‘Ruža vjetrova’ po prvi put na vinilu – album kojim se Gibonni konačno dokazao i kao autentičan autor

Gibonni – “Ruža vjetrova” (Croatia Records, 1996. / 2025.)

Eto, nije trebalo proći ni pola godine da dobijemo novu prigodu na ovim stranicama ugostiti našeg (bar u domeni pop glazbe) ponajboljeg kantautora. Naime, iako Gibonni nije objavio novi album još od 2021., odnosno, od EP-ja “U po’ ure”, zadnje su vrijeme njegove diskografske kuće prilično zaposlene vinilnim reizdanjima ključnih mu albuma. Zato ste nedavno imali prilike čitati o novom izdanju prijelomne zbirke sa samog kraja prošlog milenija, “Judi, zviri i beštimje”, koju je Dallas Records povodom četvrt stoljeća od njezina originalnog pojavljivanja odlučio predstaviti novijoj publici i dati joj zasluženu verziju na sve popularnijem vinilu, a sada je slično učinio i Croatia Records, Gibonnijev izdavač tijekom prvih godina samostalne karijere, ovih dana objavivši, također po prvi put na vinilu, reizdanje albuma “Ruža vjetrova”, izvorno objavljenog 1996.

Opus ovog izuzetnog (ne samo po današnjoj popularnosti, već i po stažu te po kvaliteti versa i nota, slaganih na finim srastanjima rocka, popa i istančanog mediteranskog senzibiliteta) glazbenika sve je samo ne dosadna ravna crta: računajući i “nulte godine” odrađene u rock-bendovima Osmi putnik i Divlje jagode, koje se danas čine poput pripravničkog staža i, usprkos formativnom učinku, nečeg zrelog za bezbrižni zaborav, put kojeg je Zlatan Stipišić gradio pjesmu po pjesmu, album po album, gotovo je školski primjer polaganog, strpljivog sazrijevanja. U današnjoj retrospektivi, njegovi albumi objavljeni pod kapom Croatia Records čine ono što se s kirurškom preciznošću može nazvati prvom etapom njegova samostalnog, kantautorskog rada. Prvijenac “Sa mnom ili bez mene” iz 1991. tako je ogledni primjerak baštinjenja stilizacija heavy metala u novoprigrljenim obrascima lakih, (splitsko)festivalskih nota; u tim konstelacijama nužno je došlo do katastrofalnih rezultata (“Ciccolina”), ali i do prvih proplamsaja Gibonnijevog neporecivog talenta za tkanje finog glazbenog veza (“Cijele noći molio sam nebo” i naslovna pjesma)…

Neočekivan uspjeh pjesme “Cesarica” – koju je, uvjeren da je treba otpjevati netko osjetno stariji od njega, ponudio Oliveru Dragojeviću, te time dao i karijeri našeg besmrtnog “kozmičkog Dalmatinca” novi zamah – u sinergiji s albumom “Noina arka” Gibonnija je lansirao među zvijezde naše scene tih ranih devedesetih, obilježenih ratom i poplavom nerijetko posve banalne dance-glazbe. Sve udaljeniji od svojih rokerskih početaka (ali i dalje u doticaju s tim važnim mu glazbenim nutrijentima), on je idealan recept našao u balansu festivalskih nota (glasovite pjesme “Dobri judi”, “Tebe nisam bio vrijedan”, “Zlatne godine”) i mladenačkog žara potpirenog u ključu rocka (“Nek’ se dijete zove kao ja”), ali i posebne, između ostalog i genetski te geografski uvjetovane, posebne note emotivnosti (“Suviše sam njen”, “Noina arka”), koja će presudno odrediti daljnji smjer njegova rada. Album “Kruna od perja” iz 1994. tako je donio daljnje brušenje autorskog rukopisa , baš kao što je koncertni album iz 1996., jednostavno naslovljen “Koncert”, tu njegovu poetiku zaokružio izražajnije bendovskim ruhom. I upravo na vrhu tog prvog vala stigao je album “Ruža vjetrova”, kao čin sazrijevanja tih “mladih” autorskih silnica i utjecaja – pokazalo se, i vrhunac i zid s kojim se u datom trenutku valjda trebalo suočiti…

Upravo zato se aktualno reizdanje tog albuma iz 1996. čini posebno važno, kao svježi podsjetnik i kao povod za revalorizaciju. Jer “Ruža vjetrova” zadnje je djelo Gibonnija kao tinejdžerske zvijezde i praktički redovitog izvođača na tadašnjim splitskim festivalskim pozornicama, vidno talentiranog mladca koji se konačno dokazao i kao autentičan autor; dotad najzreliji izdanak poetike uzgajane prije svega na pomirenjima i srastanjima (a ne srazovima) te na osluškivanju tradicije ne samo po osobnim afinitetima, već i po intuitivnim, podnebljem i obiteljskim stablom uvjetovanim prijamnicima. To je danas – tim više u svjetlu vremenski bliskih reizdanja obaju albuma – posve jasno upravo u usporedbi sa zbirkom “Judi, zviri i beštimje”, nastalom tri godine kasnije, na samom sutonu prošloga stoljeća.

Ruža vjetrova

I dok se od prvih nota uvodne “Ovo mi je škola” jasno čuje koliko je Gibonni daleko odmakao od naivnih receptura samo pet godina starijeg prvijenca, u to vrijeme taj odmak kao da je bio korak previše (ili prerano), ostavivši Gibonnija na brisanom prostoru između publike orijentirane na “lakšu”, zabavnoglazbenu i festivalsku kužinu kojom su suvereno vladali Magazin, Pejaković i srodna imena s jedne i sve brojnija i kompaktnija “rokerska” publika stasala na valu sjajnih albuma Majki, Pips Chips & Videoclips i Laufer s druge strane. Jer, dok je prvima, gladnima što brže hrane, već postao nešto teže probavljiv sadržaj, drugima je bio nepotreban poluproizvod, lako zamjenjiv tada aktualnim izdancima revitalizirane rock-scene. Naime, “Ruža vjetrova” svojim je sadržajem klizila upravo uz bridove obaju svjetova, prirodno ne pripadajući nijednome od njih…

Snimljen s bendom kojeg su, između ostalih, činili vrsni glazbenici poput Brune Kovačića, čija je gitara vukla zvuk prema “živom”, abrazivnijem suzvučju, i Renata Švorinića, koji je povukao zvučni spektar prema estetici jazza, četvrti je Gibonnijev album kompaktan i s(p)retan spoj blago izraženih suprotnosti. Tako pjesme možemo prilično precizno podijeliti na polovicu koja svoja ishodišta (i odredišta) ima u rock-miljeu (“Crno ili bijelo”, “Nepobjediva”, “Što je meni tvoja nevjera” i “Mogu se kladit’ u bilo što”) i na onu koja svoje niti razvija u finijim, kompleksnijim tkanjima. Ova potonja grupa, naravno, upadljivo je snažnija, uvjerljivija i – danas znamo – upamćenija od prve, pa ipak, poslušamo li album i s ovim vremenskim odmakom, te se razlike sasvim lijepo nadopunjuju i uglavnom funkcioniraju kao listovi iste knjige. “Ovo mi je škola”, sa svojom plutajućom gitarom i U2-ovskim začinima, i superiorna, jazzom osjenčana, vazdazelena “Ispod moga pramca (Tempera)” vrhunci su albuma, otvaranja dvaju strana vinila, pjesme koje danas čine neizostavan dio Gibonnijeve antologije. Potonja je pritom osobito lijep primjer najfinijeg potpisnikovog rukopisa, sa stihovima koji efektno koriste pejzažnu liriku i u suglasju sa sugestivnom glazbenom tapiserijom funkcioniraju kao mali roman velikoga zamaha, a time ujedno i dokaz da je Gibonni punokrvni autor sposoban jednoga dana potpisati takva remek-djela kakva su “Divji cvit”, “Udica” ili “Drvo”.

“Ej, vapore” i “Ako me nosiš na duši” bile su pak balade debelo iznad prosjeka tadašnjih Melodija hrvatskog Jadrana, gdje je Gibonni s njima nastupao 1995. i 1996. Baštineći najljepše festivalske note s pozornica najlipšeg grada na svitu, s te je dvije pjesme Stipišić mlađi na dotad najumješniji način sabrao sve svoje glazbene afinitete i ugradio ih u tipičnu dalmatinsku pop formu, dok je baštineći ostavštinu neponovljivog Arsena Dedića i precijenjenog Gorana Bregovića s njihovim “Lošim vinom” u sjajnoj jazz-verziji pokazao svu širinu svog glazbenog umijeća. Uz takve pjesme, te uz predivnu naslovnu instrumentalnu minijaturu, prethodno navedene “bendovske” pjesme – pa i one najslabije, kao “Mogu se kladit’ u bilo što” – dođu poput oporijeg, ali čak dobrodošlog sastojka, ponegdje pomalo na silu naguranog (kao “Crno ili bijelo” između “Ovo mi je škola” i “Lošeg vina”), ali u konačnici ipak komplementarnog.

Novo izdanje “Ruže vjetrova” sve će to potvrditi i kao ploča, remasterirana posebno za tu prigodu. U paru s nedavnim reizdanjem nasljednog joj albuma “Judi, zviri i beštimje”, tim više dolazi kao predivan podsjetnik kako ponekad i nešto što na prvu djeluje kao pad, čak gotovo promašaj, može biti upravo onaj ključan korak naprijed. Jer, da i ponovim, “Ruža vjetrova”, usprkos svim svojim odlikama, bila je i za samog Gibonnija svojevrsno razočaranje, u smislu da nije naišla na pravi, zasluženi odaziv tadašnje publike. On je nakon toga albuma čak raspustio bend, odlučivši okrenuti novu stranicu; Bogu hvala, pritom nije srušio nijedan most kojeg je u versama i notama gradio od albuma do albuma, od pozornice do pozornice, već je intuitivno slijedio istu nit, kao temperom povučenu od korijenskog do nezaustavljivo cvatućeg, od dalmatinskog do univerzalnog, razvijajući onu notu neposrednosti i prepoznatljivosti koja mu je liriku od početka činila bliskom svakom dobronamjernom slušatelju. Duhovnost, koju i sam nerijetko spominje, bila je i ostala trajno vrelo koje nije propuštalo nagrađivati tako strpljiv, a na izazove dječje neprilagođen pristup vlastitom talentu: “Ruža vjetrova” možda je zato najljepša postaja toga puta.