naših ljudskih kategorija.

Sakrament poslanja

I još korak više, Crkva naučava da je sakrament braka, uz sakrament svećeničkog reda, sakrament poslanja (usp. KKC 1534). Tako se na svetoj misi hranimo Kristom u hostiji kako bismo išli dalje ‘hraniti’ brak. Kada je u pitanju brak kao sakrament, nije riječ o simbolici: isti Isus kojega je netko primio u hostiji na svetoj misi, u braku je onaj koji na naša usta govori i kroz nas čini. Tu nema ‘natezanja’ poput: „Eto, ne mogu doći na svetu misu, ali ću reći supružniku da ga volim.“ U duhovnosti braka sakrament vrijedi više od milijun krunica – jer je sakrament! Kada dakle kažeš supružniku da ga voliš i gledaš ga u oči, iznova obnavljaš sakrament ženidbe, što svoj vrhunac ima u bračnom činu.

Bračni je čin od Stvoritelja zamišljen i smišljen kao vrlo dobar. Od početka je onaj koji plijeni posebnu pozornost i o kojem se recitira prva pjesma i stvara prva ‘umjetnost’: „Gle, kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (usp. Post 2,23) Sam je Bog stvorio „eros“ (grč.), koji se opisuje kao titraj srca za onim što je dobro, lijepo i istinito. No, ako se „eros“ uprlja, dobivamo riječ „pornea“ od koje nam, eto, pornografije, a onda je jedini logičan slijed i grijeh „hamartia“, koji znači promašen cilj.

Moramo čuti ovaj nauk da nam se ne bi dogodilo kao Adamu. Bog nas je Stvorio za razgovor s njime, ali ako sami određujemo što je dobro, a što zlo, umrijet ćemo. Došlo je takvo vrijeme u kojem, ako ne znamo pravi nauk o spolnosti i braku, propast ćemo. Bez duha, spolna je želja sebična i odvodi nas u propast. A zapravo je stvorena i zamišljena da nas dovede do Boga, do Stvoritelja u kojem je ono konačno što nas može zadovoljiti i ispuniti, ono čemu stremi svaki naš „eros“. Neprijatelj dolazi i svim silama rovari po „erosu“ i spolnom nagonu, po braku – toj svetinji našeg bića – po onom što u ovom svijetu najbolje pokazuje samu bit Božjega identiteta.

Vidljiva slila trojstvenog Boga

Što je drugo brak nego vidljiva i najbolja slika trojstvenog Boga i njegove ljubavi koja kola između tri božanske osobe? I ne radi se o tome da dolaze trzavice ili jednostavno vlada kultura u kojoj nema služenja pa svi idu za, tobože, nekom slobodom ili komforom. Stvar je mnogo dublja: sotona mrzi brak, mrzi odnos, podložnost, poslušnost jedno prema drugome, žrtvu. On je sam rekao da neće služiti („Non serviam“) i mrzi tu najbolju Božju sliku. Zato će je izrugivati, gaziti i uništavati i najmanji dio te slike koji je ostao, da ni slučajno ne uputi na Boga. Ako na početku nismo toga dobro svjesni i naoružani, već će tada stvari krenuti nizbrdo.

Brak i Euharistija

I još nešto što je teško čuti jest da su crkveni oci usporedili brak s euharistijom. To nije neka pričica. Kako se na oltaru Krist Zaručnik predaje Crkvi, svojoj Zaručnici, tako se i u bračnoj sobi, ložnici, supružnici predaju jedno drugome. Crkveni oci tako euharistiju nazivaju „dahom ljubavi“. Kada sv. Mala Terezija opisuje Prvu pričest zaneseno govori kako je sladak bio taj Isusov poljubac ljubavi.

Mi jedemo, konzumiramo Kristovo tijelo, kao što u braku supružnici konzumiraju jedno drugo. Svaki bračni čin odjek je davanja Krista u euharistiji. Mi uživamo u njegovom Tijelu i Krvi, kao i supružnici u bračnoj sobi. Sveti Ćiril kaže da se Krist daje supružnicima (svojoj djeci) u bračnoj sobi po sakramentu ženidbe, jer sakrament je On. Kad se vjenčamo, važan je taj bračni krevet i posteljina na njemu jer to je sveti čin, kao i crkveni oltar gdje je Krist Zaručnik, a Crkva Zaručnica.

Ogromna je analogija Krista i Crkve, koja smo svi mi, s brakom. Brak je zapravo simbol Krista i Crkve. Ako je Krist položio život i dao se na križu i umro za nju, to moraju činiti i supružnici, dati se jedno za drugo, ‘izgorjeti’ jedno za drugo, služiti, umirati jedno za drugo. A upravo su to u trenutku privole u obredu u crkvi obećali jedno drugom.

Umiranje za supružnike

Crkveni brak je ozbiljna stvar, a ljudi se s time često „igraju“. No, Bog je toliko dobar. Po Kristu je umirao za narod, za svoju Crkvu, premda je znao kakva je. Čak su i sveti oci Crkvu nazivali „svetom prostitutkom“, točnije sv. Ambrozije u komentaru Lukina Evanđelja 3,23 uspoređuje Crkvu s Rahabom te ju naziva “casta meretrix” iliti doslovno “čedna bludnica”. To nas zadužuje da i mi ‘umiremo’ na našim križevima za svoje supružnike, onakve kakvi jesu, nesavršene, i onda kada nemamo više emocija ni ljubavi.

Sve je ovo ispjevano u Pjesmi nad pjesmama, toj najerotskijoj pjesmi u čijoj je samoj sredini „bračna ložnica“. U Bibliji se spominje golotinja i „eros“ jer je to Bog stvorio. Kada se u 16. stoljeću obnavljala Sikstinska kapela, papa Julije II. povjerio je posao umjetniku Michelangelu koji je oslikao naga ljudska tijela. Idući papa odmah je naredio da se golotinja prekrije, a to je trajalo sve do sv. Ivana Pavla II. koji je uklonio sva pokrivala, spoznavši ispravan nauk o ljudskom tijelu.

O golotinji u braku

U bračnom odnosu, toj svetinji, supružnici su goli. Za intimu koja ima veze s našim najdubljim identitetom kao muškarcima i ženama, potrebno je biti gol. Da bi mogao biti plodan, moraš biti gol. Ali golotinja nije samo kada sa sebe svlačimo odjeću, već i sve svoje odnose, želje i kao da si govorimo: „Tu sam samo za tebe.“ A nakon toga, ‘oblačimo’ drugoga u ljubav. Prije smo se sami ‘oblačili’ u što smo htjeli, ali u braku ljubavlju oblačimo drugoga. Tako i u euharistiji, pred Isusa trebamo dolaziti ‘goli’– skinuti sve sa sebe da bismo obukli Krista.

Spolnost ne funkcionira dobro ako se ne znamo do kraja ‘svući’ – svučemo samo odjeću, ali naše želje, ideje, često ne. A u njoj ne smije biti primjesa svega jer tada je intima zagađena i od tuda onda razumijevamo zašto današnji mentalitet odobrava umjetnu oplodnju i sl. Ali zato je Krist ponovno došao i donio iskupljenje – otkupio je i spolnost.

I što je naš poziv u braku? Za oplodnju je tehnički dovoljno samo da se dvije zdrave stanice spoje. No, u istinski intimnom trenutku, ne dajemo samo tijelo i utrobu, već sve što jesmo, dajemo sve. To je ono što smo obećali i što živimo; to je ono zašto smo dužni držati vatru živom. ‘Naložimo’ i ‘zapalimo’ vatru. Unatoč slabostima, Bogu je u redu biti s nama.

Brak kao nuklearka

Brak nekome možda nije sretan, ali čim supružnici žive zajedno, možda imaju i dijete, to je već nešto. Možda nemaš više emocija, ali pođi od toga što imaš. Tvoj poziv je da budeš plodan; ne da imaš jedno, petero ili desetero djece, već da budeš plodan. Plodnost nema veze samo s djecom. I što može rastaliti hladan kamen jednoga braka? Samo vruća vatra naših srca, naša uzavrela ljubav.

Brak je zapravo kao „nuklearka“, jedna velika sila, kao jedno veliko nalazište nafte. Svjedočanstvo Talijana Francesca Vaiasusa govori da je jednoj ženi bilo sugerirano crkveno poništenje braka, za što je imala osnove, no ona je to odbila. Njezin je muž bio opsjednut s dvadeset i sedam legija demona i više je godina išao na egzorcizme. No, jednom je njegova supruga zavapila vrlo jednostavnom molitvom: „Isuse, snagom sakramenta braka, oslobodi ga!“ Na to je demon rekao da mu je to zadalo velike rane pa se sklupčao u jednom kutu i napustio njezina muža. Oboje od tada svjedoče o snazi sakramenta braka.

Nekima je usporedba liturgije i bračnog kreveta u širem smislu, sablažnjiva jer je pogled sve više pornografski, a bračni čin (seks) profaniziran. Svakako je ovo tvrd nauk i teška besjeda, čak i teolozima. Ovo nije brza, već „tvrda“ hrana i treba je dugo i dobro žvakati. I za papu sv. Ivana Pavla II. govorili su da ga je lijepo vidjeti, ali teško slušati.

Povratak nauku kojem se i anđeli dive

U hiperseksualiziranom svijetu gdje je savršeno stvorena seksualnost postala idol, neprijatelj, ljubomoran na tijelo jer ga on kao pali anđeo nema, sve je dobrano iskrivio, postavši čak i kreator tzv. ‘promjena spolova’ pa mnogi nakon toga obole i počine samoubojstvo jer više ne mogu nositi pretežak teret. Ali, neprijatelj, inteligentan, no nesavršen kakav jest, kad god neku istinu skriva, sam se još više i otkriva te kroz to pokazuje kako je velika i sveta neka istina. Kako kaže jedan svećenik, istina je zarazna i kao „lav“ koji spava: samo ga treba pustiti iz kaveza. Istina o ljudskoj spolnosti pa tako i o braku je, kao i Božji plan za muško i žensko, velika katolička (kontra)revolucija i teološka „bomba“ koja još nije posve eksplodirala. Otkrivajući iznova katolički nauk, vidimo da nema gorega nego kad se pokvari ono što je najbolje; kao da pijemo prokislo vino, umjesto vrhunskog. I zato se vratimo ljepoti, udivljenju, istinitom nauku kojem se, kako reče sv. Ivan Zlatousti, čak i anđeli nebeski dive.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.