Napokon smo dobro zagazili u listopad i rutinu nakon ljeta. U jesen koju obilježava određena svakodnevica, često tmurna, što zbog kiša i vremena, što zbog rutine u kojoj još na vidiku nema nikakvih praznika i stanki. K tome je i mjesec krunice. Ne znam koliko nam to zadnje uistinu za život znači, osim pokojem revnom kršćaninu koji tada više moli Gospinu krunicu.

Baš početkom tih jesenskih dana u obitelji slavimo dosta rođendana. Nedavno, na proslavi jednog, jedna mi se žena povjeri: „Sve mi je postalo dosadno. Iste priče, ista lica, isto okruženje i uvijek isto to moje katoličanstvo.“ Dugo sam razmišljala o tim riječima koje su odavale dosadu i život bez proboja i oduševljenja. Nekako zajedno s kišom, u kršćane se često uvuče dosada i letargija. Pitala sam se što se događa?

I kroz jedan razgovor, sine mi odgovor: Duh izvanjske pobožnosti! Iz glave nam se još mnogo toga nije spustilo u srce i ponekad smo još uvijek samo starozavjetni vjernici. Prava pobožnost zapravo znači biti „po Bogu“ i srcem biti njegov.

Đavao ne napada vjernike na isti način kao nevjernike. Ne napada molitelje isto kao ateiste. Ravnodušnost, lagodnost, udobnost i propust načini su na koje sotona manje izravno navodi na grijeh. Mnogi imaju i toliku materijalnu sigurnost da smatraju da im duhovno ne treba.

Nekad i ne primijetimo da smo ušli u dobar i dosadan katolički komfor. Nemojmo biti žrtva te pljačke. Nije dobro da nam nestane radosti. Imati nju znači biti poput Boga, a biti bez radosti znači ne poznati Boga. Nedostatak radosti najveće je siromaštvo. Tužan kršćanin, loš je kršćanin. Sveta Terezija je rekla: „Više se bojim jedne nesretne sestre, nego oholosti zlih duhova.“ Najranije crkvene himne nazivale su se „svjetlom radosti“.

Ako u duhovnom svijetu stojimo, tada, zapravo, padamo. Ne napredujemo li, nazadujemo. Jedino što možemo jest ići naprijed. Isus, onaj zbog kojega je naša povijest drugačija, govori nam da molimo neprestano, da molimo stalno (usp. 1 Sol, 5,16). Na propovijedima će se to olako reći, kao da je to nekako normalno.

No, zapravo, i nije. Katekizam Katoličke Crkve (KKC) u točki 2725 govori, između ostalog, da je molitva odlučan odgovor s naše strane te da ona uvijek pretpostavlja napor. Nadalje, kaže da je molitva boj protiv nas samih i Napasnikovih zamki koji sve čini da nas odvrati od molitve. Ne znam zašto se nekad pretvaramo da je moliti lako, pa se često i razbacujemo pojmom molitve. Osobno mi se čini da je to jako teško; Katekizam i sam priznaje: Molitva je napor!

Čak i ako smo ovo ljeto i uspjeli posložiti neku rutinu da se koliko-toliko redovito pomolimo, možda smo na plaži pročitali Evanđelje dana ili neku duhovnu knjigu, pronašli vrijeme za krunicu ili razmatranje iz nekih ljetnih duhovnih vježbi, sada je to negdje daleko, možda iščezlo i čini nam se kao vjetrom odneseno. Nažalost, s molitvom se ne može živjeti od rezerve. S molitvom je baš kao s baterijom. Jako se brzo isprazni i opet smo na početku.

Ispričat ću vam jedan svoj susret i iskustvo pokušaja „neprestane molitve“. Tijekom minulog ljeta srela sam ljude koji su stalno imali u rukama molitvene narukvice, poput onih zrnaca desetica krunice koje se često nose. Oni ih nisu nosili onako „normalno“, oko ruke, zgloba ili zapešća, već spuštene na sredinu dlana, brojeći zrnca valjda kad god stignu, dok hodaju, voze, vode djecu u vrtić, čekaju u redovima, uspavljuju djecu, idu na plažu, slušaju druge i sl. Na način da im je narukvica spuštena i blizu razine prstiju, ona ih stalno podsjeća na molitvu. Zapravo je velika razlika u tih nekoliko centimetara, o tome ovisi je li ona ukras ili sredstvo stalne borbe za molitvu.

Bilo mi je to zaista zanimljivo jer sam prvi put vidjela da netko stvarno pokušava stalno moliti. Odmah sam im pristupila očekujući da će mi dati neki recept da i ja tako mogu prokušati živjeti.

Tako sam se pokušala i ja okušati sa spuštenom narukvicom i prebiranjem zrnaca; dok kuham, dok čuvam djecu u parku, dok čekam u redu u dućanu, a posebno dok gledam dječje utakmice. Osim „Zdravomarija“, nekad bih u teškim situacijama samo ponavljala „Marijo“, „Isuse“ ili „Smiluj se“ – prostor za inovativnost i kreativnost, velik je. Poanta je da vrtimo zrnca i neprestano molimo.

Nerijetko sam osjetila da ponavljanjem samog Marijina ili Božjega imena zadobivam snagu. No, nemojmo misliti da je to lako. Mnogi molitelji kažu da ne osjećaju ništa, pa i oni koji mole satima. Molitva je voljni dio i nema veze s emocijama. Ali ako počnemo živjeti u Duhu neprestane molitve oponašajući redovnike u samostanskim zidinama, kušat ćemo da naš auto, dom, škola, dućan i posao mogu biti zidine iznad kojih će se vijoriti neprestani žrtveni miris po ponavljanim riječima.

Po jednostavnosti pristupanja molitvi, bilo gdje i bilo kada, a ne u kompliciranom traženju savršenog mjesta i vremena za molitvu, živjet ćemo u mistici o kojoj je govorila i sveta Mala Terezija: „Volim jednostavnost, jeza me hvata od pretjerivanja.“ To će preobraziti naš um i srce.

Tek ustrajna i neprestana molitva donosi da gledamo čuda i da hodamo po vodi. A baš je to volja Božja za naš život. Ništa manje, ništa lakše. I opet nam to potvrđuje Majka Crkva: „Ne obavlja se unutarnja molitva kad se ima vremena… ne može se uvijek razmatrati, ali se uvijek može unići u unutarnju molitvu, neovisno o zdravstvenom, poslovnom ili osjećajnom stanju. Srce je mjesto traženja susreta, u siromaštvu i vjeri.“ (KKC 2710)

Ovo je, zapravo, šokantno. Što je onda prava pobožnost? Daleko od nas nek’ je svaka pobožnost koja istinski ne slijedi Boga i ne mijenja naš život. Ima li još novozavjetnih vjernika? Ima li još luda za Krista? Pobožnost je odnos. Ona je kad se vjera iz glave spusti u srce. Ona je živa ako živimo u identitetu da smo od Oca ljubljeni. Ona nije trgovina, ona donosi radost. Ona je neprestana borba.

Jedan autor kaže da je molitva više bivanje nego činjenje, i da ona nema toliko veze ni s čim drugim, osim s ljubavlju. Bog je zapravo uvijek ovdje, ali se nas teško može naći. Iz svojih sanjarija, briga, očekivanja od drugih i „pustih tlapnji“ koje zovemo svakodnevicom, molitvom se vraćamo Onome koji nas zapravo već čeka. Želim reći zajedno s Katekizmom da ne možemo uvijek čekati da nam se osigura samo mirno vrijeme i mjesto za molitvu, jer ono možda nikad neće doći ili će doći tek rijetko. U tom bi slučaju molitva bila samo za neko mirnije životno razdoblje. Radije krenimo i ponavljajmo putem, uz zrnca, gdje stignemo.

Zvuči ludo i šokantno, ali trebamo moliti cijeli dan. Jer kršćanstvo nažalost nije neka lijepa pričica našeg života. Ako smo ga bar malo upoznali, već živimo u riziku hoćemo li mu se odazvati ili ne. Hoćemo li zadržati samo neku tradiciju i držati se po strani ili ćemo uroniti u pravu avanturu i duhovni boj? Računamo li s Bogom ozbiljno i je li to naša najvažnija „karta“ za donošenje naših odluka?

Nedavno sam se dugo dvojila oko jedne važne životne odluke. Razmatrala sam, prikazivala svete mise i uistinu sam željela čuti bilo kakvo nagnuće prema jednom ili drugom izboru. Pozivala sam Boga: „Pa ti si živi Bog. Nemoj šutjeti.“ U tom sam razdoblju nastojala živjeti da mi najvažnija budu zrnca pod prstima. Nakon nekoliko mjeseci, iz nekog nutarnjeg govora i osjećaja, potpuno mi je bilo jasno što trebam učiniti i pritom sam osjetila jedan veliki mir i sigurnost koje inače nemam sama od sebe. Iskusila sam da mi je Gospodin baš po stalnoj i neprestanoj molitvi dao osjetljivost za ono što sam tada trebala odlučiti za svoju djecu. To je za mene bilo pravo čudo.

Nabrojit ću neke od razloga zašto se još isplati ovako moliti. U vrijeme pandemije „ekranitisa“, premreženosti i „digitalnog“ školstva, držanje i vrtnja zrnaca sačuvat će nas od nepotrebnog „skrolanja“ po mobitelu koje ima vrlo malu ili nikakvu dobrobit za život. Nadalje, djeca će vidjeti da stalno imamo nešto u rukama, da prebiremo po rukama i pitati nas što radimo. Osim što ćemo imati izuzetnu priliku za odgovor, možda će nas nekad u životu, makar mnogo godina poslije, oponašati, kao što to sada čine gledajući nas često s mobitelom u rukama.

Bog će obilno blagosloviti ovu neprestanu borbu za molitvu i traženje i dati nam osjetljivost za njegove poticaje i odgovore na sve s čim se susrećemo. Na kraju, uz ovu neprestanu molitvu, živjet ćemo u njegovoj zaštiti i sili s kojom ćemo gaziti štipavce i zmije (usp. Lk 10,19). I na kraju, ovakav je život vrijedan Isusa. Čak i ako nikakvo čudo ne iskusimo i ako nas nitko nikada ne vidi, vrijedno je utrošiti život u to.

Svidjelo mi se kada sam jednom pročitala da je kršćanstvo posve u redu kada se radi o socijalnom angažmanu ili kada zastupa neke vrijednosti i etiku, pa čak i kada služi osobnom duhovnom traganju, ali biti tu i moliti, samo za Isusa, sablažnjivo je. To je „skriveni ateizam“ u našem srcu i Crkva ga je prepuna. Prepuni smo pobožnosti koja nas je stvorila svakakvima, samo ne radosnima.

Ako Boga nema, nemamo što posebno izgubiti u ovih nešto malo godina na zemlji, no ako ga ima, isplati se ovako živjeti. Sve što trebamo dati je vrijeme. To je naš najveći rizik. No, pritom se radi o ulaganju u samu Vječnost.

Za kraj, ispričala bih jednu poučnu epizodu o trojici isposnika prema priči Lava N. Tolstoja. Bio je to susret pravoslavnih svećenika s nepismenim i neukim pustinjacima koji su živjeli na nekom udaljenom otoku. „Viši“ svećenici pitali su trojicu pustinjaka o tome kako mole, a oni su odgovorili da ne znaju čitati i da ne znaju nijednu molitvu, već su sami smislili svoju.

Čudeći se, svećenici su im rekli da to nije ispravno te su ih počeli, riječ po riječ, učiti molitvu Gospodnju, „Oče naš“. Na povratku s otoka, pitali su se jesu li susreli čudake ili svece, da bi u jednom trenutku opazili trojicu kako trče po vodi prema brodu. Kada su došli do njih, kazali su da su zaboravili koje riječi idu iza „sveti se ime tvoje…“. Skamenjeni „viši“ monah odgovorio im je: „Pedeset godina sam monah, stojim kraj Božjeg prijestolja, sve molitve znam, ali hodati po vodi ne mogu. Vratite se na svoj sveti otok i nastavite moliti kako ste i prije.“

„Žrtve mu se ne mile“ (usp. Ps 51); milosrđe, osluškivanje i život u Duhu, po volji mu je. A on kreće s potpunom promjenom tvog života. Ako ne znaš kako krenuti, spusti narukvicu. Ne trebaju one Bogu; trebaju nama da nas podsjećaju na stalnu molitvenu borbu. Život na prvoj crti, ali i život u kojem ćemo hodati po vodi. Listopad je odlično vrijeme za početak.