Bob Dylan – “Stihovi 1961.-2020.” (Bodoni, 2025.)

Odavno ne brojim tekstove koje sam napisao o Bobu Dylanu, pa tako ni one pisane u ovoj kolumni, no ni u jednom trenutku nisam pomislio da sam pretjerao ili da se napisalo sve što se dalo, trebalo ili moglo napisati. Pa evo, možete s razlogom i vi koji redovito čitate ovu kolumnu pomisliti kako bi već možda uistinu bilo vrijeme da tog sada već osamdesetčetverogodišnjaka ostavim(o) malo na miru; ipak, razlog da svaki, i najmanji povod da pišem o njegovom stvaralaštvu zgrabim s punim entuzijazmom ne nalazim samo u činjenici da je u pitanju jedini rock-glazbenik koji je za svoje stihove pisane da budu pjevani dobio Nobelovu nagradu za književnost ili da je posrijedi vjerojatno najcitiraniji i najutjecajniji kantautor s opusom protegnutim preko sedam desetljeća i četrdeset studijskih albuma. Da, razlozi da adekvatno popratim(o) prvi hrvatski prijevod njegovog poetsko-glazbenog opusa mnogo su dublji…

Dade li tako Bog, ovi će retci svjetlo dana ugledati točno na Dylanov 84. rođendan, što na vrlo lijep način korespondira s upravo izašlim luksuznim izdanjem “Stihovi 1961.-2020.”, koje u tvrdom uvezu na preko sedamsto pedeset stranica sabire cijeli opus slavnog kantautora, od pjesama pisanih za i u vrijeme eponimnog prvijenca iz 1962. do onih skupljenih na zadnjem u nizu remek-djela, trijumfalnom albumu “Rough and Rowdy Ways” iz 2020. No, ono možda još značajnije što donosi ovo zaista hvale vrijedno izdanje nakladnika Bodoni, prijevod je, kako sam već spomenuo, svih tih antologijskih pjesama na hrvatski jezik, za što je zaslužan naš priznati prevoditelj Vojo Šindolić, i sam pjesnik i umjetnik te – ništa manje značajno – poklonik i poznavatelj Dylanova opusa. Podvig, rekao bih, već kao sama ideja, a kamoli realizacija, jer Dylanove pjesme sveprisutne su, previše poznate i prepoznate razglednice s popkulturne rivijere još od njezinih ranih, formativnih dana, naslovima i stihovima usječene u kolektivnu svijest tako potkožno da je na prvu teško u “Huji u vjetru” ili “Kao kamen što se kotrlja” prepoznati “Blowin’ in the Wind” i “Like a Rolling Stone”. Što nikako ne umanjuje važnost i nužnost tog prijevoda…

Nije trebala Nobelova nagrada da potvrdi ono što će priznati svatko tko imalo poznaje poetiku Boba Dylana: da su njegove pjesme – lyrics, kako glasi i izvorni naslov ove zbirke – poezija, iskaz koji se može čitati i mimo svoje glazbe, dokument koji zvonko zbori o svom vremenu i duhu koji ga je iznjedrio. One su, da, sve pisane da budu pjevane, sa svojim glazbenim ruhom kao sastavnim dijelom, ali nešto slično možemo reći i za Shakespeareove drame, pisane da se odigravaju na pozornici a ne primarno za ukoričenje i čitanje u samoći sjetnih večeri. Uostalom, koliko god glazba uistinu bila njihovo prirodno ruho i integralni sastojak, Dylan je nerijetko svojim pjesmama vremenom mijenjao to ruho, poigravajući se s ritmom, metrikom, čak i žanrovima i melodijom, dokazujući samo da je glazba širi kontekst, bogato tradicijsko vrelo koje je prije medij nego kruto definiran čimbenik, a da sve bude i kompleksnije, ni sami stihovi nisu bili nešto čemu ovaj poeta pristupa kao zaključenoj priči, mijenjajući po potrebi ne samo glazbu, već i riječi…

I gdje smo onda s takvim njegovim pristupom stigli, s pjesmama koje “ovamo nisu došle same”, kako ih je sam potpisnik opisao u jednom od priloga ovoj vrijednoj knjizi, pjesmama “čupavim i osobnim”, trajno živim i aktualnim? Pa, usudim se reći (i pritom se možda čak ponavljam), do radne, glasnim i jasnim opusom elaborirane definicije same kreativnosti i stvaralačkog poziva! Do autentičnog “sadržavanja mnoštva”, terminološki posuđenog od sunarodnjaka mu i po mnogočemu (jednog od) prethodnika Walta Whitmana, a kroz cijelo mu stvaralaštvo prepoznavanog, razvijanog i naposljetku izbrušenog modusa operandi. Dakle, korijenskog suglasja s tradicijom kakvo omogućuje instantno prepoznato nastavljanje te iste tradicije, bivanje njezinim neizostavnim dijelom u realnom vremenu, svakim novim korakom, i to ne putem namjenske originalnosti ili revolucionarnih rezova, već stalnom konverzacijom s prethodnicima, onima koji su krčili staze kojima se potom moglo lakše nastavljati, kao i otvorenošću nasljednicima, onima koji će samo preuzeti zrcalo sa sve više lica na njegovoj površini.

“Stihovi 1961.-2020.” pokazat će na nešto drukčiji način nego sama glazba da Dylan nije bezobzirni rušitelj tabua i pravila, još manje glazbeni progresivist, pa ni kad je, na zgražanje folk purista, prešao na električne instrumente i prenio duh Rimbauda i bitnika u rock, ni kad je, na zgražanje sekularizmom oprašene rock publike, u jeku punk eksplozije otvoreno prigrlio kršćanstvo (ljepota eksplicitno vjerskih pjesama iz te faze posebno je vidljiva upravo sada, na stranicama knjige, u prijevodu na hrvatski). Duh predaka, od imena skupljenih u Arhivu američke folk pjesme Alana Lomaxa do meštara bluesa, ranog rock ‘n’ rolla, pa i pop tradicije, nutritivno je obogaćivao Dylanove pjesme i kad se činilo da je sam iznad svega, baš kao i kad se u jeku hipijevštine i psihodelije povukao u provinciju i snimio pregršt pjesama u kućnoj radinosti, pa i tim “regresivnim” iskorakom u konačnici utro put lo-fi estetici. A sad se sve to može iščitati i u samim stihovima, bili oni naglašenije u potrazi za svojom glazbom (osobito oni s početka šezdesetih ili pak iz faze okretanja countryju s početka sedamdesetih) ili posve komotni u svom od glazbe ogoljenom, knjiškom izdanju (osobito oni iz slavne trilogije albuma sredinom šezdesetih, otvoreno vjerske pjesme i pozna, naglašenije prozaična djela). Meni osobno, strogo čitateljski užitak pritom možda malo i kvari poznavanje tih pjesama u njihovoj punoj, uglazbljenoj formi, ali vjerujem da će nekome tko se mnogo manje družio s Dylanovom glazbom ovi stihovi biti ne samo zanimljiva, motivima i asocijacijama bogata poezija, već i sjajna dodatna literatura za proučavanje povijesti popularne glazbe.

Dakle, naravno da nisu sve Dylanove pjesme posve pogodne za samostalan život na stranicama knjige, ali one koje to jesu – od lirskih trakavica s glasovitih albuma šezdesetih kao nedosegnutih visova rock-poezije do “Oluje” i “Najpodmuklijeg ubojstva” kao tipično dilanovskih širokokutnih osvrta na potonuće Titanica i atentat na Kennedyja – kao i opus u svom totalu, na ovih sedamsto pedesetak stranica više nego jasno, autoritetom nevjerojatnog autorskog duha, svjedoče ljepotu i moć pisane riječi. Književnosti, potvrdit će odbor za dodjelu Nobelove nagrade. I to one književnosti koja na predivan način korespondira sa širom umjetničkom tradicijom, u ovom slučaju glazbom. Jer Bob Dylan je prije svega, da, glazbenik i zaljubljenik u (američku) glazbenu tradiciju, ali i kreativac kojem su riječi omiljeni alat, pjesnik (ali i zavidni prozaist) koji je baš u riječima postigao najvišu razinu originalnosti, koliko god “sadržavao mnoštvo”.

Zato su posebno zanimljivi prilozi u knjizi, osobito njegovi govori povodom primanja Grammyja za životno djelo i Nobelove nagrade za književnost (oba iz 2016.), u kojima otvoreno govori o svojim glazbenim, ali i književnim uzorima, među kojima se posebno ističu Homerova “Odiseja”, Melvilleov klasik “Moby Dick”, i Remarqueov “Na zapadu ništa novo”. Strast kojom piše o tim djelima – a koja jasno zbori o još strastvenijem čitateljskom, odnosno, doživljajnom žaru – dosta govori i o njegovim vlastitim stihovima, osobito onima u kojima je pustio tok svijesti da mu šalje riječi u slobodnom padu, bilo da govorimo o ranim pjesničkim bujicama poput “Ulice očaja” ili “Gospe tužna pogleda iz nizine” ili recentnijima, poput “Oluje” ili praktički svega obuhvaćenog albumom “Rough and Rowdy Ways” (u prijevodu, “Bezobzirno i surovo”). Štoviše, začudan način kojim Dylanova naracija krči svoj put, a koji je iznenadio i publiku i kritiku još od ranih mu albuma, evidentan je i u strukturi govora povodom Grammyja za životno djelo, koje se čini poput nelektorirane slobodne esejističke forme natrpane referencama i instinktivnim rukavcima…

Što nas vraća na razloge zašto o Dylanu treba stalno pisati, a, naravno, još ga više i češće slušati i, evo, čitati. Iščitavati. Prijevod je pritom sjajno izbalansiran: da je u pitanju bio strašno težak posao, svjedoče ne samo prevoditeljeve napomene u kojima spominje sve s čime se pritom susretao (uključujući često i nepoznate reference i nerijetke jezične vratolomije), već i ukorijenjenost tih pjesama u kolektivnoj svijesti kao gusto pletenih nedodirljivosti, no Šindolićev prijevod takvom izvorniku pristupa bez aditiva, rekao bih čak ponizno, prenoseći Dylanove stihove gotovo pa doslovno, bez traženja rime ili jasne metrike (što je, primjerice, više naštetilo nego obogatilo dosadašnje hrvatske prijevode pjesama Nicka Cavea u dvjema zbirkama “King Ink”). Možda će netko tvrditi da je to bila linija manjeg otpora, ali dojma sam da je u ovom slučaju – bar za prvi takav prijevod – ovo daleko bolja opcija i da “Stihovi 1961.-2020.” i zato funkcioniraju kao vrhunsko štivo. Šteta samo što nije bilo mjesta i za izvorne, engleske tekstove, koji bi čitatelju nudili izbor i otvarali mu vlastite prevodilačke opcije. Jer, zamjerki će svakako naći bilo tko, pa tako, evo, i ja mogu napomenuti da bi, primjerice, stih “Spašen sam krvlju janjeta” (u pjesmi “Spašen”, odnosno, “Saved”) zvučao daleko bliže svom kontekstu kao “Spašen sam krvlju Jaganjčevom“… Međutim, ne mogu ne reći da je uistinu zadovoljstvo, poseban užitak čitati Dylanove stihove napokon na hrvatskom, kao bilo čiju i bilo koju drugu poeziju, tim više što ih prijevod nije gotovo nimalo mijenjao, zadržavši tu nit koja ih veže uz glazbu s kojom su nicali.

Za kraj samo napomena da je nedavno iz tiska izašlo i novo izdanje Dylanovih “Kronika”, po drugi put u hrvatskom prijevodu (prvo je bilo u izdanju Algoritma još davne 2006., a ovo novo objavljuje Vuković & Runjić), memoarske knjige u kojoj je ovaj nevjerojatni umjetnik pokazao zavidno pripovjedačko umijeće, kojim stilski dovitljivo i razigrano intrigira, zabavlja i informira svoga čitatelja lakoćom književnih meštara. Da ne duljim, svakako više nego sjajna nadopuna “Stihovima” kao esencijalnoj knjizi moderne poezije koja samu sebe izbjegava tako zvati.