T Bone Burnett – “The Other Side” (Verve, 2024.)

Kad čujemo nekoga da kaže kako misli da ispod svega leži ljubav, najvjerojatnije ćemo pomisliti da je posrijedi floskula tipična za vrijeme sveprisutne relativizacije i namjenske rastezljivosti definicije te najviše od svih kreposti. Da, zaista, svima su puna usta ljubavi (kao, uostalom, i slobode) kad god treba opravdati najrazličitije i najbezobzirnije nagone, kao i što sama riječ služi kao poštapalica u novogovoru svijeta bujajućih fast-food-duhovnosti, no ništa od toga, naravno, ne umanjuje niti dugoročno može zasjeniti samu bit – da smo kao Božja bića uistinu pozvani na ljubav i da je ona snaga nad svim snagama baš zato što je istodobno i slabost. Slabost svih onih silnica u nama što nas vežu za svijet i materiju, što nas sabijaju u naše ljušture i uljuljkuju u san na javi postulatima samoljublja. A kad ljubav u usta uzme čovjek koji se putovima svoga umjetničkog poziva do spoznaje sa samog početka teksta probijao kroz raslinje stvarano notama i paralelnim im propitkivanjima, kroz vlastiti duhovni rast premrežen i sumnjama i zanosima, ali i poniznošću naučenom u samom kreativnom procesu, onda možemo samo – nastaviti slušati.

Američki glazbenik, svojevrsna tiha legenda u tamošnjim krugovima tradiciji okrenutih meštara od nota, T Bone Burnett upravo je takva figura. Čovjek koji je život posvetio glazbi na način kojim je najmanje gradio vlastiti spomenik (štoviše, izgradio je nekoliko tuđih), koji je svoju poetiku i općenito kreativni impuls gradio na prethodećim mu pjesmaricama i pričama, crpeći iz njih ne golom snagom talenta ili glađu za svojim poglavljem u antologiji, već čistim stvaralačkim instinktom i s njim korespondirajućom poniznošću, u svojih je preko stoljeća rada ostavio trag koji ne odjekuje samim mu imenom (bar ne onako kako su to navikle superzvijezde i lica s naslovnica) koliko autentičnim, razgranatim, gotovo sveprisutnim tragom i potpisom bez krasopisa. Odmalena “navučen” na glazbu preko kolekcije ploča svojih roditelja, da bi postupno otkrivao kajdanke Hanka Williamsa, Johnnyja Casha, ali i Beatlesa, Burnett je svom rano prepoznatom pozivu pristupio žarom mladog zanesenjaka, ali i strpljenjem stare duše te predanošću revnog proučavatelja. Zato je od samih početaka radio i kao producent, što će mu (p)ostati možda i primarni zanat.

Uistinu, iako stalno stvarajući vlastitu glazbu, zapravo je kroz sada već preko pedeset godina djelovanja više davao sebe drugima, pomažući imenima od Boba Dylana (tijekom njegove slavne Rolling Thunder Revue turneje u drugoj polovici sedamdesetih), Elvisa Costella i Roya Orbisona do Los Lobos i Counting Crows. Tražeći, odnosno, odgonetajući zvuk, ton kojeg je uvijek smatrao iskrenijim i duhu bližim od samih riječi ili bilo kojeg drugog načina komunikacije i stvaralaštva. Po vlastitim mu riječima, sve se svodilo na to, cijeli njegov život. U prašnjavim, ali živopisnim, pričama i duhovima prepunim versima i notama starih majstora bluesa, countryja i gospela, u tom zvuku mitske koliko i opipljive Amerike, u onom što u najširem definicijskom zamahu nazivamo americanom, Burnett je nalazio suzvučje za taj zvuk kojeg je vidio u snovima i, kao vjernik, u molitvama, usput nalazeći vlastiti jezik, vlastiti kreativni svijet i potpis. Njegovo znanje prikupljano sustavnim slušanjem koliko i još sustavnijim radom i suradnjama s više ili manje zvučnim, ali i dotad nepoznatim imenima (poput, primjerice, Counting Crows, čiji je predivni, nikad nadmašeni prvijenac “August and Everything After” te 1993. potpisao kao producent), od samozatajnog je glazbenika stvorilo tihi autoritet, ime koje znaju oni koji “trebaju znati”, oni koji u ključu americane prepoznaju ili dijele istu glad za zvukom. Višestruki dobitnik nagrade Grammy, uglavnom u producentskoj ulozi, reći će kako se u mladosti sve u životu čini misterijem, ali da sa starenjem sve postaje jasnije i jednostavnije…

I odatle ljubav spomenuta na početku teksta. Jer, ne svodi li se sav misterij života, sva njegova čudesnost, smisao i, u konačnici, jednostavnost, upravo na ljubav? Burnett je do toga došao bez stvaralačke pompe ili artističkog koncepta. Došao je do ljubavi kroz ono što će nazvati distopijom u kontekstu svoga motivskog kruga i kreativnih poluga. Jer godinama, iskustvom u glazbi i u životu, u duhovnim i svjetovnim koordinatama, sve te distopijske elemente prepoznate kao ono što nam živote čini zamršenijima, mračnijima i od jednostavnosti življenja (pa i same ljubavi, one koja podrazumijeva brigu za drugoga, sebedarje i suosjećanje) udaljenijima, polako proziremo kao opsjene. I dolazimo do druge strane, odnosno, do “The Other Side”, kako je Burnett naslovio svoj novi samostalni album, prvi poslije skoro dva desetljeća.

Zbirka pjesama posve ogoljenih u tijelu i duhu, lišenih bilo kakvih producentskih novotarija i bilo kakvih stilskih viškova i glazura, snimljenih u maniri starih snimaka s polovice prošloga stoljeća, s jednim mikrofonom, bez korištenja bubnjeva (koji, prema Burnettovim riječima, oduzimaju prevažan zvučni prostor – da, opet taj zvuk), predstavlja nam kreativca na kojeg se odnosilo sve ovo dosad napisano, a što kao da se pretače i razotkriva na ovom albumu gotovo kao slikovnica. Toliko da namjerno ne želim ni secirati svaku od ovih predivno jednostavnih, a zapravo jednostavno predivnih pjesama, niti im tražiti mjesto u suvremenom diskografskom labirintu. Jer, odmah od uvodne, novozavjetnim referencama prošarane country-blues laganice “He Came Down”, Burnett nas uvodi u svijet izvan vremena, ali jasno određen njegovim statusom u vremenu. U glazbeni kolaž kojeg je osmislio posve intuitivno, baš kao što je intuitivno birao onih desetak suradnika koji su mu pomogli dočarati sve boje koje je htio razotkriti pod površinom od sepia tonova (Johnnyjeva kći Rosanne Cash back-vokalom je obogatila “Some Day”, djevojke iz benda Lucius vokalno su podebljale čak pet pjesama, a veliku je pomoć ponudio multiintrumentalist Colin Linden, da spomenem samo neke). Svijet dočaran zvukom starih nota, tako pogođenim – valjda napokon pronađenim – da sve te note zvuče vitalno i mlado, kao da ste ih već negdje čuli, ali samo zato što nose patinu tradicije i imena kojima duguju zahvalnost.

“Nisam imao namjeru snimati album”, rekao je Burnett pa nastavio: “Jednostavno se dogodio i drago mi je da je tako ispalo. Toliko sam zahvalan na ovom albumu. Volim ovaj album.” I ta zahvalnost je toliko opipljiva da je teško ne zaljubiti se u taj… da, zvuk. U te jednostavne, tihe, pomalo bojažljivim, možda i nesigurnim glasom otpjevane kontemplacije o ljubavi i svijetu u kojem se ljubav događa i bori. Bori i pobjeđuje, usprkos svim naoko nepovoljnim omjerima i koeficijentima na kladionicama. Teško je ne zaljubiti se i u tu zahvalnost, koja uključuje i onu što nije završio kao “ogorčeni, gunđavi starac”. “The Other Side” jest očito glas ostarjelog čovjeka, ali u svojoj starosti pomlađenog konačnim prepoznavanjem ljubavi onkraj i dotad poznatih mu, no u onoj ranije spomenutoj distopiji skrivenih otajstava.