DVOSTRUKA RECENZIJA
Nova izdanja kantautorica Jewel i Kate Bollinger u istoj, finim nitima povezanoj priči
Ono što prije svega dijeli ove dvije kantautorice samo je vrijeme, odnosno, produkcijski i izdavački te na njih nadovezujući operativni trendovi u snimanju glazbe. Sve drugo je isti fini fluid kojim mladi autori traže i nalaze svoj glas i mjesto, pravi jezik i omjer unutarnjih i vanjskih očekivanja.
Jewel – “Freewheelin’ Woman” (Words Matter Media, 2022.)
Iako mlađa protagonistica ove “priče” nije još bila ni rođena u vrijeme kad je starija započinjala svoj kantautorski put, nove glazbene zbirke Kate Bollinger i Jewel čine vrlo inspirativan par, jedan od onih koji svoje interne veze razotkrivaju svakim novim slušanjem i na to nadovezujućim promišljanjem. Ove dvije američke dame, čije prve korake, kako životne, tako i stvaralačke, dijele dva desetljeća, povezuje, naime, ne samo žar za stvaranjem glazbe, već i – baš u svjetlu te vremenske razlike – samonagrađujući elan proizašao iz jednostavne predanosti odabranom pozivu. Baš mi se to nematnulo kao kut gledanja/slušanja kroz koji sam među tolikim diskografskim novitetima povezao baš ova dva glazbena izdanja…
“Freewheelin’ Woman” ukupno je trinaesti studijski album Jewel Kilcher. Kantautorica odrasla u ruralnom području Aljaske, dakle, prilično daleko od glazbenih tokova i diskografskih sjedišta, kako to obično biva, od malih je nogu pokazala sklonost glazbi, što je njezinu malu sredinu ponukalo da joj pomogne glazbeno se obrazovati u Michiganu. Naučivši svirati gitaru te počevši skladati pjesme, mlada je Jewel nakon diplome, preselila u Kaliforniju, gdje je neko vrijeme živjela u svom kombiju, nastupajući gdje god bi joj se ukazala prilika. Nisku albuma koja ju je dovela do nedavne pobjede u američkom TV-spektaklu “The Masked Singer” (koji odnedavno ima i hrvatsku inačicu) i, kako već napomenuh, trinaestog, u neku ruku i trijumfalnog albuma, započela je 1995. iznimno zapaženim i komercijalno uspjelim “The Pieces of You”, kojim je svijetu predstavila svoj na folk oslonjen glazbeni iskaz, lakoprohodne melodije i naivno iskrene, refleksivne stihove pjevane kristalno čistim glasom.
Upravo je taj prvijenac, snimljen dijelom uživo u baru u kojem je inače nastupala, a dijelom u studiju, ali bez bitnijih nadosnimavanja i studijske šminke, obilježio cijeli Jewelin kasniji put, što nije uvijek pogodovalo tako iskrenom i nevinom talentu. “Spirit” iz 1998. već je bio umiveniji, “ozbiljniji” rad, mada i kao takav još prilično mladenački lagan i autentičan, no ubrzo su se nanizali i neki očito kompromisni, više srednjostrujaškom popu naklonjeni proizvodi, ali i zbirke poezije kao očito potrebni sporedni ventili. Sav taj krivudavi put kojim je ona djevojka predana živoj svirci čak i u fazi snimanja albuma (“Pieces of You”) došla i do dance-pop a zatim i naglašenijih country-pop stilizacija, pa i sladunjavih božićnih i dječjih albuma, doveo ju je nakon dvadeset godina do svojevrsnog zaokruženja na sada već sedam godina starom albumu “Picking Up the Pieces” (koji već i samim naslovom aludira na daleki prvijenac). Da bi ove godine punim raspoloživim pogonom ušla u područje koje joj je na određen način bilo suđeno…
Namjerno spominjem raspoloživ pogon, jer “Freewheelin’ Woman” nije toliko snažan album koliko je to bio “Pieces of You”, ali on zvuči kao djelo kantautorice koja je pronašla svoj put i pomirila se sa svojim glazbenim utjecajima. Naslovom (namjerno) podsjećajući na prvo remek-djelo slavnog joj kolege Boba Dylana (koji ju je, da se i to spomene, među prvima prepoznao kao talent i brzo nakon njezina prvijenca pozvao da nastupa s njim), Jewelin trinaesti album zaista predstavlja preuzimanje svih uzda. Snimljen opet uživo s bendom, zbirka je ovo koja zvuči lepršavo i svježe, uronjena u soul i R’n’B kao prirodno stanište američkih kantautorica ovoga kova, ali i otvorena širokim područjima pop glazbe. Jewelin glas također zvuči iznimno nadahnuto i raspoloženo, svjedočeći autoricu ponovno pronađenu i slobodnu u okvirima svoga poziva zbog kojeg je formativne dane provela na cesti i na skučenim barskim binama.
Pri sastavljanju albuma, Jewel je, prema vlastitim riječima, po prvi put krenula od pukih škrabotina, umjesto, kao dosad, birajući pjesme iz već gotova asortimana bilješki. Možda je baš to presudilo da stilski relativno šarolik album – od rasplesanih nota “Dance Sing Laugh Love” i “Alibis” do raskošnog R’n’B-ja Muscle Shoalsove matrice “Living with Your Memory”, pa sve do neizbježnih baladnih voda u “Almost” i “When You Loved Me” – zvuči tako kompaktno i zaokruženo. Čini se, dapače, kao da je Jewel konačno zaista pogodila vlastitu bit; ne zato što to nije znala ranije, ali možda zato što se nije osjećala dovoljno sigurnom u sam ishod. Možda je tome pridonio i prepoznat osjećaj zahvalnosti kojeg posebno ističe u singlu “Grateful” (“I kad sve je pogrešno, kad ne mogu pronaći svoju pjesmu i kad vidim samo tamu, postoji lijek za sve; male su stvari koje pokreću svijet (…) i na svemu tome mogu biti, Gospode, mogu uvijek biti zahvalna“), ona, dakle, nit koju može slijediti i slijepo ako treba i ako je mrak, a preko koje će u pravom trenutku znati pronaći pravi jezik, pravi put kroz vlastiti iskaz. “Freewheelin’ Woman” možda i ne sadrži uistinu pjesnički sjajne stihove (ali to nikad i nije bio Jewelin glavni adut), ali baš ovakvi zvuče tim neposrednije i iskrenije; možda ne sadrži ni uistinu moćne pjesme, ali baš ovakve, s(p)retno sastavljene, natopljene tradicionalnim recepturama i korijenskim utjecajima, lebde slobodno i svjedoče svoju autoricu kao zaista “freewheelin’ woman”.
Kate Bollinger – “Look at It in the Light” (Ghostly International, 2022.)
S druge strane, mlada joj se kolegica iz Virginije nalazi otprilike ondje gdje je Jewel bila u vrijeme svoga prvijenca. Kate Bollinger je svoju sklonost skladanju neobičnih, jazzom i folkom prozračenih indie-pop pjesama vrlo rano počela realizirati u kućnoj radinosti i objavljivati na internetu, da bi nakon tri skromna EP-ja (format svojevrsnog mini-albuma sve popularniji u današnjoj diskografiji, posebno na digitalnim platformama) ove godine dobila ugovor s Ghostly International, realiziravši ukupno četvrti, a prvi “ozbiljni” EP, “Look at It in the Light”. Vjerojatno je cijelu priču pogurao i Kanye West semplirajući njezinu pjesmu “Candy” s drugog EP-ja “I Don’t Wanna Lose” iz 2019., što ju je dovelo do angažmana s, primjerice, Jeffom Tweedyjem i bendom Real Estate. Ali ništa nije slučajno, pa tako ni takav niz događaja…
Jer, “Looking at It in the Light” više je nego suvisla, maštovita i nepretenciozno razigrana mala zbirka sa šest pjesama koje svjedoče želju biti saslušan uparenu s autorskom znatiželjom i doziranim avanturizmom pri pronalaženju pravog iskaza. Slijedeći trasu zacrtanu s ranijim pjesmama, Kate Bollinger na novoj (mini)zbirci i dalje zvuči slatkasto (bojom glasa), ali je i odvažnija i sigurnija u samom struktuiranju pjesama, što podcrtava efektnim promjenama ritma i odvažnim istegnućima melodija. Fragmentarni dojam kojeg takav pristup stvara nerijetko od pjesama čini nešto nalik B-stranama kakvog “ozbiljnijeg” singla, ali slušajući stihove, zapravo možete pratiti tok Kateinih misli koje i same plutaju u prilično slobodnom prostoru, izvan ritma i(li) konkretnijih zaključaka.
Produkcijski, sve skupa sadrži neodoljivi patinasti ton, što i ne čudi s obzirom da je zaigrana ekipa suradnika na čelu s producentom i instrumentalistom Johnom F. Trainumom na umu imala šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća, posebno demo-snimke Beatlesa i srodnih bendova. Akustične gitare i diskretni bubnjevi vrlo se fino isprepliću s gudačima i egzotičnim perkusijama, glasovir s orguljama i melotronom, a nad cijelom tom vintage-šarenom tapiserijom lebdi Katein blago suzdržan, ali ne i neraspoložen ili zatomljen vokal koji napola pjeva, a napola recitira tipično mladenački (samo)ispitivačke i naivne, ali nikad pretenciozne ili umišljeno važne stihove (primjerice, “Znam kako se stvari mijenjaju, pa se trudim ne primjećivati kako poričem vlastitu sudbinu” u naslovnoj pjesmi ili “Upoznavši tebe, izgubila sam dio sebe, ali izgubila bih i više kad bih izgubila tebe” u “Yards / Garden”). Taj glazbeno-poetski spoj funkcionira sasvim dobro, bar na ovoj minutaži (20-ak minuta) i na ovoj dionici puta; koliko Kate Bollinger još može (i treba) dobaciti, pokazat će, vjerujem, već iduća zbirka, pogotovo ako bude puni album, odnosno, ako bude sadržavala još ovoliko pjesama i(li) minuta.
No, neopterećenost baš tim, od nas piskarala često sastavljanim formulama upravo je ono što dosadašnju glazbu ove vrlo zanimljive mlade glazbenice čini tako vitalnom i autentičnom, baš kao što je to bio slučaj s Jewel na njezinom nastupnom albumu. Ono što prije svega dijeli ove dvije kantautorice samo je vrijeme, odnosno, produkcijski i izdavački te na njih nadovezujući operativni trendovi u snimanju glazbe. Sve drugo je isti fini fluid kojim mladi autori traže i nalaze svoj glas i mjesto, pravi jezik i omjer unutarnjih i vanjskih očekivanja. Sve skupa kao nusproizvod talenta čiji razvoj i ispunjenje ovisi o volji i trudu koliko i o svemu onome što u nedostatku s(p)retnijih i točnijih riječi nazivamo – slučajnostima.